Znanstveni skup sa 220. obljetnice ukidanja Pićanske biskupije: Raša nije bila granica

Znanstveni skup sa 220. obljetnice ukidanja Pićanske biskupije: Raša nije bila granica

26.10.2008. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Kultura

Arheološki tragovi franačkih vojnih prodora, nove spoznaje o opusima istarskih slikara, teritorijalna pripadnost istočne Istre u pogansko doba istarskih Slavena, Istrani kao biskupi u Rijeci, samo su neke od mnogih zanimljivih tema predstavljenih tijekom drugog dana skupa što ga je u Pićnu, Gračišću i Pazinu organizirao pazinski Državni arhiv u sklopu obilježavanja svoje pedesete obljetnice

I drugog dana znanstvenog skupa o Pićanskoj biskupiji, održanog prijepodne u Gračišću, a poslijepodne u Pazinu, u organizaciji Državnog arhiva u Pazinu, nizom zanimljivih izlaganja rasvijetljeni su mnogi detalji povijesti istočnog dijela Istre, a neki su radovi zalazili i u druga povijesna razdoblja, pa i zahvaćali Istru u cjelini. Dan je počeo s nekoliko izlaganja o arheološkim temama, iz kojih se dalo razumjeti da pićansko područje čuva samo sporadične potvrde o predantičkoj naseljenosti, a tek u kasnoj antici u Pićnu se oblikuje značajno urbano središte pa zatim i biskupija, ali za upotpunjavanje spoznaja o antičkom razdoblju pićanske povijesti tek treba provesti sustavna istraživanja. Izlaganje Vladimira Sokola pokazalo je da na razmeđu osmog i devetog stoljeća dolazi do nagle propasti većeg broja kasnoantičkih, odnosno ranosrednjovjekovnih naselja u Istri, vjerojatno zbog prodora franačke vojske i otpora bizantskih branitelja. Značajni arheološki spomen na to doba je grobnica 36 poginulih ratnika kod Monkodonje, s vidljivim ozljedama na kostima lijevih podlaktica i potkoljenica, što su, tumači Sokol, očigledne obrambene rane.

 

Najplodniji slikar fresaka

Istarski opus fresaka majstora Alberta iz Konstanza veći je nego što se dosad mislilo, i obuhvaća freske ili dijelove fresaka u čak devet istarskih crkvi, kazao je u svom izlaganju Ivan Matejčić. Podsjećajući na riječi Branka Fučića, da će nas novi nalazi odnosno atribucije fresaka majstoru Albertu »razveseliti, ali ne i iznenaditi«, Matejčić je predstavio djela ovog majstora do danas sačuvana u Pazu, Plominu, Jesenoviku, Lovranu, Brseču, Pićnu, na dva mjesta u Balama i u Prodolu kod Skitače, što Alberta čini najplodnijim istarskim slikarom fresaka, a kvalitetom njegovih djela i najznačajnijim uz Vincenta iz Kastva.


Marijan Bradanović je obradio pavlinski samostan na negdašnjem Čepićkom jezeru i ustvrdio da su pavlinski majstori iz drugih hrvatskih krajeva također utjecali na razvitak gotike u Istri. Marija Mirković je obrađivala ikonografiju u crkvama na području Pićanske biskupije starijima od 220 godina, dakle iz razdoblja prije njena ukinuća, te ustanovila da među njima postoji velika srodnost u crkvenoj opremi, oltarima, i svecima koji se na tom prostoru ponavljaju učestalije nego drugdje.


Nina Kudiš Burić je predstavila dva slikara koji su svoja djela ostavili na području bivše biskupije: baroknog slikara Valentina Metzingera, koji je među ostalim autor i slika u pićanskoj katedrali, te labinskog slikara iz 17. stoljeća Antonija Moreschija, koji je autor ciklusa slika u labinskoj crkvi sv. Marije. Brigitta Mader je pak govorila o velikom restauratorskom pothvatu austrougarske Centralne komisije za istraživanje i zaštitu kulturnih spomenika koja je pod vodstvom Antona Gnirsa od 1910. do 1913. godine restaurirala poznato gračaško raspelo iz 13. stoljeća te tri gračaške crkve i dio bivše tvrđave.

 

Građa rasuta širom Europe

Poslijepodne je skup nastavljen u prostorima Državnog arhiva u Pazinu, pa je nekoliko radova, u povodu pedesete obljetnice ove pazinske ustanove, bilo posvećeno i povijesti arhivistike. Akademik Petar Strčić je govoreći o povijesti arhivske službe u Istri naglasio kako se do 20. stoljeća veća pozornost davala vrelima na talijanskom, latinskom i njemačkom jeziku, što je razlog da se građa na hrvatskom jeziku odnosno glagoljici rasula širom Evrope, a tek je njen manji dio vraćen u Hvatsku. Tek nakon Drugog svjetskog rata, osnivanjem arhiva u Rijeci 1949. godine, u Pazinu 1958. godine, a za slovenski dio Istre u Kopru, na ovome području počinje sustavna briga o arhivskome gradivu bez obzira na jezik kojim je pisano.

O povijesti, ustrojstvu i današnjim djelatnostima Državnog arhiva u Pazinu detaljnije je govorio ravnatelj ove ustanove Elvis Orbanić, a u nastavku skupa ponovno su obrađivane starije povijesne teme vezane uz prostor Pićanske biskupije. Etnolog Vitomir Belaj ustvrdio je da se u vrijeme prije uspostavljanja hrvatske državne granice prema Svetome Rimskom Carstvu njemačkog naroda, dok su istarski Slaveni još prakticirali pogansku religiju, njihova plemenska zajednica prostirala s obje strane Učke, pa čak i s obje strane rijeke Raše. Plemensko središte bilo je na današnjem riječkom području, no Raša, često smatrana povijesnom granicom između hrvatske i franačke države, u pogansko doba nije bila granica već je tekla kroz sredinu slavenskog plemenskog teritorija u Istri.


O zdravstvenim prilikama u Istri, ali u kasnije doba, početkom dvadesetog stoljeća, govorili su u svojim izlaganjima Milan Radošević i Dubravka Mlinarić, oboje posvetivši najviše pozornosti malariji i borbi protiv ove bolesti u Istri, no Radošević je upozorio i na tuberkulozu od koje je, primjerice, 1926. godine u Istri bolovalo deset tisuća ljudi, a umrlo čak tisuću.

 

Istarski biskupi na riječkoj katedri

Tri biskupa porijeklom iz Istre na riječkoj biskupskoj katedri predstavio je u svom izlaganju Marko Medved, prethodno podsjetivši da je do 1787. godine Rijeka pripadala Pulskoj biskupiji, nakon toga Senjsko-modruškoj, a tek početkom 20. stoljeća ona postaje biskupskim, a kasnije i nadbiskupskim sjedištem. Njen prvi biskup bio je, od 1926. do 1932. godine, Isidoro Sain, rođen 1869. u Novigradu kao Mihovil Radislavić. Odmah po stupanju na dužnost podijelio je Rijeku u više župa, počeo je i talijanizirati biskupiju, a zadnjih godina zbog bolesti živi u Dajli i odatle upravlja biskupijom. Drugi riječki biskup Istranin bio je Antonio Santin iz Rovinja, na toj funkciji od 1033. do 1938. godine kada je imenovan za tršćansko-koparskog biskupa. Kao riječki biskup, Santin je provodio intenzivnu talijanizaciju biskupije. Treći Istranin na riječkoj katedri je Josip Pavlišić, rođen 1914. godine u Srbljenima kraj Starog Pazina. On je 1951. godine imenovan pomoćnim biskupom senjsko-modruškog biskupa Viktora Burića, a 1969. godine, kada je Burić postao nadbiskup, Pavlišić je postao nadbiskup-koadjutor s titulom »nadbiskup pićanski«, a od 1974. do 1990. godine Pavlišić je riječko-senjski nadbiskup, međutim u tom razdoblju on je povremeno obnašao čak i dužnosti župnika u nekim župama svoje biskupije, i kao pravi narodni svećenik bio je vrlo popularan i cijenjen.


Od 42 prijavljena izlaganja na ovome dvodnevnom skupu predstavljeno ih je 37, rezimirao je ravnatelj Elvis Orbanić zaključujući skup, te najavio da će se radovi nastojati publicirati unutar predstojećih godinu dana. Zahvalio se na pomoći općinama Pićan i Gračišće, a posebno djelatnicima Arhiva, koji su vrlo uspješno organizirali i svečanost pedesetogodišnjice Arhiva u ponedjeljak, i ovaj skup održan tijekom četvrtka i petka, te na kraju od svih sudionika bili nagrađeni velikim pljeskom.

 

Napisao i snimio Davor ŠIŠOVIĆ

Foto: Vitomir Belaj

Pićan biskupija Pićanska biskupija obljetnica Gračušće Državni arhiv Pazin Ivan Matejčić povijest Vitomir Belaj

Remax Labin