Uz novi postav labinskog Narodnog muzeja: kronološka i tematska priča o razvoju grada (galerija fotografija)

12.3.2008. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Kultura

Središnja dvorana na prvom katu rezervirana je za Labinsku republiku, a tu se nalazi i kutak posvećen Labin Art Republici. Upravo je jedna od prezentacijskih ploča u ovoj prostoriji izazvala kontrateze budući da su na popisu labinskih umjetnika izostavljeni slikarica Anesa Alagić Negri i pokojni Krešimir Farkaš.

Relativno sam zadovoljan novim postavom. Bilo je teško surađivati s tvrtkom Janvs, čiji su djelatnici na početku projekta muzejskog redizajna bili zainteresirani i kreativno su sudjelovali u koncepciji i osuvremenjivanju, no u drugoj fazi, zbog male zarade, odugovlačili su s radovima, kasnili s isporukom te je potpuno izostalo njihovo sudjelovanje u realizaciji zadnje faze projekta novog muzejskog postava. Rekao je to Tullio Vorano, voditelj labinskog Narodnog muzeja, koji nas je proveo kroz palaču Battiala-Lazzarini predstavljajući novi postav labinskog Narodnog muzeja o kojemu se ovih dana u Labinu mogu čuti različiti i prilično oprečni komentari.
Pitanje troškova višegodišnje rekonstrukcije uglavnom je prvo na listi javnosti nepoznatih stavki, a ravnateljica Pučkog otvorenog učilišta Lori Luketa Dagostin spremno je brojčane iznose podijelila s nama: »Ukupno je potrošeno milijun i stotinu i pedeset tisuća kuna.

Od tog iznosa Grad Labin, voditelj cjelokupne investicije i potpisnik ugovora s britanskom tvrtkom Janvs, sudjelovao je sa 712 tisuća kuna. Ministarstvo kulture poduprlo je projekt s 200 tisuća kuna, a Istarska županija uložila je 100 tisuća kuna. Naposljetku, cementara Holcim dala je 38 tisuća kuna.«
Upravo je iznos od milijun potrošenih kuna kojim se špekuliralo u javnosti izazivao najviše negativnih komentara. Na otvaranju su se mogli čuti komentari da se radi o velikom iznosu kojim su se mogli dobiti puno bolji rezultati, kao i oni da se zapravo nigdje u muzeju ne vidi gdje je taj novac otišao.

Koncept prezentacije priče o Labinu dvojak je: postav u prizemlju i na dijelu prvog kata rađen je kronološki, s povijesnim slijedom razvoja Labina od prvih tragova iz vremena Rima do razdoblja stvaranja samostalne Hrvatske u jednoj od prostorija na katu.

Središnja dvorana u znaku Labinske republike

Razvoj nekadašnjeg rudarskog središta prikazan je riječju (prijevodima na engleski, njemački i talijanski jezik) i slikom na velikim panoima, uz tek nekoliko muzejskih artefakata, ali i putem suvremenoga info-kioska.
O posrednoj prezentaciji putem panoa Vorano je rekao da su stari postav, koji se temeljio na velikom broju originalnih izložaka, kritizirali stručnjaci muzealci budući da su suvremena stremljenja u prezentaciji muzejske građe takva da se prednost daje upravo ovakvom postavu koji prati manji broj predmeta.

Penjući se na prvi kat uočavamo da su sada sve prostorije numerirane, što olakšava kretanje posjetiteljima koji sada mogu, uz pomoć četverojezičnog muzejskog vodiča, samostalno obilaziti gotovo 750 četvornih metara izložbenog prostora.

Ravnateljica Luketa Dagostin ustvrdila je da se ovdje ne radi o namjernoj pogreški, a popis je rađen prema listi sudionika jedne Labin Art Republike na kojoj je Alagić Negri doista i sudjelovala, ali pokojni Farkaš, kojega naziva prijateljem, nije, te se stoga on i ne bi mogao naći na popisu. No, dodala je, ploča je dar Janvsa i nije stalni dio postava, a po potrebi se može maknuti ili ispraviti.
Uz zastavu Labinske republike tu su još bista rudarskog vođe Ivana Pipana, kopija rada akademske kiparice Milene Lah, čiju izložbu u povodu pete godišnjice smrti početkom ljeta pripremaju muzej i Gradska galerija. U planu je i postavljanje biste narodnog heroja Mate Blažine u prostoriju gdje je prikazana novija povijest, a koja ujedno predstavlja i kraj kronološkog prikaza.

Ostaci nematerijalne kulture kao vrlo zanimljivi izlošci

Tematski prikaz počinje na prvom katu prikazom tradicionalnoga gospodarstva, stočarstva i poljoprivrede, ribolova i moreplovstva. Uz ilustracije na panoima mogu se vidjeti i originalni predmeti poput pravog pluga, grablji, vila i bezbroj puta zakrpanih ribarskih mreža. Prikaz tradicionalne kulture počinje pregledom narodnih nošnji i kuhinjskog inventara s naglaskom na domaću keramiku koja se proizvodila u Raklju.
Zvukove male i vele sopele, meha, mešnica, dvojnica, trieštine, konta na tonko i debelo te tarankanje posjetitelji mogu poslušati putem svojevrsne glazbene kutije, a neke od spomenutih instrumenata i vidjeti izložene u vitrini.

Drugi je kat baroknog zdanja, do sada rezerviran za likovne izložbe, pretvoren u dio sa stalnim postavom, a u središnjoj dvorani izložen je namještaj. Dio inventara pripadao je znamenitoj Labinjanki Giuseppini Martinuzzi, a rokoko garnitura nekoć je bila u vlasništvu poznate labinske obitelji Lius. Život u selu i život u gradu prezentirani su u prostoriji desno od ulaza, a svakako najzanimljiviji izložak ovdje su ostaci nematerijalne kulture, tj. govori Labinštine, među kojima i istrorumunjski, koji se mogu poslušati putem druge glazbene kutije.

Stari gradski sat, izrađen 1880. godine u radionici braće Solani u Udinama, središnji je eksponat u sljedećoj prostoriji s prikazom povijesti arhitekture staroga dijela grada. Prostorije lijevo od ulaza ostale su dio izložbenog prostora, a trenutno se u njima može razgledati izložba »Osvit tehnologije«.

Jedino replika rudnika nepromijenjena

U čitavoj zgradi nepromijenjena je ostala jedino najveća turistička atrakcija muzeja, vjerna replika rudnika zbog koje mnogi gosti i ciljano posjećuju muzej, kao i velika zbirka kamenih spomenika uglavnom iz razdoblja Rima, koja je ostala na svom mjestu u atriju. No, novost pri prvom susretu s muzejom su četiri vitrine na ulazu s izlošcima - rudarskom lampom i komadom ugljena, kopijom labinskog statuta, teološke rasprave Matije Vlačića Ilirika i drvene skulpture apostola, svojevrstan uvod u kratki sažetak sadržaja koji oslikavaju bogatu labinsku prošlost.

Umjesto zaključka na kraju našeg obilaska Vorano je iznio želje za nastavkom radova, postavljanjem još info-kiosaka - jednog u dislociranu memorijalnu zbirku Matije Vlačića Ilirika i jednog čiji će sadržaji biti usmjereni na Treću istarsku brigadu - te nadograđivanjem postojećih sadržaja.
Govoreći o potrošenim sredstvima usporedio je ovdje utrošeno s dva do tri milijuna kuna, iznosom koji muzeji u prosjeku dobivaju samo za pripremu postava. Konačan sud donijet će i posjetitelji, njih od dvanaest do četrnaest tisuća godišnje, koji su se već pozitivno izrazili o prvoj fazi koja se mogla razgledati još lani.

Zahtila: Muzejski artefakti čine tek manji dio postava

Dean Zahtila, predsjednik Labin Art Expressa i direktor KuC-a Lamparna: - Razočaran sam redizajnom muzeja jer samo u Labinu, Hrvatsku da i ne spominjemo, ima nekoliko ljudi koji bi postav muzeja dizajnirali daleko bolje nego što su to učinili Englezi, i uvjeren sam, mnogo jeftinije. Osnovna zamjerka je što manji, ili u najmanju ruku jednak dio novog postava čine info-panoi s tiskanim materijalima, a manji dio stvarni muzejskih artefakti, koji su temeljni postav svakog muzeja na svijetu, jer je to po definiciji »ustanova koja prikuplja, proučava i izlaže materijalne dokaze«, neovisno o ljudskom području ili teritoriju kojim se bavi. Postaviti umjesto originalne fotografije, koja postoji u muzejskom arhivu, njen skenirani otisak primjerenije je (a to mislim i za cijeli postav) uredu Hrvatske turističke zajednice u nekoj europskoj metropoli negoli ozbiljnom muzeju. Također je neprihvatljivo da info-pano rudarske Labinske republike ima isti prostor, pa prema tome i jednak značaj kao i »neslavni« gradski projekt Labin Art Republike. I to bih možda malo lakše probavio da se, recimo, našlo malo mjesta za od gradskih vlasti konačno i »službeno« prihvaćen projekt Podzemnog grada o kojem postoji već izuzetno vizualno bogata idejna i projektna dokumentacija. I za kraj, vjerojatno da bi stavili konačnu točku na ne samo vizualnu, već i za muzej potpuno neprikladnu sadržajnu suvremenost postava, njegovi autori su u centralnom prostoru smjestili manji, plastični, samostojeći pano tzv. labinskog likovnog kruga s imenima svih znanih i neznanih labinskih umjetnika, ali ne i s imenom po meni najvećeg, a za većinu zasigurno velikog labinskog umjetnika Krešimira Farkaša. Nakon nekoliko dana moja prvobitna ogorčenost pretvorila se u zadovoljstvo što Krešimirovog imena nema i učiniti ću sve da ga i ne bude, barem ne na toj i takvoj listi navodno zaslužnih labinskih umjetnika. A oni koji su to učinili ili dozvolili neka se upitaju zašto!?

Radmila Paliska-Kos, direktorica Turističke zajednice Grada Labina: - Ovaj postav na tragu je naših htijenja. Muzej kao središnji kulturni punkt grada sada je atraktivno ponuđen domaćim i stranim gostima. Po svemu viđenome projektni je tim uspješno obavio posao. Posebno pohvaljujem višejezičnu prezentaciju i interaktivne sadržaje.

Mirjana Kos-Nalis, v.d. ravnateljice Muzeja hrvatskog turizma u Opatiji: - Jako je pohvalno što se palača Battiala-Lazzarini uredila u cijelosti. Vjerojatno ima još predmeta u fundusu koji će doći na red za izlaganje i biti prezentirani publici. Etnološka građa dobro je predstavljena, a zgodna je i ta interakcija s publikom, poput slušanja tradicionalne glazbe.

Sandra Zloić

Napomena: sve fotografije iz povezane galerije, preuzete iz Glasa Istre