TRIJUMF HRVATSKE EKOLOGIJE Izgubili smo od Brazila, ali pobijedili u nečem važnijem - Kjotskom protokolu

TRIJUMF HRVATSKE EKOLOGIJE Izgubili smo od Brazila, ali pobijedili u nečem važnijem - Kjotskom protokolu

22.6.2014. // Jutarnji list // Objavljeno u kategoriji Ekologija

Hrvati su bili zvijezde na UN-ovoj konferenciji o klimatskim promjenama u Bonnu. Strahopoštovanje i zavist s kojima su naše dečke gledali predstavnici drugih zemalja nisu bili manji od strahopoštovanja i zavisti koje je u Sao Paulu, među manje darovitim nogometašima, izazvala pojava Lionela Messija i Marija Balotellija. Običan se narod silno uznemirio. Mališani su stajali u redu da im se Hrvati potpišu u blokiće. Prolaznici su se mobitelima slikali s njima. Sobarice, recepcionari, konobari, kuhari i liftboji dočekali su ih s aplauzom, postrojeni na hotelskom ulazu. Televizijske novinarke nervozno su potezale krajeve mini suknji čekajući na intervjue s Hrvatima. Svi su muškarci željeli našim zemljacima stisnuti ruku i popiti pivo s njima, sve su im djevojke žudjele podati svoja mlada jedra tijela.

 

Hrvati su u Bonnu, da vas više ne mučim iščekivanjem o čemu se radi, objavili kako su u munjevito kratkom roku, dok si dlanom o dlan, takoreći, učinili nešto što daleko razvijenije zemlje još za idućih pola stoljeća neće učiniti. Amerika, Kina, Francuska, Njemačka i Južna Koreja mogu nas lijepo poljubiti u guzicu. Slušajte i plačite, glupi Japanci: “U Hrvatskoj su od 2008. do 2012. značajno smanjene emisije stakleničkih plinova, te su one 17,3 posto niže u odnosu na razine iz 1990., a to pokazuje da je Hrvatska ispunila sve svoje obveze iz Kjotskog protokola”.

Prazne limenke

Kad sam u utorak našao ovu vijest na novinskoj margini, momentalno sam prestao strepiti nad ishodom našeg nogometnog ogleda s Brazilom. Nakon ove trijumfalne objave zamjenika ministra okoliša Hrvoja Dokoze ne bih se uzrujao sve da je Neymar Da Silva Santos Junior zabio za konačnih sedam - nula protiv Hrvatske spektakularnim topovskim hicem s pola terena ravno između krivih nogu zabezeknutog Stipe Pletikose. Šta je Svjetsko prvenstvo kontra Kjotskog protokola i ovoga... udahnite, molim vas, duboko, slobodno napunite čitava pluća ovim blagim zrakom s upravo beznačajnim udjelom ugljičnog monoksida.

Ovo me vraća u vrijeme narodnog preporoda na početku devedesetih godina prošlog vijeka, kad se bez straha ponovno moglo ići u crkvu i glasno pjevati Lijepu našu. Poduzetni prodavači suvenira iznijeli su tada na štandove gipsane kipiće bana Josipa Jelačića, sličice kardinala Stepinca, audiokazete s domoljubnim pjesmama Ive Fabijana, Tomislava Ivčića, Ljerke Palatinuš i Vere Svobode, automobilske naljepnice i privjeske za ključeve s našim povijesnim grbom, a najlukaviji su čak, mlađima će u to biti teško povjerovati, konzervirali “čisti hrvatski zrak”.

Pamtim prazne limenke s crvenim i bijelim kvadratićima i kočopernim natpisom na etiketi kao nepojmljivu maloumnost na vrhuncu nacionalnog zanosa. Na polici iznad šanka u seoskoj gostionici u sinjskom kraju nedavno sam vidio jednu, požutjelu od duhanskog dima i ulijepljenu mrtvim mušicama, i zažalio što i sam nisam kupio taj vrijedni dokument epohe. Tko je onda, prije četvrt stoljeća, mogao i pomisliti da će čisti hrvatski zrak biti zapravo jedino obećanje koje nam je ispunjeno.

Čisti hrvatski zrak iz 1990., bezbeli, ipak nije ovaj ukusni i zdravi zrak koji mi danas dišemo. Da kakav astmatičar nepromišljeno srkne iz jedne od onih starih konzervi, nesretnik bi vjerojatno poblijedio i onesviješten se skljokao od zagađenja koje je tamo bilo zatočeno. Stresem se od jeze čega bi se tu našlo, kakvom su smrtonosnom smjesom klora, sumpora, teških metala i koječega još, vjerojatno i goreg, komunistička čudovišta trovala nedužni hrvatski narod. Bio je to zrak, ako ga se uopće smije nazvati zrakom, uništen dimovima iz dimnjaka tisuća tvornica, željezara, cementara, koksara i rafinerija.

A onda nam je svanula zora slobode i demokracije i krenuo pobjednički pohod u ostvarenju Kjotskog protokola, u narodu poznatiji po kolokvijalnim imenima pretvorba i privatizacija. Mic po mic uništavani su Jugovinil, Prvomajska, željezara u Sisku i šibenska tvornica elektroda i ferolegura, redom su zatvoreni svi veliki zagađivači. Ugašeni strojevi ostavljeni su da trunu u hrđi, industrijske zone ozelenjele su korovom i mladicama topole, a radnici su poslani da u spokoju invalidskih penzija ispunjavaju listiće sportskih kladionica, jedinih uspješnih gospodarskih subjekata u zemlji.

Strahovito pustošenje

Na kraju toga strahovitog pustošenja, na pozornicu međunarodne konferencije o klimatskim promjenama u Bonnu penje se naš zamjenik ministra okoliša i svečano objavljuje kako je emisija stakleničkih plinova u Hrvatskoj od 1990. godine smanjena za čudesnih 17,3 posto, a stranci se u nevjerici pitaju - pa, majku mu, kako? Pa lijepo, gospodo klimatolozi. Ako ste pametni, vi to u svojim zemljama nećete pokušavati. Mi smo naš čisti hrvatski zrak platili potpunom deindustrijalizacijom zemlje. Čisti hrvatski zrak ustvari je jedino što nam je preostalo. Naše ispunjenje Kjotskog protokola Pirova je pobjeda ekologije nad ekonomijom. 17,3 posto našeg zdravijeg disanja po srednjem tečaju Narodne banke nije manje od tri stotine tisuća nezaposlenih, koji se, dok budu umirali od bijede, neće osobito utješiti time što, eto, ipak nisu umrli od globalnog zatopljenja.

Zbog vijesti kao što je ova, ponovit ću, zaista se ne vrijedi žalostiti izgubljenom utakmicom protiv Brazila. Pa i ako nas u nastavku Svjetskog nogometnog prvenstva Kamerun i Meksiko natamburaju, nema veze. Sve je u redu. Mi smo takav blesavi narod da će se uvijek naći nekakav Hrvoje Dokoza, koji će i najužasniji poraz nekako pretvoriti u prekrasnu pobjedu.

Ante Tomić

 

 

ekologija kjotski protokol eko te plomin te plomin 3 tep c