Tko još može vjerovati labinskom gradonačelniku?

11.3.2009. // Barkun // Objavljeno u kategoriji Politika

Kada su se Labinjani, koje su vodili kustosi labinskog muzeja, prije nekoliko godini vratili s izleta u Velenju, gdje su posjetili tamošnji rudarski muzej, bili su više nego impresionirani onime što su vidjeli u njemu. Tek rijetki među njima, ali ne i oni najstručniji i najodgovorniji, upitali su se zbog čega je Labin propustio priliku da, najgrublje rečeno, još bolje, kvalitetnije, stručnije, atraktivnije komercijalizira svoju gotovo četiri stoljeća dugu rudarsku prošlost? Da primjerice među mnogobrojnim izletnicima i turistima budu i grupe iz Slovenije, koje će se doma vratiti prepuni lijepih dojmova i utisaka?

Takvih pitanja bi se moglo još nanizati, uostalom, ne po prvi put, ali odgovor je uvijek isti - oni koji vode Labin u posljednja dva desetljeća, kada su se događale najkrupnije stvari u povijesti Labinšćine, kada je zatvoren i posljednji rudnik kamena ugljena na njihovom tlu, ali i Hrvatskoj, nisu bili dorasli svojoj povijesnoj misiji. Štoviše, okrenuti samo vlastitim interesima, prilagođavajući tome i stranačke knjižice, oni nisu tu misiju ni vidjeli, a nisu još bili ni dorasli nemajući u svom mentalnom sklopu nikakvu viziju.

Da nije bilo tako ponašali bi se kao u pravo vrijeme njihovi susjedi Slovenci, koji su otvorili rudarski muzej još za života rudnika. I to ne samo jednom, nego svaki put u takvim situacijama, kao primjerice u Mežicama, gdje su potkraj 2000. godine osnovali tvrtku Rudnik olova i cinka u zatvaranju d.o.o., za što su novce dobili i od pristupnih fondova Europske Unije. Danas je to muzej Podzemlje Pece, mjesto koje često obilaze turisti, a o njegovoj atraktivnosti govori i podatak, skinut s njihove internetske stranice, da je on bio jedna od glavnih kandidata za muzej Europe godine.

A što su čelni ljudi Labina radili u to isto vrijeme? Ravnodušno su promatrali kako se uništava kompletna rudarska oprema, koja je završila kao otpad kao staro bezvrijedno željezo, zbunjeno i nezainteresirano promatrali kako pred njihovim očima nestaje njihov višestoljetni identitet, nestaje nešto što je oblikovalo ovdašnje ljude i kraj.

I kada je bilo prijedloga da se radi poput Slovenaca, da se u fazi likvidacije rudnika osnuje rudarski muzej s podzemnim gradom, ondašnji čelnici Labina i Pučkog učilišta, odnosno muzeja ostali su nijemi. Kao što nisu reagirali ni ponudili nikakvo rješenje kada se rušio rudarski šoht u Ripendi, Pićnu ili odvozila na otpad rudarska mehanizacija u Tupljaku, koja je bila rezervirana za muzej, ali iz Labina nitko za nju nije bio zainteresiran. S izuzetkom novog vlasnika upravne zgrade u Tupljaku, koji je sačuvao šoht i dio mehanizacije, spasivši i to od suvremenih barbara, od evidentnog kulturocida.

Jedini koji je "slovenski" razmišljao bio je više nego kontraverzni Dean Zahtila, koji je i od Hrvatske, Istarske županije, ali i Europske Unije znao izvući novac najprije za Lamparnu, a kasnije i za projekt Podzemnog grada, iako je i sam znao da je oko tog projekta mnogo toga već ranije prohujalo s vihorom. Kasnije će od njega taj projekt preuzeti njegov nekadašnji kolega s faksa i prijatelj Nino Jakovčić, poznatiji kao dugogodišnji šef IDS-a, da bi zajedno s njegovim odabranikom Tulio Demetlikom, usred gradske palače potpisao prije pet-šest godina pismo namjere o gradnji Podzemnog grada i milijun posjetitelja godišnje! Priča će ubrzo, kako je i planula, pasti u zaborav kada je nesuđena voditeljica projekta zbrinuta na mjestu ravnateljice Pučkog otvorenog učilišta!

I tako, dok Slovenci u svakom trenutku znaju što trebaju činiti i kako se štiti, ali i promiče nacionalni i opći interes, naši političari, uključujući i labinske vrte jedan drugi film, pa se u ovom slučaju briga za rudarsku baštinu i prošlost manifestira tek deklaratorski i prigodničarski, što im je kao po loju išlo za rukom ovih dana u povodu obilježavanja povijesne Lanbinske republike. U ostale dane očito nastupa kolektivna i potpuna amnezija, zbog čega se dosad u Labinu nisu sjetili kupiti ni kilogram boje za sanaciju rudarskog tornja u Labinu, dovršiti spomenik rudaru-borcu, čija je gradnja započela početkom sedamdesetih proteklog stoljeća, da se o rudarskom muzeju ili podzemnom gradu i ne govori.

Može li se stoga usporedbom riječi i (ne)djela vjerovati aktualnom labinskom gradonačelniku i njegovim suradnicima, kada ih već nitko nije optužio za kulturocid i uništavanje tragova rudarenja na Labinšćini, vjerovati u njihova zaklinjanja u te iste vrijednosti, čiji su i sami bili dio? (M. Milevoj)

pučko otvoreno učilište jakovčić politika demetlika IDS slovenci