LC Live

TELEFERIKA ISTRIANA JE PROJEKT STOLJEĆA: Snovi o vožnji zrakom od kvarnerskog mora do planina Ćićarije i natrag

TELEFERIKA ISTRIANA JE PROJEKT STOLJEĆA: Snovi o vožnji zrakom od kvarnerskog mora do planina Ćićarije i natrag

2.3.2019. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Društvo

Uveliko se informira javnost o projektu gradnje žičare od Medveje do vrha Učke, učestalo Grad Labin, koji je imao žičaru za prijevoz boksita od Cera do Rapca, spominje gradnju žičare Labin - Rabac, ali i uspinjače od rabačke rive do Gornjeg Rapca. Uspinjaču ima u planu izgraditi i motovunsko općinsko vodstvo

Nedavno je potpisan ugovor o izradi glavnog projekta žičare od Medveje do vrha Učke.   Žičara Učka je strateški projekt Primorsko-goranske županije, a za njegovu provedbu 2010. godine osnovano je trgovačko društvo Žičara Učka. U prilog snažnoj potpori projektu govori činjenica da društvo ima 268 udjelničara, među kojima su dvije županije (Primorsko-goranska i Istarska), devet jedinica lokalne samouprave (gradovi Opatija, Rijeka, Kastav, Krk te Općine Lovran, Matulji, Mošćenička Draga, Omišalj i Kršan), ali i trideset i šest gospodarskih subjekata, od turističkih agencija do hotelijera, te 220 fizičkih osoba. Društvo Žičara Učka razvija ideju staru više od stotinu godina o tome da se na području Liburnije s žičarom povežu more i planina. Prema predviđenome, žičara od Medveje do vrha Vojaka bila bi dugačka gotovo pet kilometara i od polazne do završne postaje bit će najduža u Europi. Imala bi pet stupova, odabrana je povratna žičara s dvije kabine, svaka kapaciteta 60 putnika, a procjenjuje se da bi vožnja trajala osam do devet sati. Osim žičare od Medveje do Učke u Istri se već desetljećima planiraju žičare koje bi povezivale turističko odredište Rabac sa srednjovjekovnim gradom Labinom, koji je nalazi na 320 metara nadmorske visine i do mora je udaljen tri kilometara, te žičara s podnožja prema srednjovjekovnom gradu Motovunu, koji je smješten na brežuljku, 277 metara nad morem.

Žičarom povezati Rabac s Labinom

Nekada su rudari mogli podzemnim tunelom stići iz Labina u Rabac, a žičara je iz Cera prenosila boksit do pristaništa u rabačkom zaljevu. Obnoviti ove veze u turističke svrhe dva su labinska sna. Njihovim ostvarenjem bave se mladi labinski arhitekti, Grad pokazuje interes za njihove ideje, ali nudi i svoja rješenja, pisao je o tome Glas Istre. Valdi Knapić stekao je diplomu arhitekta 2007. godine u Veneciji na temu povezivanja Labina i Rapca žičarom i podzemnim vlakom. Riječ je o projektu koji je izradio s kolegom Lukom Kukavičićem iz Splita.

- Naša osnovna ideja bila je omogućiti alternativno kretanje kroz prostor s doživljajem povijesnih, kulturnih, prirodnih i turističkih vrijednosti kraja. Sastoji se od podzemnog i nadzemnog dijela. U podzemnom koristi postojeći tunel rudnika koji povezuje Pjacal s Rapcem, a u nadzemnom novom žičarom povezuje Pjacal sa starim gradom i od njega vodi do potpornog zida teleferike, izjavio je Knapić.

Kod teleferike putnih bi se ukrcao na žičaru, koja ga vodi do brežuljka Sv. Antona kod sela Lovronci. Iduća dionica vodila bi do staroga grada, odnosno do vidikovca iznad sadašnjeg parkirališta a odatle natrag na Pjacal. Nešto je drukčiji projekt koji je 2005. godine Grad Labin izradio uz pomoć nizozemske vlade kao dio nacionalnog projekta "Novi svjetionici hrvatskog Jadrana". Cilj je prenamjena napuštenih industrijskih objekata duž obale u objekte s društvenim sadržajem. Podzemna veza s Rapcem prva je na redu za realizaciju. Na tom putu električni vlak bi imao postaju ispod Principa. Liftom bi se stizalo do vidikovca na površini, koji bi bio dodirna točka sa žičarom. Ona bi dotle stizala s polazne točke na parkiralištu kod groblja, a odatle vodila do teleferike. Veza između Pjacala i starog grada ostvarivala bi se uspinjačom, nalik na zagrebačku, koja bi vozila od budućeg parkirališta pored Vileta do sadašnjeg starogradskog parkirališta. (Zagrebačka uspinjača, koja je počela s radom 1893., ima samo 66 metara i najkraća je žičana željeznica na svijetu namijenjena javnom prijevozu). U posljednjih desetak godina stalno se aktualizira izgradnja žičare između Labina i Rapca, kako bi se smanjio pritisak vozila na ovo ljetovalište.

Labinština imala žičaru za boksit

Gradonačelnik Tulio Demetlika svojedobno je izjavio da je za ostvarenje ovog projekta optimalno vrijeme dvadeset godina i isto toliko milijuna eura. Aktualni labinski gradonačelnik Valter Glavičić ne odustaje od projekta žičare, odnosno uspinjače-žičare Pjacal - stari grad i žičare Labin - Rabac. Uz žičaru Rabac - Labin planirana je gradnja žičare od rabačke obale do Gornjeg Rapca koja bi pružila bolju povezanost naselja na brežujlju sa sadržajima na obali te povezivala turiste smještene na gornjim kotama i morske sadržaje. Riječ je o uspinjači-žičari, novoj komunikaciji, na potezu Prohaska - Jadranska ulica - Gornji Rabac - Ripenda.

Rabac je već sredinom 1925. godine dobio žičaru, ali ne za prijevoz turista, već boksita; u dužini od devet kilometara protezala se od Rapca do sela Cere. Tu je bilo glavno odlagalište boksita, koji se potom prevozio do utovarne luke u Rapcu, popularne teleferike, i utovarivao na brodove. Boksit u Istri eksploatirala je tršćanska tvrtka S.A.M.T (Societta Anonnima di Minerale Trieste). Labinski novinar i publicist Marijan Milevoj spominje da je jedno vrijeme rukovoditelj žičare bio Tršćanin Battagliarini, koji upoznao Rapčanku Leonillu Gobbo, vjenčao, da bi potom završili u Trstu, gdje je gospođa preminula u dubokoj starosti od 107. godina.

Najveći promet boksita bio je za rata u Abesiniji. Na teleferiki je stalno bilo zaposleno desetak ljudi, a kada je bilo više utovara, radilo se danonoćno uz povremeno dodatno zapošljavanje, uglavnom ljudi iz obližnjih Gondolići. Nakon Drugog svjetskog rata promijenjeni su pravci prijevoza boksita, a žičaru su demontirali najvećim dijelom stručni njemački zarobljenici; prenijeta je u južnu Srbiju, a spominje se i Tuzla. Ostao je samo betonski kostur teleferike.

Žičare na Sljemenu i na Srđu

Žičare se primjenjuju u turizmu, sportu i javnome prometu za prijevoz osoba i tereta. Prva žičara za osobni prijevoz s kabinom za dvije osobe i ručnim pogonom izgrađena je 1866. kraj Schaffhausena, dok je prva žičara s kabinom za javni putnički prijevoz izgrađena 1908. godine kraj Bolzana (Južni Tirol). Sredinom 20. stoljeća počele su se ubrzano graditi turističke i sportske žičare, pa ih danas primjerice u Francuskoj ima više od 4.000, a u Austriji i Italiji više od 3.000. U Hrvatskoj postoje žičare za prijevoz putnika i tereta, no njihova je uporaba razmjerno rijetka. U Hrvatskoj su izgrađene i puštene u pogon samo dvije kabinske putničke žičare - Žičara Sljeme i Žičara Srđ. Godine 1963. puštena je u promet žičara Sljeme koja je vodila na vrh Medvedice, a zatvorena 2007. godine. Nedavno je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, u svim stilu, sjeo u bager i otkopao prvu rupu za gradnju nove sljemenske žičare. U odnosu na staru imat će četiri i pol puta veći kapacitet ljudi u satu, koji će za 16 i pol minuta doći na Sljeme, prelazeći duljinu od 5.000 metara u 84 gondole sa po deset mjesta. Stara je žičara imala 4.017 metara (svrstavala se u najduže žičare te vrste u Europi) te prevozila 350 ljudi na sat u 90 gondola s četiri mjesta; vožnja je trajala 23 minute. Žičara s dvije kabine, od gradskog naselja Ploča u   Dubrovniku do vrha Srđa puštena je u pogon 1969. godine. Tijekom Domovinskoga rata, 1992. godine, izravno je pogođena i uništena. Obnovljena žičara puštena je u rad 2010. godine. Savladava udaljenost od 778 metara, u dvije kabine može prevesti po 30 putnika, a vožnja traje oko četiri minute. (Robert BURŠIĆ)

Žičara turizam labin rabac boksit