Talijan Mario Cocolo 30 godina vjeran raškom zaljevu: Tunarica je posljednji raj na zemlji!

22.8.2009. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Ostalo

Kako je ovdje ružno", rekao je Tršćanin Mario Cocolo kada je 1979. prvi put došao u autokamp Tunaricu s labinske strane Raškog zaljeva. Stigao je makadamskom cestom s koje je tako prašilo da je okolno zelenilo bilo bijelo i našao se u autokampu bez priključaka za struju i bez tuševa, a od gastronomske ponude na raspolaganju mu je bila baraka u kojoj su se prodavali sendviči.

 

Strastveni podvodni ribolovac u tu je zabit došao na preporuku svog brata Alfreda nakon što je zauvijek raskrstio s Rovinjom. - U Istri sam s obitelji počeo ljetovati u Umagu i svake godine sam se spuštao južnije.

U Rovinju nam je bilo lijepo i dolazili smo nekoliko godina, ali onda su uvjeti postali nemogući. Najprije mi se dogodilo da dođe čovjek u čamcu i pokupi mi balon kojim ja kao podvodni ribolovac označavam mjesto na kojemu ronim, a zatim mi je gliser projurio pored same glave, priča Cocolo.

Upitali smo ga što se dogodilo nakon razočaravajućeg prvog dojma u Tunarici i kako je postao jedan od onih koji desetljećima ljetuju u ovom kutku Raškog zaljeva.

- Samo sam taj jedan put rekao da je ovdje ružno i nikada više! Zaronio sam i zaljubio se u podmorje, kao i u cijeli zaljev. S vremenom sam uočio i najvažniju prednost ovog autokampa, a to je hladovina.

U drugim kampovima morate se gotovo tući za sjenu jer drveća ima malo, a ovdje si u šumi i kamo god se okreneš, svuda si u sjeni, objasnio nam je Cocolo, koji napominje da su bitnu ulogu odigrali i ljubazni, uvijek nasmiješeni domaći ljudi, medu kojima je stekao puno prijatelja.

Zanimalo nas je kako se kampiralo nekada, u vrijeme njegovih prvih dolazaka. - Jednom tjedno dolazio je kamion-mesnica. Svi smo čekali u redu ispred njega. Mesar bi otvorio stražnja vrata, a gore je bio mali drveni stol na kojemu je sjekao meso. Pitaš meso za umak - bum! Pitaš odreske - bum! Što god si pitao - bum!

Činilo mi se da bi, da si pitao cijelo pile, opet bilo bum od istog komada, ispričao nam je Cocolo smijući se.

Gotovo nevjerojatno zvuči da su kamperi kopali rupe u zemlji i u njima pohranjivali namirnice jer nisu imali hladnjake. Pitali smo ga kakve je promjene uočio u ova tri desetljeća.

- Gotovo nikakve. Jasno, asfaltirali su cestu, uveli toplu i hladnu priključke struju, tu trgovina restoran. plaže su čistije, nema više automobilskih akumulatora i guma, a nasuli šljunak, pa je ugodnije za djecu. Ali, u biti, Tunarica je ostala ista. I dobro je da je tako. Jasno, Tunaricu ili voliš ili mrziš. Mladi na vole boraviti ovdje jer nema zabave, ali za ljude s obitelji ovo je predivno. Razgovarao sam s mnogima koji su kampirali u Rapcu, zatim su otišli na otoke, pa u Dalmaciju i na kraju se vratili ovamo. Kažu, sveti mir, veli Mario. Zanimalo nas je njegovo mišljenje o tome što se još može poboljšati. - Najprije treba popraviti javnu rasvjetu jer ne radi, pa je noću mračno. Takoder bi trebalo poboljšati ponudu u trgovini i restoranu, napraviti nekoliko stepenica na putu za čamce.

Čar Tunarice tome što je divlja, ona posljednji raj na zemlji i nadajmo se neće mijenjati, kazao Mario. kraju nam je ono na što posebno ponosan ford granadu" kojim ovdje 1983. Kaže tako dobar treba samo ključ i sam dode do Tunarice.

Robi Selan

tunarica autokamp tunarica općina raša ribolov crtice kamperi sezona

---