Rudarski muzej Raše na čekanju

15.5.2008. // Barkun // Objavljeno u kategoriji Kultura

Dok Labin i dalje prodaje maglu u obliku Podzemnog grada, prizivajući pritom u pomoć istarskog župana Jakovčića, čelnici Raše - živog grada spomenika rudarenju na ovim prostorima, kao da skrivaju svoje snažne adute koje, kada je riječ o očuvanju rudarske baštine Labinšćine, idu njima u prilog. Središte grada, uklone li se automobili i zažmiri nad činjenicom da je 1947. godine uklonjen fašistički spomenik rudaru-ratniku, izgleda kao i na svom početku. Dovoljno je zamijeniti državne zastave, parkirati povijesnu fijatovu "balilu" i umetnuti nekoliko šetača u ondašnjoj modi!

 

Istodobno, od nekadašnjeg rudarskog naselja Pozzo Littorio, odnosno današnjeg donjeg, novog Labina ostali su tek tragovi, kao i od rudnika, na kojeg podsjeća tek rudarski toranj i debelo zabetornirani ulaz u nekoliko stotina metara duboko podzemlje. Nakon što je odnijeta sva mehanizacija, uključujući i lift, izgled labinskog rudnika može se vidjeti tek na starim fotografijama, a spuštanje u galerije labinskog rudnika samo sanjati!

 

Raška priča je sasvim drugačija i ulazak u tamošnji rudnik je moguć u bilo koje vrijeme. Dovoljno je malo dobre volje i slobodnog vremena, budući da ulaz u okno podno nekadašnje Karlote, tik do upravne zgrada nekadašnje Jame Raša,  podsjeća na ulaz u bilo koji tunel, budući da se nalazi na nadmorskoj visini od svega tridesetak metara.

 

Nekada je to bilo srce Raše, mjesto u koje je dnevno u tri smjene odlazilo više od tisuću rudara, vrata iz kojih je izašlo uskotračnom prugom na milijune tona ugljena na putu do obližnje luke Bršica. Ili izvučeno blizu 200 beživotnih i pougljenjenih tijela rudara koji su stradali u najvećoj rudarskoj katastrofi u ovdašnjim rudnicima početkom 1940. godine. Bio je to ulaz u rudnik, u kojem je bila tanka nit između života i smrti, ali i usta koja su hranila mnogo ljudi. I kroz koja je sredinom 1936. godine, prilikom obilaska gradilišta novog rudarskog grada, ušao i sam duče Benito Mussolini, koji se ponosio djelom svog režima.

 

Jednom rječju radi se o povijesnom biseru, neobično vrijednom svjedoku jednog teškog, ali istodobno i lijepog i zanimljivog vremena, koje bi trebalo dostojno i obilježiti. Ili bolje rečeno urediti u muzej, što su sa svojim mnogo beznačajnijim rudnikom učinili u okolici Samobora, dobivši pritom novce i priznanja Europske Unije. Ovdje se, međutim, vrti jedan sasvim drugi film. Ulaz u rudnik nije ničim obilježen, a kamoli uređen, iako se nalazi između upravne zgrade i dimnjaka toplane, svega stotinjak metara od nogometnog stadiona.

 

Nekadašnja žila kucavica Raše nestala je u gustoj šumu gacije, uski put dovodi preko visokih kopriva, a sam ulaz ostao je bez nekadašnjih željeznih vrata. S lijeve strane rukom ispisano upozorenje da put to nekadašnjeg okna Rogočana traje pet kilometara, ali i samo nakon stotinjak prohodan metara osjeća se duh i dah negdašnjeg rudnika. Temperatura zraka znatno je niža nego vani, s betonskog svoda stalno kaplje voda, ali je ravan pod nakon što su odnijete tračnice ipak suh i pogodan za nastavak prodora u dubinu zemlje. Što je danje svijetlo na ulazu manje uočjivo, pretvarajući se u sitnu točku, to je osjećaj ljepši, uzbuđenje veće.

 

A što bi bilo da se u tom hodniku, odnosno prvoj većoj dvorani uredi rudarski muzej s mnogo eksponata, dokumenata, fotografija, ali i raznih suvenira i prigodnim barićem? Nema dvojbe da bi to, uz relativno male novce i novčanu podršku Europske Unije, bila vrlo atraktivna i dobro posjećena zbirka, zbog koje bi se isplatilo posegnuti u Rašu i s malo veće udaljenosti. Bio bi to neposredan doprinos razvoju kulturnog turizma, ali i oživljavanju najmlađeg grada u Istri, koji je poznavao i mnogo bolja vremena.

 

U Raši se o tome (stidljivo) govori, ali još uvijek ništa konkretno čini, a gusta kopriva oko nezaštićenog ulaza u nekadašnji rudnik, daje naslutiti da će, ne dođe li do promjene, ovdje još dugo atraktivnija tema biti sudbina rezervata tovara u odližnjoj Donišnici nego ostvarenje cjelovitog projekta o rudarskom gradu muzeju. (M.Milevoj) 

Raša.rudarski muzej muzej povijest kultura Labinština EU rudnik rudarenje Bršica Jakovčić

---