Rinaldo Racovaz: Bez velikog sloja ugljena u podzemlju, naša lijepa Raša ne bi postojala, a vjerojatno ni druga mjesta blizu ulaza u brojne rudnike na periferiji Labina
24.11.2022. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Društvo
Rinaldo Racovaz, Rašanin je s tršćanskom adresom, autor je dvije knjige o Raši koja je i česti motiv u njegovim slikama. Rinaldo je rođen u Raši 1955. i tu je živio do 1966. kada su se njegovi roditelji preselili u Trst. Prvih pet razreda završio je u Osnovnoj školi I. Batelić u Raši, u Trstu je završio srednju školu, a kasnije Tehnički institut za geodete gdje je diplomirao 1976. godine. Kasnije je radio u nekim važnijim tršćanskim građevinskim tvrtkama kao geodet na gradilištima. Oženio se 1979. i ima sina, a 2019. je ispunio uvjete za mirovinu i konačno se mogao u potpunosti posvetiti putovanjima i slikanju.
Istraživanja o rudniku i rudarima
Nakon određenog životnog razdoblja imao je potrebu promijeniti svoje navike i strasti i odlučio je okušati se u nečemu što mu nije bilo blisko, a to je povijesno istraživanje rodnog grada pa je 2016. godine izašla njegova prva knjiga "Raša, remek- djelo graditeljstva Moderne”.
- S obzirom na moju struku, zaintrigirala me tehnika gradnje kojom je sagrađen cijeli grad, zanimali su me materijali koji su se koristili, njihova nabava, projektant i naručitelj. Ovaj industrijski grad je i arhitektonski uzor koji je projektirao tršćanski arhitekt Gustavo Pulitzer Finali, a izgradile su ga brojne talijanske tvrtke po kriterijima modernosti za ono vrijeme, u vrlo kratkom vremenu. Bio je prirodno opremljen stambenim zgradama za rudare i važnijim ustanovama poput gradske vijećnice, crkve, pošte, vrtića, škole, bolnice, kina, trgovina, sportskih terena i otvorenog bazena. I do danas je najmlađi grad u Istri, govori Rinaldo o svojoj prvoj knjizi posvećenoj Raši. Prošle godine objavljena mu je i druga knjiga "Karlota - Raški rudnik ".
- Za mene je bila gotovo dužnost opisati naš rudnik, također i zato što bez velikog sloja ugljena u podzemlju, naša lijepa Raša ne bi postojala, a vjerojatno ni druga mjesta blizu ulaza u brojne rudnike na periferiji Labina. U ovoj sam knjizi pokušao opisati sam rudnik i njegove različite faze rada, radnike koji su tamo radili, službe spašavanja, patologije rudara, zdravstvene usluge, radne uvjete i socijalne borbe rudara, mjere gotovo nepostojeće sigurnosti, katastrofu od 28. veljače 1940. u kojoj je bilo 185 mrtvih i 145 ranjenih te koja je također stvorila 93 udovice i 242 siročadi. Htio sam zabilježiti i doprinos žena uključenih u tijek rada u rudniku, ali prije svega njihovu temeljnu prisutnost uz muževe rudare jer su i one udisale ugljenu prašinu. Nažalost, nisam mogao dovršiti ovo istraživanje rudnika Carlotta onako kako sam želio i ograničio sam se na opisivanje samo za vrijeme talijanske uprave, dakle do 1945. godine. Kao što znate, rudnik je završio s radom 1966. godine, ali sam od djelatnika Državnog arhiva za uvid u dokumentaciju koja se odnosi na jugoslavensku upravu bio odbijen bez valjanog obrazloženja, kaže Racovaz te ističe da se njegova dva istraživanja temelje isključivo na dokumentaciji pregledanoj u raznim hrvatskim i talijanskim arhivima i knjižnicama. Ta dva istraživanja koja su trajala sedam do osam godina, koštala su ga vremena i truda, ali je to bilo nužno učiniti zbog ljubavi prema Raši u kojoj su njegovi korijeni vrlo duboki.
Branko Biočić
Cijeli tekst ovdje
rinaldo racovaz. raša knjiga rudnik karlota