Počeci i kraj socijalizma!

7.11.2012. // Glas Koncila // Objavljeno u kategoriji Društvo

Eko Marx prijatelju jedan tekst koji će te malo podsjetiti da nisi za ništa toliko vremena potrošio za ništa tijekom tvoje reinkarnacije u 19. st. (nadam se da ga spije neće ukrasti kao tvoj tekst)

Socijalizam kao ideologija nastaje u 19. st. i posljedica je Industrijske revolucije u čijem se razvoju paralelno stvarao radnički pokret. Problem životnih uvjeta, naročito siromašnih beskućnika i često na rubu životnog egzistencijskog minimuma radnika nadničara, trebao se popravit i gradio je srž „socijalnog pitanja“ koje je, ovisno od političkog mjesta događanja, davao različita rješenja. Rješavajući prijedlozi dolazili su i s konzervativne i s liberalne strane: iz katoličke i protestantske crkve, od poduzetnika ali naročito od radnika samih. Njihovi zastupnici i različiti teoretičari polažu kamen temeljac novog političkog učenja socijalizma koji od sredine 19. st. pa do kraja 20. st. je jedna od vodećih duhovno-političkih strujanja u Europi. Slično liberalizmu i konzervatizmu i socijalizam obuhvaćaju mnoga strujanja. Pod njega spada široki spektar ljevičarskog liberalizma, pa sve do radikalnog komunizma. Primjeri za to su socijalna demokracija, koja je željela i želi, korak po korak promijeniti društvo; švedski socijalizam, koji ponajprije naglašava materijalnu jednakost svih; engleski socijalizam Labour stranke, koji se oslanja na sindikate i želi podržaviti ključne industrije; socijalizam romanskih zemalja, koji djeluje prema van i često je radikalan u svojim akcijama; razne forme afričkog socijalizma, s ciljem – željom - podvrgavanja ekonomije vodstvu strogog državnog aparata. No, svima njima ostaje zajednički cilj za poboljšanje položaja radnika kako bi se postojeće ekonomske, socijalne i političke strukture mogle promijeniti iz njihove osnove, bilo to reformama ili revolucijskim akcijama.

Pod pojmom socijalizma ubrajali su se i komunistički pokreti koji su, u usporedbi s gore navedenim, bili (i jesu) antiliberalni i antidemokratski. A zašto? Jer su za cilj imali, a kojega su poneki i ostvarili, vladavinu jedne stranke s jednim jedinim ciljem, naime rigorozna nacionalizacija privrede. Dosadašnja je praksa komunističkih režima pokazala, mjerene na svojstvenim zahtjevima, kako nisu bili u stanju povoljno riješiti ekonomske probleme i iz temelja popraviti položaj radnika. A što su učinili? Pa upravo suprotno od toga: ukinuli su liberalna ljudska prava. Fundamentalne ideje socijalističkog pokreta obilježavane su, već u 19. st., pojmovima jednakosti, solidarnosti, slobode i vjere u napredak. Ako liberalizam najbolje karakterizira i simbolizira pojam slobode, onda za socijalizam vrijedi jednakost i solidarnost.

Ovo što sam naveo može se prikazati kao pokušaj prikazivanja faktora industrijalizacije u Engleskoj. Što ju je stavilo u pokret i kakve su njene posljedice od njenih samih početaka pa sve do danas, gdje je puno toga „dobrog“ nažalost nestalo u zaboravu.

Što je danas ostalo od propasti socijalizma?

Krajem 80-ih godina prošloga stoljeća postalo je očito (nekima) da se nešto događa i da svijetu predstoje velike političke i ekonomske, i to promjene koje pored ostalog naročito zahvaćaju tzv. «drugi» svijet s vodećim Sovjetskim Savezom. Taj tzv. svijet realnog egzistirajućeg socijalizma postao je podložan potrebnim (više-manje dramatskim) promjenama. Sovjetska se je ekonomija u porastu, u svim sektorima vidljivo redinamizirala i to u: brutonacionalnom proizvodu, industrijskoj proizvodnji, poljoprivredi, investicijama, produktivnosti radnika kao i s tim usko povezanog dohodaka po glavi stanovnika. Kao najznačajniji izvoznik (strojeva, transportera i metala) u 60-tim g. to se mijenja podložno procesima i događajima na svjetskoj pozornici da bi se eksport minimirao 1985. (53%) na još samo naftu i plin. U isto se vrijeme (osim ovog navedenog) događa i izlazi na scenu još nešto sasvim interesantno a projicira se u riječi «nomenklatura» (cjelokupnost). Naime tu se radilo o disidentima (frustrirani opozicionisti, npr. Trocki u Rusiji i Đilas u Jugoslaviji) koji već znatno ranije prikazuju potencijalne birokratske degeneriranosti u društvu u kojem se nalaze kao i depotističku korupciju komunističkog kadra. Upravo taj pojam, koji se koristi u administrativnom žargonu tadašnje komunističke partije Sovjetskog Saveza, pokazivao je slabosti stranačke birokracije brežnjevskog vremena: «na jednu kombinaciju stvorenu iz inkompetencije i korupcije.» (nekako i danas vrlo dobro poznato?!). Činjenice pokazuju da se je Sovjetski sistem održavao na samo još protekciji, nepotizmu i gotovom novcu.

Svi komunistički režimi 20. st., započevši od SSSR-a, bili su uvjerenja i osjećaja da su za razliku od Zapada kulturalno zaostali i da se nalaze na periferiji naprednog i paradigmatskog civilizacijskog centra svijeta. Tako je Sovjetski Savez još od vremena Staljina patio od osjećaja manje vrijednosti, i to zbog intelektualne i tehničke zaostalosti u odnosu na Zapad.

Gorbačov započinje svoju kampanju s dva slogana transformacije Sovjetskog socijalizma: Perestrojkom (obnova ekonomskih i političkih struktura) i Glasnost (sloboda informacija). Ako se nekom pojedincu uopće može pripisati zasluga za završetak 40. godišnjeg Hladnog rata, onda Gorbačovu. Dakle ako se uđe dublje u problematiku raspada jugo- i istočno-euro-sovjetskog socijalizma onda se može spoznati da je politika u stvari ta koja uspijeva dovesti taj dio svijeta do njegovog raspada.

Svaki peti čovjek na našem planetu je Kinez. 94% stanovništva u Kini su Han-Kinezi.

Iz Kineske statistike iz 1952. bilježi da je u Kini u vrijeme komunističkog preuzimanja moći prosječni Kinez živio od pola kg riže ili pšenice na dan i da je konzumirao nešto oko 0,08 kg čaja na godinu, a iz statističkih tablica iz 1989. da si je prosječni Kinez mogao tek svakih pet godina priuštiti novi par cipela. (574. Hobsbawm) Između 1949 – 1956, znači u vremenu od sedam godina, seljaci su uspjeli povećati žetvu za više od 70%.

Miješanje Kine u Korejski rat 1950 – 1952 nosi pobjedu nad SAD-om. Od 1956. pogoršavaju se odnosi Kine sa SSSR-om, da bi 1960. posljedica za Kinu bila u potpunosti prekid tehničke i materijalne pomoći iz Rusije. To uskraćivanje pomoći bilo je popraćenom velikom glađu koja teško pada osiromašenom Kinezima, ali nije bila glavnim uzrokom krize nego je ona više ležala u prebrzoj dvogodišnjoj kolektivizaciji poljoprivrede (1955 – 1957), velikim industrijskim napretkom (1958) i desetgodišnjom kulturnom revolucijom, koja 1976 završava Maovom smrću.

Kada komunisti u Kini 1949. g. preuzimaju vlast (nakon toga što im je uspjelo u kratkom građanskom ratu pobijediti i skoro istrijebiti Komintang vojsku) bivaju priznati kao pravi nasljednici carske dinastije.

Da će kineski komunizam preživjeti 20. st. i uspješno preći u 21. st. i nije za čuđenje, naime on bazira na nacionalnoj ideologiji. Za većinu Kineza u prvoj liniji Kineska revolucija znači restauraciju, koja za je za njih uspostavljanje reda i slobode, općeg dobra, vladajući sistem i uzdignuće jednog novog velikog civilizacijskog imperija.

U suprotnosti s komunizmom sovjetskih karakteristika, nema kineski komunizam nikakav efektivni direktni odnos s Marksom ili Marksizmom. Kineski komunizam je pokret koji nastaje poslije – vremena oktobarske revolucije i u Kinu preko Lenjinovog, ali pored svega ponajviše preko Staljinovog «Marksizma - Lenjinizma». Ispod marksističko-lenjinističke krinke nalazio se skriven Kineski utopizam (naravno da i Kineski utopizam kao i sve socijalne revolucije ima podudarnosti s Marksizmom) utjelovljen je u osobi Maoa, koji cijelo vrijeme svoje diktature ne izlazi iz zemlje. Mao se točno držao i to bez predrasuda Marksovih i Lenjinovih aspekata, koje koristi u njegovoj jedinstvenoj viziji kada mu to najviše odgovara kako bi ih mogao opravdati. Za Maa pretpostavka jednog idealnog društva bila je stvaranje udruženog kolektiva potpunog odobravanja koja je značila: «totalnu negaciju osobe, koja bi sve svoje osobine u kolektivu izgubila.» Po Mau je kolektiv najviše dostignuće društva «jedna vrsta kolektivnog misticizma.» Takvo mišljenje i stavovi su u stvari u potpunosti protivni klasičnom Marksizmu, jer klasični Marksizam, manje-više svojom teorijom zagovara potpuno individualno oslobođenje i ostvarenje. Lenjin nije nikad zaboravio (usprkos njegovim vjerovanjima u značaj političke akcije i odluke) činjenicu da je čak i najjača politička volja podložna praktičnom ograničenju. Čak je i jedan od najvećih diktatora u povijesti čovječanstva Staljin sam došao do spoznaje da su i njegovoj autokratskoj moći stavljene granice (bilo koji režim, tako Fukuyama, primoran je oslanjati se na bilo kakvu formu legitimiteta, jer «niti jedan diktator ne može vladati samo nasiljem). Samo zna se, ili bi se trebalo znati, da ljuti revolucijski požar prebrođuje sve materijalne prepreke.

U ta vremena je bilo biti «komunjara» svrsishodno i odlična alternativa.

Kina uspijeva (1958. - 1960.) u bezbrojnim malim i slabo funkcionalnim topionicama više nego utrostručiti svoju proizvodnju čelika. 1958. stvaraju se u rekordnom vremenu od dva mjeseca Maovim direktivama 24000 narodnih seljačkih komuna. One su bile u potpunosti komunističko destruktivne i to zbog kolektivizacije svih društvenih sektora i bivaju, zbog nefunkcioniranja u kratkom roku, kao što su i stvorene, sveopćom pasivnošću ukinute.

Mao je imao urođeno nepovjerenje prema intelektualcima koje ga navodi u desetogodišnjoj kulturnoj revoluciji ka afektivnom ukidanju visokog obrazovanja, da bi tadašnje intelektualce poslao u sela na teški fizički rad radi preodgoja.

Usprkos tim makinacijama i provedenom demagogijom nad narodom Kinezima nije bilo toliko loše kao ostalom siromašnom trećem svijetu. (npr. konzum životnih namjernica u Kini na kraju maovog diktatorstva bio je, u usporedbi s ostalim zemljama trećega svijeta, iznad srednjeg prosjeka a prosjek življenja se od 1949. sa 35. povećao na 68.). Činjenice govore za sebe i nije za izostavit da se u vrijeme Maa kinesko stanovništvo od 1949. sa 540 milijuna, i njegove smrti 1976. povećalo na 950 milijuna. Za razliku od Sovjetskog Saveza Kina nije pod vodstvom Maa provodila masovnu urbanizaciju i tek se osamdesetih godina 20.st. smanjuje seljačko stanovništvo na manje od 80%.

Dakle usprkos gladi i problemima uspijeva Kinezima, naročito nakon smrti diktatora i dolaskom pragmatičnog Deng Xiaopinga, što vidimo i osjećamo danas, na svim sektorima postati vodeća svjetska sila (nakon olimpijskih igara lete uz Ruse i Amerikance u svemir i svojim naivitetom prema zaradi ne biraju sredstva i truju si djecu).

socijalizam kina mao