Ova su mjesta najveće ekobombe u Hrvatskoj

Ova su mjesta najveće ekobombe u Hrvatskoj

9.9.2015. // 24 sata // Objavljeno u kategoriji Ekologija

Plinovi iz Plomina desetljećima truju stanovnike Istre, u vodi kraj Lončarice Velike pronašli su 217 puta više žive od dopuštenog, a u Zagrebu su tajna otrovna jezera.

 

 Ovo vam je kao Kopački rit u malom. Brinemo se za njega da bude čist, rekli su nam ribiči koji dane provode na jezerima Savica. Ta oaza smještena je pet kilometara od središta Zagreba, uz savski nasip. Cijeli kompleks čini 12 većih i manjih jezera, no njegova šuma skriva za Zagreb opasnu tajnu.

 

 

 

U tri su jezera, tijekom 60-ih i 70-ih godina, otpad odlagali industrijski divovi. Bačve pune otrovnog ostatka od rafiniranja nafte - gudrona ispustili su i zakopali u tri jezera. Za to su u to doba imali dopuštenje općine Peščenica i plaćali su naknadu.

 

Širi se gusta crna masa

To im je 1979. zabranjeno i od tada taj opasni otpad stoji bez kontrole. Osim što su ugrožena jezera u kojima živi više od 100 zaštićenih životinjskih vrsta, među kojima su vidre i dabrovi, ugroženo je i najveće zagrebačko vodocrpilište Petruševec. Ono se nalazi na manje od kilometra od otrova, a daje vodu za 30 posto Zagrepčana. 

 

Još 2007. Stjepan Nikolić, tadašnji voditelj zagrebačkog Gradskog zavoda za prostorno planiranje, rekao je da bi projekt sanacije mogao stajati 750 milijuna kuna. Tvrtka Crosco provela je istraživanje o zagađenosti, no tu je sve stalo. Opasni gudron i dalje je začahuren, no da neće tako vječno izdržati, uvjerili smo se sami. 

 

Nakon kratke vožnje do takozvane Mazutare, naišli smo na crnu zemlju i crno jezero. U njemu nema života, a biljke rastu tek 30-ak centimetara dalje. Sve lišće koje ondje upadne ne truli, nego odmah pobijeli. Jedna od bačvi s otpadom viri iz ceste, a kažu nam da je najgore tijekom toplih dana. Užasni smrad širi se okolicom, a gusto crnilo, poput živog blata, izbija iz makadama. Ako u to otrovno jezero stavite plastiku, otopit će je za manje od tjedan dana. Sreća je, kažu lokalni stanovnici, što se jezera nalaze osam metara iznad korita Save pa se tijekom visokog vodostaja jezera ne podižu kao na Jarunu. No ako Zagreb pogodi jači potres, otrov se može probiti do podzemnih voda.

 

- Iduće godine mislimo napraviti plan sanacije. Nemamo toliko novca za sanaciju pa ćemo za cijeli projekt morati tražiti novac od Grada - rekao je Saša Banić, ravnatelj ustanove Maksimir. No da se tog otpada nije nemoguće riješiti, rekao nam je hrvatski inovator i inženjer Milli Španović. On je 1986. patentirao postupak obrade gudrona i više puta je pregledavao zagađena jezera na Savici. Prema njegovoj procjeni, gudron je zagadio najmanje 10.000 kubika zemlje koja je sad kisela kao želučana kiselina. Institucijama je nudio da ga preradi u svojem postrojenju u Koprivnici za najviše 2400 kuna po kubiku, a to bi uključivalo i prijevoz otpada.

 

- Problem sa Savicom je taj što vi ne možete dovesti tešku mehanizaciju, nego sve morate raditi ručno - kaže Španović. Sav prerađeni gudron bi, u procesu koji nudi, bio pretvoren u prah sličan brašnu. Kao takav mogao bi se iskoristiti u gradnji betonskih elemenata, kao što su bukobrani.

 

Valjda smo prejeftini

Da stvar funkcionira, svjedoče i njegova postrojenja u Španjolskoj, Francuskoj i Srbiji. Osim takvog načina zbrinjavanja gudrona, moguće ga je i spaliti, a to bi stajalo oko 7500 kuna po kubiku. Pošto to ne možemo napraviti kod nas, morali bismo ga izvesti u Austriju ili Njemačku i tu bi troškovi rasli. Stručnjaci s Rudarsko-geološkog naftnog fakulteta kažu kako se oko odloženog gudrona može napraviti i betonski sarkofag koji bi spriječio daljnje zagađivanje okoliša.

 

Današnji glavni problem za stanovnike Jakuševca i okolnih kvartova je postrojenje za kompostiranje na otvorenom. Svi plinovi koji nastaju slobodno odlaze u atmosferu. To potvrđuje i izvješće Agencije za zaštitu okoliša. Od 1. siječnja do jučer, u 17 dana bila je povećana razina sumporovodika u zraku.

 

- To može utjecati na dišne puteve. Ljudi mogu kašljati i kihati. Ne može se živjeti uz takve mirise - kazao nam je toksikolog Franjo Plavšić. Također, Udruga za zaštitu okoliša Jakuševec upozorava da kad se ondje obrađuje građevinski otpad, stvara se oblak prašine koji vjetar odnosi do kuća.

- Prašina je još opasnija od smrada. U njoj može biti sitnih čestica metala i organskih molekula te to sigurno može škoditi zdravlju - dodaje Plavšić.

Dio testiranja okoliša učestalo prati Zavod za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”. Ispituju otpadne vode i plinove te dodaju da su unutar granica. Neslužbeno doznajemo da su odlagalište prije dva tjedna provjerile i sve nadležne inspekcije te ondje nisu pronašli ništa sumnjivo. Također, vodstvo Jakuševca dužno je prema zakonu pratiti emisije iz postrojenja, kao i podatke o opterećenjima te sve dostavljati Agenciji za zaštitu okoliša. Zbog dobrih današnjih uvjeta i uspješne sanacije 2003., Jakuševec je dobio okolišnu dozvolu i može ondje primati zagrebačko smeće sve do 31. prosinca 2018. 

 

Smetlište kraj kuća

Inače, Jakuševec je otvoren 1964. kad je sagrađen desni nasip na Savi. Nalazi se šest kilometara od centra grada i 400 metara od prvih kuća. Smeće se prostire na šest ploha ukupne površine od oko 57 hektara. Najveća ekobomba je Plomin u Istri. Marko Gregović iz Greenpeacea je rekao kako je od svega najgore što će problem s ulaskom radioaktivnog otpada u podzemne vode biti još veći gradnjom Plomina3.

- Sanacija šljake u Plominu je obećavana, ali ništa od toga. Riječ je o nisko radioaktivnom otpadu koji može ući u podzemne vode, ali i koji vjetar može raznijeti - smatra Gregović. Studiju oko utjecaja tih radioaktivnih čestica na okoliš i ljude proveo je dr. Lucijan Mohorović, znanstveni suradnik za zdravstvenu ekologiju Medicinskog fakulteta u Rijeci. Prema njegovim istraživanjima, od 30 do 50 posto povećava se rizik od raka pluća zbog udisanja opasnih čestica.

Gradonačelnik Labina Tulio Demetlika kaže kako je postojeći deponij pepela i šljake u Plominu svakako jedna od “crnih točaka” u državi.

- Proteklih 20 godina puno se uložilo u sanaciju deponija. Pokriven je slojem zemlje i na tom mjestu raste čak i trava - rekao je Demetlika. Kao predstavnik Grada Labina inzistirao je na tome da gradnjom Plomina 3 nema više odlaganja šljake i pepela na toj lokaciji.

 

- Odlučeno je da se pune silosi, a otpadni materijal brodovima prevozi do cementara diljem Mediterana - najavio je gradonačelnik Demetlika.

Malo južnije jama Sovjak već godinama ugrožava živote stanovnika Primorja.

 

- U posljednjih petnaest godina, koliko s obitelji živim pored jame Sovjak, nitko osim novinara nije bio pitati kako nam je. Situacija je očajna, smrad katrana i nafte danonoćno se širi - priča zabrinuti Ismet Đurđevik, kojemu je najveća briga da netko od njegovo dvoje maloljetne dječice ne završi u opasnoj i zagađenoj rupi, od čijeg ruba do ulaznih vrata obiteljske kuće je tek nekoliko metara.

 

Uzimajući u obzir da podzemne vode gravitiraju prema Kvarnerskom zaljevu, udaljenom od jame samo tri kilometra, jasna je zabrinutost mještana za zdravlje, turizam i riblji svijet. Navodno u jami ima i radioaktivnog materijala. Istraživanja pokazuju da se podzemni tokovi s Viševca šire prema opatijskom području, Preluku te do riječke Dječje bolnice Kantrida. Članovi Smokvarijske liste sumnjaju da je jama kriva za povremene masne mrlje i na moru u Opatiji, čiji izvor obično ostaje nepoznat.

- Činjenica je da jama Sovjak ima drastičan utjecaj na zdravlje ljudi te da stanovnici koji žive u okolici i uz obližnji deponij Viševac češće pobolijevaju, a zabilježen je povećan broj oboljelih od karcinoma. Jedini službeni podatak o opasnostima jame objavljen je 2000. godine i u njemu je potvrđeno postojanje toksičnih metala.

 

Naše prognoze su da će se početak sanacije Sovjaka krenuti u drugoj polovici 2016. - kažu iz tvrtke koja je preuzela posao. Splićani, a poglavito stanovnici predjela Kila i Karepovac nemaju dvojbe o tome da je gradsko odlagalište smeća najveća prijetnja njihovu zdravlju.

 

Salonit ubija i dalje

Tijekom desetljeća Karepovac je premašio očekivane gabarite, a prekapacitiranosti je u posljednje vrijeme pridonijelo zatvaranje omiškog i makaranskog odlagališta otpada. Splićani koji žive u neposrednoj blizini Karepovca kažu kako je smrad, pogotovo u ljetnim mjesecima, neizdrživ. Zbog plinova s odlagališta ne mogu ni prozore otvoriti, a otpadne vode im se slijevaju prema vrtovima. Uz sve to, planina smeća privlači štakore koji dolaze i do njihovih kuća. Zabrinuti za zdravlje svoje djece već godinama urgiraju da se Karepovac zatvori i sanira. Split još traga za najboljim rješenjem kako bi tu ekobombu uklonio iz svojeg predgrađa. Od svih nesretnih tvornica sagrađenih pred kućnim pragovima, najviše je obitelji u crno zavio Salonit

 

Bivši radnici i dalje umiru od trovanja azbestozom, a nakon mnogih protesta, štrajkova glađu i sindikalnih akcija tvornica je zatvorena i sanirana. No još je ostao problem sanacije mravinačke kave, u koju su pohranili otpad iz kruga tvornice.

 

 

 

Osječko odlagalište Lončarica Velika je ekološka prijetnja. Rijetko koga je prije nekoliko mjeseci iznenadilo pokretanje upravnog postupka kojim je 80 stanovnika osječkog naselja Lončarica zatražilo zabranu izdavanja lokacijske i građevinske dozvole za proširenje odlagališta otpada nedaleko od njihovih kuća. Kap koja je prelila čašu bili su posljednji rezultati ispitivanja procjednih voda ovoga deponija. Prema tim podacima, uzorci vode pokazali su da je koncentracija žive četiri puta viša od maksimalno dopuštene, a olova 72 posto. Analize procjednih voda, pak, pokazale su da je koncentracija žive 217 puta iznad maksimalno dopuštene, kroma osam puta, a nitrata deset puta više od dopuštenog maksimuma.

 

Prema riječima potpisnika kolektivnog upravnog postupka i stanovnika naselja pored odlagališta otpada, “u pitanju su toksični teški metali koji se talože u organizmu i teško izlučuju te su potencijalno kancerogeni”.

 

- Treba reći da je ovo odlagalište samo 300 metara od prvih kuća, 500 metara od Poljoprivredne škole, 3000 metara od centra grada i 9000 metara od bunara iz kojih Osijek crpi pitku vodu. Svi ovi otrovi podzemnim vodama putuju dalje, i to već 20 godina.

 

Diklo bi se trebalo sanirati do kraja 2018. godine 

Ekološki najcrnja točka u Zadru je deponij u Diklu, dijelu grada smještenom uz more čiji stanovnici žive od turizma. Prostire se na 32 hektara površine, a zemljište je najvećim dijelom u vlasništvu MORH-a. Na njemu se do prije nekoliko godina spaljivalo smeće. Sad se na odlagalište dovozi otpad iz Zadra i Nina te 13 okolnih općina.

 

Balirano smeće smrdi, a navodno otpad truje vodu

Više od 130.000 tona baliranog smeća deponiranog u Brezju kraj Varaždina predstavlja ekološku bombu. Ekostožeru su tvrdili da se otpad tamo ilegalno balira i skladišti od 2005. na vodopropusnom terenu u blizini rijeke Plitvice te 200 metara od naselja. Sumnjaju da im je voda zagađena, a uskoro bi, strahuju, mogao biti i zrak.

 

Radioaktivnost osam puta viša od normalne

Kaštelanski bazen, jedan od najljepših na Jadranu, zbog komunističkog nemara spada među najzagađenije jadranske zaljeve. Među zagađivačima je prednjačio pogon Jugovinila gdje su se proizvodile plastične mase. Najveća opasnost, koja i danas prijeti Kaštelanima, je radioaktivna šljaka nastala kao nusproizvod izgaranja ugljena.

 

U napuštenoj tvornici krom i ugljikovodici

Stanovnici Dugog Rata godinama strepe nad ostacima tvornice ferolegure. Kao i kod Jugovinila, problem je u gomilama šljake koja je ostala. Mještane su najviše plašile procjene kako bi se u šljaci mogli nalaziti kancerogeni spojevi krom VI i policiklički aromatski ugljikovodici. Englezi su kupili kompleks s namjerom da grade hotel.

 

Čak 850 ljudi oboljelo od azbestoze

U razdoblju od 1970. do 1990. godine Salonit je godišnje prerađivao oko 25 tisuća tona azbesta, a dnevna proizvodnja je dosezala 200 tona. Dok se u svijetu proizvodnja azbesta zabranjivala, radnici Salonita nisu imali pojma s kakvim otrovom svakodnevno imaju posla. Mnogi su proizvodni otpad odnosili i koristili za gradnju kuća.

 

Zaboravljeno tisuću kubika opasnog otpada

Kraška jama Sovjak u Mariščini kraj Rijeke (vjerojatno nastala pred više tisuća godina tektonskim poremećajima podzemlja i urušavanjem goleme spilje) neslavno, već pola stoljeća, zauzima treće mjesto ekološki opasnih točaka u Hrvatskoj. Ova 50-ak metara duboka jama ispunjena je s oko 250.000 m3 tekućeg opasnog otpada (kiseli gudron, otpadni katran, acetilenski mulj...).

 

 

Šljaka, Plomin, foto LC, 2014.

 

Piše: Zoran Eterović , Franjo Lepan , Dijana Marić , Danica Plantak , Bogdan Blotnej

 

 

Link na izvor

 

 

radioaktivna šljaka saniranje ekologija zdravlje zagađenje demetlika