Osvrt: Naučimo se reći

6.12.2012. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Politika

Jedna cijenjena vijećnica iz jedinice lokalne samouprave s Labinštine kazala je, prilikom jednog nedavnog okupljanja političara, da bi se neki vijećnici kada preuzmu riječ trebali naučiti reći ono što im je na umu. Očito nije mislila na pripadnike svoje stranke jer joj nije bilo drago kada sam rekao da bi to trebalo vrijedi za sve. U međuvremenu je počela sezona vijećanja o proračunima, pa je vještina jasnog izražavanja riječima postala još poželjnija.

Prije dvije, tri godine pisao sam o tome da neki političari kada dobiju riječ misle da imaju na raspolaganju sve vrijeme svijeta i da za publiku ne može biti većeg zadovoljstva od slušanja njihovih mudrovanja.

Stanje se od tada popravilo, premda se još nađe onih koji smatraju da slušatelje moraju zasuti podacima koje nikoga ne zanimaju ili čak "ispjevati poemu", po sistemu što više, to bolje. Ali, dolazi 13. Godina 21. stoljeća, bilo bi vrijeme da poradimo malo i na retorici - kvaliteti govora na javnim skupovima.

Retoriku su izmisli stari Grci. Imali su demokraciju pa vas nitko nije morao slušati ako to niste znali reći jasno, a budući da nije bilo mikrofona, i glasno za one u zadnjim redovima. Učila se i u srednjem vijeku kao jedna od sedam vještina koje svaki gospodin mora znati. To bi značilo da su vjerojatno i oni čudaci u oklopima koji su se na konjima mlatili mačevima i buzdovanima znali ljepše i jasnije izraziti nego naši današnji političari. Ili da budemo aktualni, vjerojatno su članice harema Sulejmana Veličanstvenog, onako usput, o tome naučile više od naših vijećnika. Retorika je sastavni dio obrazovanja u anglo-saksonskim zemljama kao vještina integrirana u druge predmete.

Razlika u odnosu na nas je vidljiva, poslušajte samo američkog predsjednika Obamu kada govori. Početkom godine slušao sam pola stoljeća star snimak predavanja Mate Balote iz kojega je od prve bilo jasno da je bio itekako retorički obrazovan. On je bio stara, austro-ugarska škola, imao je građanski odgoj. Nije bilo demokracije, moralo se slušati, ma kako bilo govoreno.

Istina, preferirao se tada energičan, revolucionaran, u biti boljševički stil.

Nisu naši lokalni vijećnici ništa gori od naših političara na vrhu, a donekle svijetla točka među njima je tek predsjednik Ivo Josipović.

I zbog toga je moje čuđenje bilo tim veće kada sam čuo čovjeka koji u izrazito stresnoj situaciji mnoštvu ispred sebe savršeno umije reći ono što je u tom trenutku najbolje. Gdje li je to samo naučio?! Ah, da, zove se Ante Gotovina.

 

Robi Selan

 

 

gradsko vijeće govorništvo politika osvrt retorika

---