Komercijalizacija i kako se oni nose s njom

 

 

Dean Zahtila svojim je dugogodišnjim djelovanjem u sklopu Labin Art Expressa, labinske organizacije čije se ime između ostalog veže i uz popularni prostor KUC-a Lamparna, značajno pridonio našoj nezavisnoj kulturnoj sceni. Njegov najkrupniji projekt dosad, pretvaranje rudničkih hodnika što se od Lamparne protežu sve do susjednog Rapca u multimedijalni umjetnički prostor Podzemni grad XXI, Vjesnikovim je čitateljima predstavila novinarka Marina Tenžera.

Tenžera je njegov projekt proglasila nesumnjivo najzanimljivijim umjetničkim projektom u Hrvatskoj što mi nikako, ni izbliza, ne bismo mogli reći za njen članak. Tekst iznosi cijelu priču; od proglašenja Podzemnog grada XXI "milenijskim županijskim projektom" kakvim ga je još 1999. godine prepoznala Skupština istarske županije, preko opisa svih mogućih ispitivanja koja su po hodnicima rudnika izvršavali brojni partneri projekta; sve do izložbe Rudnici kulture koju je prošle godine organizirao sam Grad Labin.

Vjesnikova novinarka nije ništa izostavila u svoj priči, no kronološko iznošenje događaja miče akcent s glavnog problema u priči, a taj je činjenica da se Zahtilina vizija Podzemnog grada uvelike razlikuje od vizije koju ima Grad. Naime, dok se članovi Labin Art Expressa zalažu za privatni ili barem javno-privatni model, te da se projekt mora ostvariti striktno u skladu s umjetničkim konceptom grupe koji predviđa samo djelomičnu komercijalizaciju bivšega rudnika, Grad se naravno zalaže za njegovu potpunu komercijalizaciju.

Rezultat tog mimoilaženja sporo je napredovanje samog projekta zbog čega je L.A.E. pokrenuo projekt pokretanja virtualnog Podzemnog grada kao modela za buduću fizičku izvedbu prvoga podzemnoga grada na svijetu”. Taj bi se virtualni grad trebao naći na budućoj web stranici za čiju se realizaciju upravo priprema i skuplja materijal. Web portal www.undergroundcityxxi.com s virtualnim, interaktivnim i trodimenzionalnim podzemnim gradom funkcionirao bi kao virtualno umjetničko djelo u neprestanom stvaranju upotrebom povijesne, arhitektonske i industrijske baštine te stvarnih dimenzija, situacija i sadržaja bivšeg labinskog rudnika ugljena.

Naravno, sve se to čini vrlo ozbiljnim i zahtijevnim, no Tenžera čitateljima ne nudi drugu stranu, nije iznijela, a vjerojatno ni kontaktirala nikoga iz grada kako bi čitateljima pružila kompletnu priču. Bilo bi interesantno dobiti uvid u to što točno znači potpuna komercijalizacija rudnika, znači li to možda da Grad ima neke sasvim druge planove?

Iz Labina se selimo na daleki jug sve do Dubrovnika koji ove godine slavi Marina Držića. Naime, u sklopu obilježavanja petstote obljetnice Držićeva rođenja, u spomeničkoj je jezgri Dubrovnika otkriven preseljeni spomenik slavnome piscu. Novinarka Jutarnjeg lista Lidija Crnčević priupitala je Slavena Tolja što misli o preseljenju tog spomenika, a kontroverzni odgovori voditelja Art Radionice Lazareti, također bitne organizacije nezavisne scene, zaslužili su prostor na ni manje ni više nego drugoj stranici dnevnog izdanja.

S obzirom koliko je moćnih ljudi zatekao na otvorenju spomenika, Tolju se nametnula misao kako cijeli taj događaj ima jako malo veze s Držićem, a ponajviše s egocentrizmom pojedinaca koji oko proslave vode glavnu riječ. Po njemu, preseljenje spomenika je ad hoc i brzopleti čin s političkom motivacijom u pozadini. Istaknuo je kako replika tog spomenika već godinama u Kazalištu Marina Držića stoji ispred ulaza u wc, to je prava slika našeg odnosa prema Držiću, sve ostalo je teatar - izjavio je Tolj.