Komentar: Plomin, paklena slagalica
30.10.2012. // T - portal // Objavljeno u kategoriji Ekologija
Ono što su u pola godine naguravanja i natezanja oko izgradnje trećeg bloka termo-elektrane Plomin uspjeli proizvesti ministri, energetičari, HEP, političari na lokalnoj i državnoj razini te različite građanske inicijative, nije ništa drugo nego sveopći komunikacijski metež
Kao da su i oni koji aktivno sudjeluju u raspravi, zbog preduge zaguljenosti u svojoj argumentaciji, zaboravili u čemu je zapravo problem. Nije da nedostaje preciznih argumenata, neki aspekti su možda i previše specifični, nego nam nedostaje cjelovita slika.
Sav taj Čačićev slijepi tehnološki determinizam, Kajinov militantni lokalpatriotizam, žalopojke u kombinaciji s ucjenama u ustima lokalnih čelnika prema HEP-u, te na kraju, uz dužno poštovanje ekološkim argumentima kontra ugljena, prijetnja referendumom, sve to stvara jedan nesnosni ''brbljež'', sazdan od polovičnih istina od kojih se zasad čini da ni jedna nema sposobnost sagledavanja cjeline problema. Prijepor oko novog bloka termo-elektrane doista nije samo u izboru energenta.
Blok 3: prišt ili čir?
Možda je slučaj nove plominske ''karbunjere'' samo mali prišt ispod koje se nalazi veliki potkožni čir koji predstavlja pravi problem Labinštine. Ovdje se ne misli na onaj općeniti i magloviti ''pravi'' problem koji se baca na stol kad god se želi relativizirati rasprava o nekom projektu ili neka nadobudna inicijativa. Tipa: ''naš problem nije zaostalo mljekarstvo nego što nam je ukupna poljoprivredna politika na razini prethistorijske Mezopotamije'' ili ''ništa nam ne znači zakon o legalizaciji divlje izgradnje ako nam je cijela nacionalna prostorna politika na rubu kriminala i nepravde''. U slučaju Labinštine netko bi mogao relativizirati ovako: ''Zašto se bavimo elektranom kad je pravi problem u tome što nema ukupne razvojne politike ili što se istočna Istra uvijek više orijentirala na industriju pa kad je ova krepala, labinski, raški i pićanski besposličari su se dali u konobare i spremačice po Venetu i Lombardiji?'' Kada tim, nedvojbeno primarnim, ali načelnim, problemima Labinštine dodamo ono obeshrabrujuće autoironijsko razumijevanje našeg čovjeka koji voli reći da se ništa ne može promijeniti jer je problem pregolem ili da o njemu i ljudskoj sudbini odlučuju drugi, onda je u istočnoj Istri jedini horizont deprimirajući razgovor o ''pravim – nerješivim'' problemima.
Ipak u ovom slučaju pravi problem i nije tako općenit i apstraktan. Njegovo rješenje doista se, metaforički rečeno, nalazi pod kožom stanovnika Labinštine ili doslovno pod labinskom zemljom. Da bi se on razumio, potrebno je sagledati projekt Plominske elektrane u vremenskoj perspektivi i podsjetiti se nekih događaje iz povijesti istarske industrije rudarstva koji još uvijek snažno formiraju identitet lokalnog stanovništva te, iako ih generacije današnjih školaraca ne pamte, mogu biti poticaj da se prijepor oko termo-elektrane sagleda na nov način.
Tvrdoglava Istra
Na početku treba se sjetiti Labinske republike iz davne 1921., prve antifašističke pobune na svijetu u vrijeme kada su talijanski fašisti tek preuzimali vlast u Venetu i sukobljavali se sa sindikatima u Trstu i Puli. Imala je sve oznake kasnijeg klasnog i antifašističkog ustanka na Balkanu: oružano zauzimanje rudnika i samostalno organiziranje proizvodnje te organizaciju obrane i života na području Labinske krajine. Drugi se desio 1950. kada je u Rudnik Raša postao prvi radni kolektiv sa uvedenim samoupravljanjem u tadašnjoj Jugoslaviji, a treći je Titov govor na radničkom zboru u Rapcu iz 1971. na kojem Tito povodom 50 godina Labinske republike ističe pravo istarskog naroda na samoodređenje. Tada je u promet puštena i TE Plomin kao jedna od mnogih poduzeća koji su nastajala oko primarne djelatnosti rudnika.
Mnogo je još važnih datuma, ali je za sagledavanje povijesnih trendova potrebno podsjetiti još samo na dva događaja iz nedavne hrvatske povijesti koji su to pravo na samoodređenje dovele u pitanje. Prvi put se to desilo 1996. kada je tadašnji premijer Zlatko Mateša, godinu dana nakon što je zatvorena posljednja jama Tupljak, zabranio Istrijanima referendum o izgradnji Plomina 2. To se ponovilo prošli mjesec kada je ministar Bauk lokalnoj i regionalnoj samoupravi odrekao pravo na referendum oko izbora energenta za Plomin 3.
Labinski underground
Ovi događaji nam svjedoče da je ponosna Labinština pokazivala guzice Mussoliniju dok je ostatak Balkana cvokotao pod vojničkim cokulama i ulaštenim kraljevskim mamuzama. Također nam govori da su Istrijani želju za raspolaganjem plodovima svoga rada vrlo rano pretvorili i klasnu borbu koja je bila preteča socijalističkog samoupravljanja. Na neki način Istrijanima je samoodređenje u krvi, a to je neprocjenjiv socijalni kapital kad se razmišlja o razvoju.
Drugo je pitanje, je li samoodređenje preživjelo u liberalizmu, u dobu političkih i tržišnih sloboda? Što danas uopće znači: samoodređenje? Odgovor svakako nije jednostavan, ali činjenica jest da je jedinstven globalni neoliberalni poredak nedovršena utopija. Svjetska povijest posljednjih 20 godina je pokazala da ne postoji novi svjetski poredak koji funkcionira kao univerzalni ekonomski sustav jer su tipovi kapitalizma koji su se razvili u zemljama nekadašnjih centralno-planskih gospodarstava od istočne Europe preko Rusije do Kine vrlo različiti. Možda pravo na samoodređenje danas znači početi svjetski ekonomski sustav prilagođavati svojim potrebama i socio-kulturnim obrascima. Možda pravo na samoodređenje znači ostvariti mogućnost da se razvojni problemi rješavaju cjelovito, a ne inženjerski partikularno, kirurški precizno i vojnički efikasno kako se to pokušava sa mnogim projektima koji su izašli iz krizno-menadžerske retorte ministarstva gospodarstva.
Vratimo se na metaforu o podzemlju Labinštine kao rješenju prijepora sa Plominom 3 – ima li elektrana veze sa ugaslim rudnicima? Naravno da ima: ako je pogledamo u povijesno-tehnološkom kontinuitetu Labinske krajine, Plomin 3 je zapravo potomak rudnika, njegova daleka tehnološka unuka i posljednja karika u hrvatskoj modernizaciji i načinu kako proizvodimo energiju.
Razlog zbog čega je 1969. projektirana Plomin 1 proizašao je iz nužde, jer je sredinom 60-tih postalo jasno da je budućnost istarskog ugljena na svjetskom tržištu nesigurna. Zato je rudnik osnivao brojne poduzeća kojima primarna djealtnost nije bilo rudarenje nego neke komplementarne djelatnosti. Rudnik i sestrinske tvrtke poput metaloprerađivačke tvrtke Labin - Progres ili TE Plomin činile su socio-ekonomski sistem spojenih posuda. Možda bi danas proizvodnja energije, kao jedina živa proizvodnja na ostacima bivšeg rudnika, mogla izmisliti novi sistem. Trebalo bi poraditi na ekonomskoj logici, ali ideja da bi se labinska regija mogla ponovo transformirati u krajolik za proizvodnju energije zvuči primamljivo. Ne bi li proizvodnja energije u Plominu mogla postati lajtmotiv za sve one puste nadzemne rudničke pogone od Raše do Pična i stotine kilometara podzemnih tunela koje je moguće upotrijebiti i za proizvodnju zelene energije, ali i najrazličitije djelatnosti od poljoprivrede i obrta do kulture i turizma. Naposljetku, nekadašnji krak rudnika završava upravo na mjestu gdje se ima graditi blok nove elektrane.
Izvor: Marko Sančanin
plomin te plomin 3 plomin komentar labinjani