Iskustvo rabačkih brodolomaca: Svira "Arrivederci Roma", žene vrište, djeca plaču, muškarci se tuku

17.1.2012. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Ostalo

Ingrid Škopac-Verbanac, koja se sa sinom Teom nalazila na kruzeru Costa Concordia kada se u petak nasukao na otočić Giglio u Tirenskom moru, jučer smo pokušali nazvati na broj mobitela koji smo pronašli u imeniku, ali javio nam se snimljeni glas talijanskog operatera koji objašnjava da korisnik nije dostupan.

To je zapravo dobra vijest: njihova soba na devetom katu na bok nagnutog broda nije potopljena i ima nade da će im u njoj ostavljena torba s mobitelom i sve njihove stvari biti vraćeni.

Nije trik, nevolja je!

Zatekli smo je sa sinom na ručku kod svekrva i svekrve Đanija i Sonje Verbanac. O krstarenju po Sredozemlju ima samo riječi pohvale.

- Bilo je to prekrasno putovanje. Krenuli smo iz Savone kod Genove, posjetili Barcelonu, Palma de Mallorcu, Sardiniju, Siciliju i Rim, a to se dogodilo posljednje noći, prije povratka u Savonu, objašnjava Škopac-Verbanac.

Na gotovo tri stotine metara dugom brodu, na koji se može ukrcati gotovo četiri puta više putnika i članova posade no što njihov Rabac ima žitelja, nudi se mnoštvo sadržaja. Škopac-Verbanac i Jasna Knežević iz Zagreba, koju je upoznala tijekom plovidbe, nakon večere su sinove Tea i Marina odvele u teatar na petom katu na mađioničarsku predstavu.

- Bilo je nešto prije 22 sata kada se čuo zvuk kao da netko kuca na vrata. Desetak minuta kasnije brod se malo nakrivio, što se opažalo po zavjesama koje su visjele ukoso. Mislili smo da je to neki mađioničarev trik i da će on to uskoro ispraviti, priča nam Škopac-Verbanac kako je počeo najstrašniji događaj u njihovom životu.

Umjesto da zavjese vrati na mjesto, mađioničar je - nestao!

- Svi su ostali sjedili i nitko ništa! Ja sam odmah rekla Jasni da je to nešto grozno jer smo kod Barcelone imali valove od deset metara pa se ništa nije osjetilo i da neću tu stajati. Tako smo pošle u svoje sobe. Srećom, bile smo toliko prisebne da smo išle stepenicama, a ne liftom.

Obukle smo sebe i djecu i metnule pojaseve za spašavanje. Uzela sam torbu, ali upravo kada smo izlazili nestalo je struje i tada me uhvatila me panika. Pomislila sam da će tada nastati metež i da će se ljudi gurati na čamce za spašavanje, pa će torba samo smetati. Zato sam je bacila na pod i otišla bez nje, objasnila je Škopac-Verbanac.

Kaos i nesposobna posada

Sličnost s Titanicom, odnosno istoimenim filmom, bila je upravo zastrašujuća!

- Pun mjesec, mirno more, muzika svira "Arrivederci Roma", a vlada opći kaos, žene vrište, djeca plaču, muškarci viču, čak se i tuku! I niotkuda informacije što se događa i što treba raditi, posada ne zna što bi, priča dalje Škopac-Verbanac.

Razlika u odnosu na Titanic bila je ta što se Costa Concordia nalazila blizu obale i što kapetan nije imao namjeru potonuti s brodom. Pitala je posadu zašto samo stoje kod čamaca za spašavanje i zašto ih ne otvaraju. Odgovorili su joj da čekaju zapovijed kapetana, a on je već bio daleko od broda.

- Tada se pojavila neka u službenom odijelu i rekla da nije ništa i da se možemo vratiti u svoje sobe. Ne možete vjerovati kako ljudi mogu biti lakovjerni! I Jasna se htjela vratiti, ali ja sam rekla da je brod nakrivljen i da ne idem nigdje, opisuje Škopac-Verbanac.

Nedugo zatim posada ipak počinje otvarati čamce za spašavanje, ali ne zna kako se to radi, pa im u pomoć priskače jedan od putnika koji je po svemu sudeći pomorac.

- Mi smo se ukrcali među prvima. Činilo mi se kao čitava vječnost dok se popunio čamac koji prima stotinjak osoba. Oko 23.30 sati bili smo na obali, a oni koji su se vratili ostali su na brodu do jutra, priča Škopac-Verbanac.

Sreća na petak 13.

Koliko god je posada bila neorganizirana, toliko je prihvat brodolomaca savršeno funkcionirao: mještani su odmah donijeli deke za ljude od koji su neki bili doslovno u gaćama i japankama. Smjestili su ih u dječji vrtić gdje su časne sestre kuhale čaj i mlijeko. Jedna od njih posudila joj je mobitel da može poslati poruku kući da su dobro.

- Aj, strenula son se! - kaže Sonja.

- Panika je bila dok nismo doznali da su na obali, ali, na sreću, brzo smo doznali, kaže Đani.

- Malo sam se bojao, ali kada smo ušli u čamac, onda je sve bilo u redu, kaže Teo, koji je jučer, prvi dan nastave nakon praznika, morao svima prepričavati svoj doživljaj.

Pitali smo njegovu majku smatra li da su, s obzirom na to da se nasukavanje dogodilo na petak 13., imali nesreću ili pak sreću jer su bili tako blizu obale.

- Sreću! Optimist sam i uvijek sve gledam s pozitivne strane, odgovorila je Ingrid Škopac-Verbanac. Lako je govoriti da u trenucima nesreće valja ostati priseban, njoj je to i uspjelo na najbolji mogući način. (Robi SELAN)

 

brodolomci havarija costa concordia iskustvo ingrid škopac verbanac

---