LC Live

Hrvatsko gospodarenje otpadom (Istarski primjer)

20.1.2008. // Labin.com // Objavljeno u kategoriji Ekologija

Dobro je poznato kako je nagli prodor konzumerističkog i protrošačkog društva u središnju i istočnu Europu prouzročio krizu u pogledu zbrinjavanja otpada za koju su vlasti većinom bile nepripremljene, te do sada nisu poduzele odgovarujće korake da bi se taj problem i riješio. Do sada su divlja i legalna odlagališta bila najrašireniji način zbrinjavanja otpada u Republici Hrvatskoj. Osim što ružno izgledaju i ispuštaju neugodne mirise, odlagališta mogu izazivati i zagađenja podzemnih voda, tla i zraka. Nažalost, nepripremljene vlasti – odnosno loša iskustva iz zemalja koje su već prošle fazu planiranja gospodarenja otpadom preslikala su se i na Istarsku županiju.

Poznato je da je sindrom NIMBY (not in my backyard) glavni problem prilikom planiranja velikih infrastrukturnih projekata – no i taj se problem mogao riješti kroz niz sustavnih radnji i pažljivijim načinom planiranja. Činjenica je da se za “projekt Kaštijun” znalo već nekoliko godina nimalo ne uljeva povjerenje građanima kada se jednom stave pred gotov čin dovođenja takvih projekata u njihov kraj. A i sama činjenica da je građanima na javnoj raspravi rečeno da ne mogu nikako utjecati na ovaj projekt osim dorade mjera zaštite okoliša daje mještanima Medulina, Pomera, Banjola, Vinkurana ili Valdebeka svako pravo da se bune protiv ovakvog načina planiranja.

Gdje je ovdje nastao kratki spoj? Građane je sa projektom bilo potrebno upoznati najmanje godinu dana ranije, odnosno u fazi samog početka planiranja tako da se u suradnji sa građanim (javnosti) krene u sustavno riješavanje problema ovako velikog projekta. Tada bi se već u najranijoj fazi saznalo sve što muči lokalno stanovništvo i zbog čega bi isto moglo biti protiv projekta – te u samom začetku vidjeti razinu potpore, odnosno odmazde lokalnog stanovništva. Jednom kada se lokalno stanovništvo dovede pred gotov čin i kada se od strane mjerodavnih postavi nadmočni stav – NIMBY efekt je ono što će mjerodavni dobiti zauzvrat. Nažalost – to je upravo ono što je Istarska županija i dobila, a srećom dovoljno rano – u fazi javnog uvida – dok još nisu potrošeni silni milijuni eura i kada vlasti neće moći reći; “nismo znali da je lokalno stanovništvo protiv projekta” (što se dešava po pitanju najvećeg istarskog zla – rockwoola).

Europski novci?

Kao razlog brzopletog i tajnovitog planiranja često su spominjani rokovi za grabljenje europskog novca što potvrđuje i sama činjenica da je to uvršteno I u samu studiju utjecaja na okoliš za projekt Kaštijun. Europska komisija je ovakav projekt i koncept odobrila u operativnom planu za predpristupne fondove – no novac je sada i više nego upitan isključivo zbog brzopletosti Istarske županije i podcjenjivanja snage i znanja civilnog društva. Da bi se lakše razumjelo ovo područje valja naglasiti nekoliko činjenica. Europska komisija je u operativni plan stavila ovaj projekt, no isto tako valja znati da će EK još jednom, prije tranširanja novaca još jednom revidirati sve projekte vrijednije od 25 milijuna eura (Kaštijun je procjenjen na 45 milijuna Op. autor) i provjeravati usklađenost projekta sa nacionalnim i EU zakonima. Brzopletost se Istarskoj županiji itekako može obiti o nos – jer eto, studija utjecaja na okoliš nam donosi nekoliko ključnih pogrešaka zbog kojih ćemo svakako vlastitim novcem (kroz poreze i naknade za odvoz otpada) plaćati danak.

 

Ključne greške u koracima

 

Postavljanjem sramotno niskih ciljeva za odvojeno prikupljeni otpada, IŽ je sama sebi za pravo dala planiranje postrojenja najmanje 30% većeg od potrebnog. Čak i nacionalni plan gospodarenja otpadom (http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/2007/2652.htm) za kojeg nevladine organizacije smatraju da je nedorečen i nepotpun postavlja puno veće ciljeve od Istarske županije koja bi po razvijenosti i ekonomskim sposobnostima morala biti uzor za gospodarenje otpadom i višestruko obarati nacionalne ciljeve. Iz pozitivnih primjera iz prakse – jednostavno je čitljivo kako se nacionalni ciljevi mogu dostići u 3 godine – a ne 2020. godine kako si planeri istarskog sustava zacrtavaju. Da bude sve još više ironično – ne moramo primjere tražiti vani, već i hrvatski primjeri mogu biti uzeti u obzir. Otok krk površine 409,9 km2, sa populacijom iz popisa 2001 godine broji 17.860 stanovnika u ukupno 68 naseljenih mjesta. Tamošnji projekt EKO Krk, pod ravnateljskom palicom tvrtke Ponikve d.d. je 2006. godine odvojeno prikupio 18.3% otpada dok je ove godine do sada prikupio 22.4% ukupne količine otpada nastalog na otoku. Ovi su rezultati iznimno bitni jer strateški dokumenti kao cilj za 2015 godinu postavljaju upravo brojku od 23% recikliranog otpada na području RH. Zar nije malo nerealno postavljati ovakve niske ciljeve koje jedan dobro organizirani projekt dostigne za dvije godine? Pitanje nažalost potiče sumnju na moguće špekulacije koje su potkrijepljene novčanim infuzijama stranog kapitala. Konzorcij općina oko Torina u Italiji je ove ciljeve višestruko premašio već danas, a zasluga za ovaj uspjeh je isključivo dobra politička volja da se problem otpada riješi na ekološki najprihvatljivi način.  Naime, Piedimonti provincija (4.milijuna ljudi) ima stopu odvojeno prikupljenog otpada za godinu 2007. od 43.6% otpada. Regija Torino (2 milijuna ljudi) ima stopu odvojeno prikupljenog otpada za godinu 2006. od 41.2% otpada. CO.VA.R (consorzio Valorizzazione Rifiuti) – 14 okupljenih općina (250.000 stanovnika) ima stopu odvojeno prikupljenog otpada za godinu 2007. od  63% otpada. Općina Nichelino (48.414 ljudi) ima stopu odvojeno prikupljenog otpada za godinu 2006. od 57,5% otpada, a sustav odvojenog prikupljanja otpada od vrata do vrata je uveden tek 2005. Godine. Sada bi bilo potrebno jedino to preslikati na Hrvatske prilike… gdje je COVAR Istra, a NIchelino Grad Pula. Ili je možda prikladnije da budemo prljavi kao Napoletani gdje posao s otpadom vodi “Camorra” (http://en.wikipedia.org/wiki/Camorra).

 

Otpad je danas u svijetu veliki biznis te se već naveliko poznaju dobrobiti odvojenog prikupljanja otpada u smislu očuvanja okoliša, vode, prirodnih resursa i prostora potrebnog za odlaganje. Brzopleto planirani sustavi koji ne uočavaju potrebu za maksimalnim trudom u odvojeno prikupljanje, ponovnu upotrebu i smanjenje količine otpada u nastanku ne vode ka ničemu dobrom. Nekako me sve to podsjeća na TV seriju « Obitelj Soprano », jer i tamo se glavni lik bavi gospodarenjem otpada, a u stvari je MAFIJAŠ. Ne želim dizati prašinu – ali ako si sada IŽ postavi cilj od 100.000 tona otpada godišnje (koliko ima i sada) i to si zacrta do 2040. – smatram da planiranje gospodarenja otpada nije ni potrebno. Mozda bi stanovnicima mjesta oko odlagališta bilo prihvatljivo saniranje postojećeg odlagališta i otvaranje regionalnog na koje bi godišnje dolazilo puno manje otpada nego danas… no izgleda da to nećemo nikada saznati. Ili će stvarno na to odlagalište jednog dana dolaziti manja količina, ali ćemo i dalje plaćati posljedice brzopletosti istarske županije. 

kastijun otpad ekologija