Franka Faraguna i Aldijana Šabić, rabačke frizerke i novopečene volonterke: Tko šiša honorare i žalosne komentare!

25.12.2009. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Društvo

LABIN - Franka Faraguna (27) i Aldijana Šabić (21), frizerke iz jednog rabačkog salona, novopečene volonterke gradskog Crvenog križa, odnedavno stoje na usluzi udruzi za inkluziju i mladima s posebnim potrebama u labinskom Centru "Liče Faraguna" te korisnicima Doma za psihički oboljele odrasle osobe u Nedešćini.

 

Dosadilo im je o dobrim djelima sanjariti nad šalicom makijata u kafićima; dojadila im je podređenost onih kojih su, kako primjećuju, uvijek nekako zadnji i rijetki ih se sjete. Pa su - ne obazirući se na hrpu žalosnih komentara u stilu: "Što vam treba upuštati se u to?" ili "Koliko će vam to platiti?" - škare i češalj upregnule u humanost.

 

- Nerijetki su nas pitali tko nas je zvao. Ti valjda misle da se nečeg ovakvog ne možeš sam sjetiti! U domu u Nedešćini korisnici nisu mogli vjerovati da šišanje ne trebaju platiti.

Dosad ih je šišalo osoblje, i to isključivo mašinicom, pa su odmah rekli: "Samo nemojte prekratko!". Daleko su ti ljudi od onih predodžbi o kojima smo ranije slušali. Tako ih je razveselila naša posjeta! Treba nam još malo vremena da se skroz upoznamo, nastojat [1]emo navraćati barem jednom mjesečno, pričaju Franka i Aldijana.

Polaznike udruge inkluzije frizirale su u svojem salonu, a djecu s posebnim potrebama u Centru "Liče Faraguna". - Tete su ih tako dobro pripremile, napravili smo improvizirani salon. Neki od njih nikad nisu bili kod frizera, uglavnom su ih roditelji šišali. Vezali su se za nas kao da se poznajemo oduvijek.

Najlakše je dati novac, ali on uvijek negdje ode. Bolje je učiniti neko djelo, opipljivo, i nekoga izravno uveseliti. Mladima iz Centra važno je novo poznanstvo, promjena jednolične svakodnevice. Nema novca kojim se to naše druženje može platiti. Drago nam je zbog svega, dirnute smo svime. Onako bismo se samo bile gubile naokolo, dopunjuju se naše junakinje.

"Stvarno ste tako dobre"?, pitam. "Tako su nas odgojili!", zaključuju uglas.

Na ideju su došle razgovarajući s jednom od teta u Centru, njihovom mušterijom. Ravnateljica je isprva, kad su ponudile besplatnu uslugu, bila, kažu, u nevjerici. Samo, smeta ih što  inače nema dovoljno informacija za potencijalne dobrotvore: one, primjerice, nisu znale kome se obratiti. I, neće stati na šišanju: kane prirediti veću humanitarnu akciju - uključile bi i Grad - ali još ne žele u detalje. I. RADIĆ

 

franka faraguna aldijana šabić crveni križ volonteri volontiranje šišanje inkluzija osobe s posebnim potrebama

---