[DOBRI LJUDI] Ferzeta Okanović, umirovljenica iz Labina, volontira na stacionaru Doma zdravlja `Najsretnija sam kad se dobrota širi`

22.1.2014. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Društvo

Pravi je osvježavajući kontrast u ovo doba sveprožimajuće logike vlastitog interesa i previše ogorčenih ljudi naići na nekoga tko jednostavno želi pomagati onima kojima to najviše treba, ne tražeći ništa zauzvrat.

 

Jednostavno dobročiniteljica

 

Labinska umirovljenica Ferzeta Okanović ne propušta sudjelovati u akcijama ovdašnje Lige protiv raka, poput one prošlosubotnje - Dana mimoza, na kojoj smo doznali za njen angažman vrijedan novinske ćakule.

Okanović je jedina od sedam žena što su lani završile tečaj palijativne skrbi (u organizaciji Lige protiv raka) koja volontira na odjelu stacionara u labinskom Domu zdravlja (ostale to čine u raškom Domu za starije i nemoćne).

Mahom teškim bolesnicima, često i na kraju života, na ras polaganju je triput tjedno posljednja dva mjeseca.

- Izabrala sam stacionar jer su ondje ljudi bolesni. Nismo njegovateljice, već nam je cilj razgovarati s pacijentima, psihološki ih podignuti, prošetati s njima ako mogu hodati...

Puno im znači nečija topla riječ; dirne ih kada im hoće pomoći netko izvan njihove obitelji, netko koga uopće ne poznaju. Drukčije sve to dožive, započinje Okanović. U korijenu njezina dobročinstva nije pretrpljena bolest ili slično teška obiteljska situacija, već sasvim prozaičan razlog.

"Zdrava sam, imam vremena i želim ga korisno potrošiti. Koliko god ja njima dam, natrag dobijem više. Ma, nema tih para kad ti je srce ispunjeno. Pare dođu, prođu, potroše se...", veli.

Bilo kakva opipljiva plaća, ma ni najmanji poklon, za njen rad ne dolazi u obzir jer bi to, kako napominje, bilo kao zanijekati sebe.

- Neki dan mi jedna pacijentica govori da nema riječi da mi zahvali što je obilazim, a ja joj kažem: "Bogu hvala!". Jedan mi je gospodin u znak pažnje nudio kavu, ali da je uzmem to ne bi bilo to. Ukoliko meni želi napraviti dobro, neka napravi nekom drugom.

Najsretnija sam kad se dobrota širi. Uvijek ima dobrih ljudi, samo ih treba znati prepoznati, priča naša junakinja. Njene bi besjede mogle izgledati kao klizanje u patetiku, no gospođa Okanović čini se stopostotno dobra dok vam otvara dušu pričajući i tim zamućenim očima.

- Dosad nisam imala iskustva u palijativi. Željela sam susresti s takvim situacijama, da ih znam prihvatiti kad mi osobno bude trebalo, a ne da me pogode kao grom iz vedra neba. Neke stvari vidiš, naučiš, približiš si... Ljudi žive s tim, to se događa, ne može se nijekati, dodaje.

 

Velika podrška supruga

 

Velika joj je podrška suprug Esad. "Veseli ga što ovo radim jer bih u protivnom vjerojatno išla s kave na kavu i slušala samo o ružnim stvarima", kaže i završno poručuje:

- Puno je samih starijih ljudi, gotovo bez rodbine, a i oni s familijom često se osjećaju kao da su nekome na teret. Oni koji mogu i imaju vremena mogli bi im dati ruku u nevolji...

Igor RADIĆ

ferzeta okanović liga protiv raka volontiranje humanost dobročinstvo

---