Centri za socijalnu skrb uskraćuju djetetu pravo na oba roditelja
27.6.2008. // Barkun // Objavljeno u kategoriji Društvo
LABIN – Uloga je centara za socijalnu skrb tijekom donošenja odluke o skrbništvu nad djecom prvenstveno štititi interese djeteta, ali zbog prevladavajuće nesposobnosti, diskriminacije očeva i pristranosti najčešći je rezultat njihovog rada otuđenje djeteta od roditelja s kojim ne živi, tvrdi Dejan Išin.
Taj se Labinjan proteklih mjeseci pokušava probiti kroz sustav čvrsto uvjeren da je primarni interes djeteta pravo na oba roditelja, a obveza centra, osobito u slučaju nemogućnosti postizanja dogovora između bivših supružnika, nepristran prijedlog o zajedničkoj skrbi za dijete temeljen na stručnoj procjeni. U praksi, međutim, ne samo u Labinu, prevladava načelo „majka je majka“, u ime kojega je sve dopušteno: samovoljno uskraćivanje prava na posjete ocu, manipulacija i psihološko zlostavljanje djeteta kojem se ocrnjuje „druga strana“, odvođenje djeteta na novu adresu bez znanja drugog roditelja, što nije otmica u slučaju majke, ali jest ukoliko to učini otac i niz drugih postupaka koji u konačnici štete upravo djetetu, koje se, za razliku od odraslih osoba, nije u stanju samo braniti i izboriti za svoja prava.
– Strašno je shvatiti da se, kad se razvodiš od partnera razvodiš i od djeteta i to upravo radom Centra za socijalnu skrb, koji umjesto da radi u najboljem interesu djeteta, a to je pravo na oba roditelja, zauzima stranu majke, dok je otac u pravilu nepodoban za skrbništvo, za susret s djetetom dobiva nekoliko sati tjedno, a u slučaju da ukaže na nepravilnosti u njihovom radu doživljava šikaniranje i ponižavanje, kaže Išin. Tijekom razvoda, dok još nije bilo donijeto rješenje o skrbi nad djetetom, Centar nije, suprotno zakonu, osigurao kontakte oca s djetetom, iako je Išin višekratno urgirao. Centru je, obzirom na činjenicu da je dijete odbijalo kontakte, prijavio sumnju u emocionalno zlostavljanje djeteta, da bi Centar nakon četiri mjeseca, kad se situacija, zahvaljujući dogovoru bivših supružnika, normalizirala, inzistirao na postupcima koji bi zapravo narušili postignuto, donekle zadovoljavajuće stanje. Nadalje, iako od kraja 2005. godine centri više ne donose odluku o skrbništvu nad djecom, već imaju savjetodavnu ulogu koju sud može i ne mora prihvatiti, najčešća je praksa da je upravo njihovo mišljenje presudno.
U Išinovom je slučaju „tim“ centra, temeljem 1,5-satnog razgovora s psihologinjom, koja je po nepoznatim mu mjerilima uspjela dijagnosticirati natprosječnu inteligenciju i granični poremećaj osobnosti, što je socijalna radnica uredno potpisala, sin imao pravo na oca 1 sat tjedno i svaki drugi vikend, koji za Centar počinje u subotu u 11, a završava u nedjelju u 17 sati. Sutkinja ipak nije prihvatila takvo mišljenje te je, i zahvaljujući dobroj volji majke i očevom odricanju od skrbništva, donijela odluku o 2 dana tjedno i svakom drugom vikendu za susrete sa sinom.
Išinov „slučaj“, a zapravo slučaj djece kojima se uskraćivanjem prava na oca nanose teški emocionalni udarci koji ih pretvaraju u psihološki zakinute osobe, što potkrjepljuju istraživanja koja se rade zadnjih dvadesetak godina, nije usamljen. Praksa je, uz vrlo rijetke iznimke, jednaka u cijeloj Hrvatskoj i šire na ovim prostorima. Što reći o podatku da je tijekom 21 godine u Labinu Centar u samo 2 slučaja odlučio da je otac podobniji skrbnik? Ili o podatku Ministarstva zdravstva da je od 2003. do 2006. u 15.225 slučajeva razvoda dijete povjereno ocu samo 2.271 put? Nakon 2006. ove se statistike i ne rade, očito stoga što pokazuju nesrazmjer između proklamirane ravnopravnosti i stvarnog života. Što reći o drastičnim slučajevima, poput nedavnog karlovačkog gdje je majka dijete napala nožem i zbog toga završila u zatvoru, ali dijete ni tada nije povjereno ocu, već je smješteno u dom, a otac plaća alimentaciju od 1200 kuna majci (!) i još 400 kuna za dom?
Muškarci koji smatraju da je za dijete najbolje da i nakon razvoda ono ima podjednaku skrb oba roditelja uglavnom javno ne istupaju, što zbog teške borbe sa sustavom, što zbog predrasuda u društvu, koje njihov stav uglavnom gleda kao pokušaj izbjegavanja plaćanja alimentacije, što zbog straha da ne ugroze i onaj mali dio života koji provode s djecom. Međutim, u proteklom razdoblju našli su se i organizirali putem interneta, odnosno blogova i udruga, gdje razmjenjuju iskustva, ali i savjete, jer su u dugom hodu kroz institucije silom prilika postali pravi stručnjaci za obiteljsko pravo i srodne discipline.
Naš sugovornik tako piše na adresi zodax.bloger.hr, njegovi „suborci“ su Godo, Rainman, Nemrešbilivit, Renomateo i brojni drugi iz svih dijelova Hrvatske, udruge su Otac za dijete, Dijete-razvod, Pateros, Kormoran... Zanimljivo je napomenuti da im razne udruge koje se vole dičiti borbom za ljudska prava ne daju nikakvu podršku – nije medijski dovoljno atraktivno, ne donosi bodove u javnosti, a time ni novce.
Napomena:
7.3. na Labin.com-u bio je objavljen članak pod naslovom:
Labinski Centar za socijalnu skrb izvor predrasuda? Nisu li svi?
Raspravu u vezi ove tematike na našem FORUMU koju je otvorio sam protagonist ovog članka možete pogledati ovdje
Cenatar za socijanu skrb Dejan Išin pravo dijete standard otac odrastanje