ZRCALO VREMENA: DIMNJAK TE PLOMIN 2 Najviši hrvatski građevinski znamen
27.2.2021. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Znanost i tehnologija
Dva dimnjaka napuštenog industrijskog kompleksa ciglane na Črnomercu u Zagrebu koji su srušeni prigoda su da se prisjetimo industrijskih dimnjaka u Istri, njihovog nastajanja, pa i nestajanja.
Industrijski dimnjaci grade se na velikim kotlovnicama, toplanama, ciglanama i sličnim industrijskim objektima, što je slučaj i u Istri. Sredinom 17. st. grade se prvi industrijski dimnjaci i to od kamena s jako debelim stjenkama i malih visina. Kako je industrijska revolucija napredovala, tako su i visine dimnjaka rasle. Shvatilo se da, što je dimnjak viši, to će zagađeni dim, koji je topliji od okolnog zraka, ići više u atmosferu te će štetan utjecaj na ljude i okoliš biti manji. Rastom visine dimnjaka mijenjali su se i građevni materijali. Kameni materijal je zamijenila opeka, a opeku beton.
Cementara u Koromačnu
S visinom od 340 metara, dimnjak TE Plomin 2 najviši je u Hrvatskoj, dvanaesti po visini u svijetu. Termoelektrana Plomin 2, koja ima dva bloka, sagrađena je 2000. godine, a TE Plomin 1 godine 1969. Pogonsko im je gorivo ugljen. Plomin Luka je odabrana kao lokacija zbog svoje praktičnosti; iako je u vrijeme izgradnje TE Plomin 1 većina ugljena dolazila iz obližnjeg ugljenokopa, već tada se dio ugljena dopremao morskim putem.
Na Labinštini je koncentriran najveći broj tzv. prljave industrije u Istri, pa ima i najveći broj industrijskih dimnjaka. Tvornica portlandskog cementa (danas Holcim) u uvali Koromačno najstarija je tvornica na području Labinštine, a podignulo ju je 1926. godine, pod talijanskom upravom, dioničarsko društvo iz Palerma (Sicilija). Već dvije godine nakon početka rada proizvedeno je 28 tisuća tona portland cementa, a deset godina kasnije 62 tisuće. Uz cementaru, koja je smještena neposredno uz morsku obalu, izgrađeno je radničko naselje nazvano Valmanzzinghi po generalu Manzzinghiju, projektantu tvorničke luke. Valmanzzinghi, zajedno s pogonom i javnim zgradama, koncipirano je kao zaokružena urbana cjelina u stilu talijanskog racionalizma i novecenta, što je bilo uobičajeno za taj tip naselja. Njegova realizacija uklopila se u Mussolinijev projekt urbanizacije provincija kao jedan od prvih primjera planiranih industrijskih gradića na području Labinštine, prethodeći izgradnji Raše i Podlabina.
Gotovo četrdeset metara visok cigleni dimnjak u sklopu raške toplane, uz zvonik crkve Sv. Barbare, druga je vertikala u vizuri ovog najmlađeg istarskog gradića, što je izgrađen u manje od dvije godine, po zamisli arhitekta Gustava Pulitzera-Finalija. Jednostavnoj, ali vrlo modernoj arhitekturi toplane, odgovarala je napredna tehnologija dvaju kotlova s automatskim ložištem pogodnim za korištenje ugljena. Toplana je bila priključena s 2,4 kilometara cijevi za sve objekte koji su imali određenu javnu funkciju. Zbog dotrajalosti, toplana je zatvorena 1995. godine.
Prosvjedi zbog dimnjaka
Na Mostu Raša od 1963. godine u pogonu je tvornica vapna s najdužim iskustvom u industrijskoj proizvodnji vapna u Hrvatskoj. Potkraj 1998. ugrađen je filter za otprašivanje peći, čime je saniran dugogodišnji problem zagađivanja okoliša.
Priču o industrijskim dimnjacima na Labinštini završavamo tvornicom staklene vune Rockwool u Potpićnu. Počela se graditi 2006. godine i bila je tada najveće greenfield ulaganje u proizvodni pogon ostvareno u Hrvatskoj. Tada je izrađen dimnjak visok 75 metara, mada je struka preporučila visinu od 250 metara, kako Pićan ne bi bio u ekspres-loncu opasnih plinova. Proizvodnja staklene vune počela je 2008. godine. Ovaj dimnjak i dimnjak plominske termoelektrane, ali i onaj u Koromačnu, svojedobno su bili (ili još uvijek jesu) meta kritike i prosvjeda žitelja zbog zagađivanja atmosfere. Vlasnici tih tvornica osim što su ugradili potrebne filtre, izgradili su, raznim društveno-humanitarnim akcijama, potreban suživot s mještanima.
Osim u Koromačnu, 1926. godine otvoren je pogon za proizvodnju aluminatnog cementa u Puli. Šest godina kasnije tvornica počinje s proizvodnjom portlandskoga cementa. Tom je prigodom inaugurirana nova rotacijska peć proizvodnoga kapaciteta od 1.500 kvintala cementa na dan. I ovaj je dimnjak zadavao (i zadaje) probleme ne samo žiteljima Stoje, već i šire. Mediji su zabilježili više prosvjeda pulskih građana na račun ovog dimnjaka.
U Istri je postojala još jedna tvornica cementa (s dimnjakom), ona na Kravljem rtu u Umagu. Gradila se šest godina, proizvodnja je počela 1960. godine. Poslovala je kao Istracement, pa Tvornica cementa Umag i Astra tvornica cementa. Godine 2008. uklonjeni su posljednji dijelovi nekadašnjeg tvorničkog kompleksa, kada je spektakularno srušen i tvornički dimnjak. Ugašena je proizvodnja cementa i osnovano novo društvo, Terra Istriana Umag.
U vezi s proizvodnjom cementa u Istri, zanimljiva je proizvodnja na Crvenom otoku (Sv. Andriji). Na ovom najvećem otoku u rovinjskom akvatoriju u 6. st. benediktinci su podigli crkvu i utemeljili samostan. Otok su napustili u 13. st., a dva stoljeća kasnije napuštene građevine ustupljene su franjevcima, koji su tu bili do dolaska Francuza 1809. Godine 1852. na otoku je utemeljena tvornica cementa i vapna. Tada je crkveni toranj služio kao tvornički dimnjak!
Tvornica u dolini Mirne
U dolini rijeke Mirne, na Antenalu, svojedobno je djelovala tvornica opeke i vapna. O toj djelatnosti svjedoči gotovo 30 metara visok dimnjak, koji je nedavno obnovljen. Tvornica je bila u pogonu do 1955. godine. Opekom je uređeno pročelje novigradske župne crkve, netipično za istarsko podneblje. Gotovo nigdje u Istri ne nailazimo na opeku kao materijal za opločavanje građevine. Izuzetak je zgrada gradske palače Arduina Berlama u Poreču iz 1910. godine. Zašto je pročelje novigradske crkve izgrađeno opekom? Arhitekt Giovanni Berne odlučio se jamačno na primjenu opeke jer je kao gradbeni materijal jeftinija varijanta od kamena i otpornija na morsku sol. Usto, u Antenalu, u dolini rijeke Mirne, radila je tvornica opeke, stoga je materijal bio nadohvat ruke. Začudo, pročelje od opeke novigradske župne crkve vrlo je dobro sačuvano.
U središnjoj Istri, u Borutu, austrijski industrijalac Jakob Ludvig Münz podignuo je 1904. godine kružnu peć, sušaru, dimnjak i strojarnicu s prešama za oblikovanje opeke. Nakon nekoliko godina, zahvaljujući izdašnim nalazištima opekarske gline, poduzetnik Antonio Mezzar iz Previža kraj Cerovlja izgradio je u Cerovlju ciglanu nešto većega kapaciteta od one u Borutu. Nakon Drugog svjetskog rata tvornice su nacionalizirane. Zbog iscrpljenosti nalazišta sirovine 1975. godine u borutskome pogonu obustavljena je proizvodnja.
Autor: Priredio Robert BURŠIĆ
