ŽELJKO MARKOVIĆ, PULSKI SOCIOLOG I GLAVNI ORGANIZATOR "JAZZBINE" POVODOM 15 GODINA POSTOJANJA TOG GLAZBENOG PROGRAMA
1.4.2009. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Glazba
Jazz je danas više kulturološka nego glazbena činjenica
Organizatori glazbenih manifestacija svakodnevno izmišljaju "novu ekonomiju", jer korištenje maksimalno ograničenih resursa za stvaranje nove, glazbene i kulturne vrijednosti zaista jest - znanost. U takvim uvjetima Željko Marković i njegova ekipa okupljena oko "Jazzbine" već petnaest godina uspijeva spojiti svjetsku glazbenu avangardu i domaću publiku na koncertima koji se održavaju tijekom cijele godine.
- Tada kad smo počinjali, postojao je jedan velik problem po pitanju jazz glazbe, ili suvremene, moderne glazbe ili kreativne glazbe, kako god je nazivali... To je problem nedostatka infrastrukture. Početkom prošlog desetljeća odjednom je, vrlo naprasno, klupska kultura nestala iz velikih urbanih centara poput Pule, Zagreba i Rijeke.
Pozatvarali su se klubovi, sve je maksimalno bilo iskomercijalizirano - ne treba posebno naglašavati nalet te provincijalne i parohijalne kulture koja je odjednom zavladala. Prestalo se svirati, ljudi su ganjali svoju egzistenciju na razne druge načine i sve ozbiljne priče o jakoj glazbenoj sceni pale su u vodu. Dakle, baš u trenutku kad se očekivao kvalitetan pomak naprijed, kao i u svemu, i u glazbi se devedesetih dogodio jedan krah. S posljedicama te situacije susrećemo se i danas - prvenstveno s nedostatkom izgrađene infrastrukture i organiziranog planiranja kod uspostavljanja javnih kulturnih politika. "Jazzbina" je tada pokušala, a to čini i danas, oduprijeti se tome uključivanjem mladih i kreativnih glazbenika u sam projekt u organizacijskom, produkcijskom, ali i umjetničkom smislu. Kad se pogleda naš program kroz cijelu godinu, vidi se da za sve ono što naša regija kvalitetnog ima za pokazati ima prostora i u "Jazzbini". Isto tako, trudimo se pratiti sve što se novo i zanimljivo događa u kreativnoj glazbi danas i onda te glazbenike "dovući" u Pulu.
- Čini mi se da se "Jazzbina" kroz tih petnaest godina profilirala kao mjesto za alternativnije pravce jazz glazbe.
- Možemo to nazvati alternativnijim, možemo ih nazvati i novom kreativnom glazbom. Činjenica je da je jazz postao preuzak pojam da bi obuhvatio suvremenu glazbu - miješanje pravaca i žanrova danas je vrlo uobičajena stvar. Ali, da - programsko usmjerenje "Jazzbine" je da traži te nove i kreativne zvuke i izvođače koji u svojoj domeni predstavljaju sam vrh.
- Ljudi koji se time bave dosta se žale da od takve vrste glazbe nema previše kruha. A, s druge strane, "Jazzbina" dokazuje suprotno jer dovodi poznata imena u Hrvatsku, a redovito ispunjava i prostore u kojima nastupaju.
- Sad dolazimo do onog pitanja edukativnog karaktera cijelog programa. Davno smo sami sebi rekli da treba stvari sagledati realno ulazeći u ovaj projekt. Moramo biti svjesni svih nedostataka i prednosti koje ovo naše okruženje ima. Svjesni smo činjenice da puno tih bendova koje zovemo uopće nisu komercijalni - na način da su medijski promovirani, već se radi o bendovima koje ovdašnja publika koja nas prati i zajedno s nama kreira tu scenu zaslužuje čuti. Ono što nas izrazito veseli je činjenica da se samim spomenom da će se dogoditi koncert "Jazzbine" pruža određena garancija kvalitete. Prostori u kojima se svira nisu nekog velikog kapaciteta, niti očekujemo masovnu publiku, ali u posljednjih petnaest godina ne možemo se požaliti da smo imali prazne ili poluprazne dvorane.
- Kako vam uspijeva, s relativno skromnim sredstvima, u Hrvatsku dovesti neka od poznatih imena jazz glazbe?
- Treba reći da je najveći pokrovitelj ovog programa upravo publika, čak i nominalno - kad govorimo o nekom financijskom iznosu. Ne znam zašto je tome tako, ali ovaj program, kao i svi ostali - uvjetno rečeno - alternativniji programi nisu dovoljno valorizirani od strane javnih politika. Pritom ne mislim da se javnim novcem takve stvari moraju financirati u stopostotnom iznosu - jer se tu onda postavlja pitanje kvalitete, potrebe takvog programa, pa i njegove održivosti. "Jazzbina" ne ovisi ozbiljno niti o jednom iznosu financiranja. Za 2009. godinu od Grada Pule dobili smo 25 tisuća kuna, od Županije i Turističke zajednice po 20 tisuća kuna. Ako samo kažemo da jedan ozbiljniji projekt iz naše produkcije košta više od polovice tog iznosa, doista je opravdano ovo pitanje - "kako". Nitko od nas koji su uključeni u produkciju ne prima nikakvu naknadu. Zasad moramo time biti zadovoljni, jer ne vidimo drugog načina da se ova priča održi u okvirima za koje smatramo da ona zaslužuje.
- Razgovarajući s izvođačima koji su nastupali u sklopu "Jazzbine", stekao sam dojam da im veliku ulogu u nekom gostovanju igra i entuzijazam organizatora.
- Nakon svih tih petnaest godina, možemo reći da smo uspostavili direktne kontakte s glazbenicima. Ponekad mi se čini da se o projektu "Jazzbine" više zna vani u tim glazbenim krugovima, nego ovdje kod nas. Mi se trudimo biti dobri domaćini i priču odraditi maksimalno profesionlano, ali i vrlo neposredno, pa mislim da i to pomaže da dobijemo bolje uvjete gostovanja. A i kontinuirana suradnja s pojedinim agencijama tu igra dosta veliku ulogu.
- Što ove godine imate pripremljeno u programu?
- Spomenuo bih neka značajna gostovanja, koja su se događala tijekom prethodnih godina, poput Scotta Hendersona, Victora Baileyja, Jojo Meyera, Cuonga Vua, Tiptons Sax Quarteta, jednog od najvećih europskih pijanista današnjice Antonia Faraa, bio je tu i Tim Berne sa svojim bendom Science Friction, te gitarist Marc Ribot... Ove godine smo kreirali program do svibnja i tu imamo četiri izvrsna gostovanja. Prije nekoliko tjedana ponovili smo gostovanje vijetnamskog trubača Cuong Vua koji je surađivao s Petom Methenyjem i Davidom Bowieom, i to je bilo izvrsno. Krajem veljače gostovao je kultni bend bruklinskog bubnjara Jima Blacka, za koji je magazin The Wire kazao da predstavlja "remek djelo jazza budućnosti". Nekoliko dana kasnije, gostovala je Pamelia Kurstin, jedna od najvećih virtuoza na jednom, ne toliko poznatom, ali veoma zanimljivom instrumentu koji se zove teremin - jedini instrument koji proizvodi zvukove bez direktnog fizičkog kontakta. Naime, radi se o sviranju ulazeći rukama u magnetno polje koje stvaraju dvije antene. Dan kasnije taj je koncert bio ponovljen i u Rijeci, zahvaljujući suradnji s Tunelom. Ponovit ćemo i gostovanje jednog od najznačajnijih bubnjara današnjice, barem što se tiče kreativne glazbe - Jojo Meyera s njegovim bendom "The Nerve", i to početkom travnja u klubu "Uljanik". Istog mjeseca imamo još jedno veliko gostovanje benda "Sex Mob" Stevena Bernsteina, čiji je zadnji nosač zvuka, "Sexotica" iz 2006. godine nomiran za Grammyja kao najbolji jazz album. Očekuje nas još nekoliko velikih gostovanja tijekom jeseni i zime, no ne bih još govorio o imenima dok se stvar do kraja ne dogovori. Što se ljeta tiče, nastavljamo s programom "Jazzbina Summer Park Jazz" koji će donijeti četiri open-air koncerta na pulskom trgu Portarata.
- Kakvo je stanje na domaćoj jazz sceni, kakvi tu odnosi vladaju?
- Postoji jako puno festivala - pogotovo tijekom ljetnih mjeseci i na obali. To ima svoju svrhu, ali ono što mi se čini da je strašno važno kako bismo mogli govoriti o jazz sceni danas - ne samo o skupu kvalitetnih glazbenika, nego i mjesta, klubova u kojima će se okupljati i izvan ljetne sezone - toga još uvijek nema. Nema kontinuiteta, da se u većim i manjim urbanim cjelinama stvori infrastruktura koja bi mogla održavati takvu scenu na životu. Što je šteta, jer kod nas postoji određen broj glazbenika mlađe generacije koji bi kvalitetom mogli parirati i svjetskom vrhu suvremene glazbe. Imamo vrhunske glazbenike, ali ne možemo govoriti o nekim održivim glazbenim projektima, odnosno kvalitetnim bendovima koji uspijevaju opstati zajedno dulje vrijeme. Naravno da puno stvari treba krenuti iz privatne inicijative, ali čak i tada, nedostaje potpore javnih struktura koje bi takvu stvar trebale prepoznati i podržavati. Jer publika i glad za dobrim i kvalitetnim koncertima itekako postoji.
- Činjenica je da se jazz jako razvio posljednjih sto godina, puno pravaca je nastalo i nestalo... Postoji li nešto što bi bila definicija jazza kao glazbenog smjera.
- Odmah mi je pala napamet jedna rečenica s albuma Franka Zappe: "Jazz is not dead. It just smells funny". (Jazz nije mrtav, samo čudno miriše). Ja bih u principu jazz definirao kao kreativnu glazbu - niti bih je stavio u one klasične mainstream odrednice, gdje će jazz puritanci reći da je ta glazba završila s Charlieom Parkerom i Coltraneom, ili da je kraj jazza bio kad je Miles Davies počeo koketirati s nekim drugim pravcima... Mislim da, ako je danas išta u glazbi otvoren pojam, onda je to ono što bih ja nazvao jazz. To je veoma širok pojam, On, doduše, ima neke svoje ključne figure, predvodnike, svoju strukturu i melodiju, ali to ne znači da je oslobođen fuzije. Danas je teško govoriti o jazzu na način koji se to govorilo pedesetih ili šezdesetih godina - fragmenti jazza uvukli su se u razne žanrove, kao što su se elementi raznih žanrova uvukli u tu osnovnu definiciju jazza. Postoje neke definicije koje upliću parametre poput harmonije ili strukture, ali one ne mogu pokriti sve aspekte jazza. Jer pojam jazza danas je više kulturološka kategorija, nego isključivo glazbena.
AUTOR: Davor ŽIC
Bonus:
- Jazzbina funkcionira od 1994. godine. Tada, nakon završetka fakulteta i nakon što smo obišli sve bitnije klubove u Europi, i nakon što smo dvije godine vodili Klub studenata Istre u Zagrebu - koje je dugo vremena, uz B. P. Club bilo jedino mjesto u kojem su mladi domaći jazzeri kao što su Matija Dedić ili Saša Nestoroović mogli naći mjesto za svirku povratkom u Pulu na jedan smo način preslikali tu priču i odlučili raditi kontinuirane jazz svirke. U početku je to bio petodnevni festival - pet dana za redom, u pet različitih barova u Puli. Od tada do danas, u tih petnaest godina, iza nas je više od 250 koncerata glazbenika iz Hrvatske, naše bliže regije, Europe i svijeta.
- U principu, cijelo je vrijeme ta priča bila zamišljena kao cjelogodišnji ciklus, ili festival. Tek smo unazad pet godina uspjeli skupiti dovoljnu ekipu i financijska sredstava da bismo mogli "isfurati" takav cjelogodišnji ciklus. Zašto cjelogodišnji? Trudimo se cijelo vrijeme bježati od tog ljetnog perioda, jer smatramo da izgradnja nekakve cjelovite klupske scene mora biti osnova svake ozbiljne priče o jazzu, pa tek onda na to mogu doći veliki festivali ljetnog karaktera, kakvih ima dosta i danas. U ovih 15 godina, sigurno je i Jazzbina kumovala, u jednom dijelu, na okrupnjavanje i ozbiljavanje te jazzerske scene kakvu imamo danas, imajući na umu i druge osobe koji su svo to vrijeme u Istri djelovali, poput Tamare Obrovac. Tu treba spomenuti da je upravo u tih petnaestak godina velik broj mladih glazbenika iz Pule, Istre i Rijeke pohodilo prestižne jazz akademije diljem Europe, te su se vratili kući i vrlo aktivno sudjeluju u izgradnji te scene. A taj pojam "scene" može zvučati dosta fluidno, ali vjerujem da je prikladan.
