Zašto sam glasao za Baracka Obamu?
5.11.2008. // T - portal // Objavljeno u kategoriji Zabava
Dirljiva priča Stevea Spencera, poznatog američkog medijskog stručnjaka, o razlozima zbog kojih bi 4. studenog 2008. uistinu mogao biti povijesni dan za SAD - bio je!
Rođen sam 1961, iste godine kao i Barack Obama. Senator Obama i ja pripadamo tzv. baby boom generaciji, rođenoj između 1946. i 1964. Postoji mnogo važnih stvari po kojima je ta generacija poznata u SAD-u, uključujući pokret za građanska prava, Vijetnamski rat (i prateće prosvjede), kao i uzlet feminizma.
S obzirom na to da sam bio dječak kada su se događale mnoge nezaboravne stvari u kasnim 60-ima i ranim 70-ima, nisam sudjelovao u njima – osim periferno. Vidite, u mom je domu uvijek bilo novina i časopisa, moji roditelji i rođaci svakodnevno su raspravljali o aktualnim događajima, gledao sam televiziju. Satima.
Svakog jutra, prije početka 'Kapetana Kangarooa' (najpopularniji dječji program u vrijeme mog i Obaminog odrastanja), CBS je prikazivao 'Jutarnje vijesti'. Gledao sam tu emisiju i upijao ono što sam vidio i čuo.
Pa iako možda i nisam bio na ulicama, marširajući za jednakost i mir, bio sam itekako svjestan što su drugi radili na tom frontu. Čitao sam novinska izdanja u dnevnoj sobi. A kad sam imao pitanja, moji roditelji imali su odgovore – razgovarali su sa mnom, ne kao s djetetom, već kao da sam mogao razumjeti sve detalje koje su mi podastirali.
Naravno, nisam mogao sve razumjeti, ali do dana današnjeg zahvalan sam što sam imao taj ‘trening mozga’. Naučio sam pitati, tražiti informacije i cijeniti znanje drugih. 1968. bila je središnja godina, u cijelom svijetu, a ništa manje ni za unuka američkih imigranata iz carske Rusije.
Sjećam se Roberta F. Kennedyja, senatora iz moje savezne države, New Yorka, u utrci za predsjednika. I sjećam se onoga travanjskog dana kada je velečasni dr. Martin Luther King Jr. ubijen – kao i riječi koje je senator Kennedy izgovorio te noći velikom skupu Afroamerikanaca u Indianapolisu u Indiani (usprkos onima koji su ga, bojeći se za njegovu sigurnost, savjetovali da to ne učini). Slušate li snimku s tog događaja, jasno je da su mnogi (ako ne svi) u publici tada prvi put čuli za ubojstvo dr. Kinga.
Kennedy je tada rekao: ‘Ovog teškog dana, u ovo teško vrijeme za Sjedinjene Države, možda se trebamo zapitati kakva smo nacija i kamo želimo ići. Ono što trebamo nisu podjele, nije mržnja, nije nasilje i bezakonje, nego ljubav i mudrost, suosjećanje i pravednost prema onima koji u našoj zemlji još uvijek pate.'
Dva mjeseca kasnije, Robert Kennedy je ubijen.
I taj trenutak utisnut je u moje sjećanje.
Usprkos sveprisutnom socijalnom previranju i tome što sam imao samo sedam godina, čak i ja mogao sam osjetiti nešto u zraku u toj prvoj polovici 1968. Osjećaj nade. Osjećaj da možda postoji način na koji se možemo ujediniti – da su ljubav, mudrost, suosjećanje i pravda uistinu mogući. Osjećaj da promjena, tako potrebna promjena, dolazi.
Kad su pogubljena ta dva čovjeka, milijuni Amerikanaca i ljudi širom svijeta imali su osjećaj da su ostali bez zraka, da ga je netko iz njih isisao.
Bilo je mnogo onih koji su u posljednja četiri desetljeća zakoračili na američku političku pozornicu ili sišli s nje – neki prilično dobri, mnogi mediokriteti, mnoštvo nepodnošljivih.
Četrdeset godina strpljivo sam čekao na vođu poput Baracka Obame.
Postoji mnogo razloga zbog kojih on zaslužuje biti idući predsjednik SAD-a. Kao prvo (ne i posljednje), on je jedan od najboljih govornika koja je moja nacija ikada čula. Biti artikuliran i inspirativan nije vještina koja se podcjenjuje ili odbacuje. Taj talent imali su Abraham Lincoln, Franklin Roosevelt i John Kennedy. Oni su bili čelnici svog vremena koji su mogli podići naš duh i pozvati nas na plemenitu akciju upravo svojom elokvencijom.
Čovjek se ne rađa s tom sposobnošću. Ona dolazi s godinama teškog studiranja, rada i iskustva. Dolazi kroz znatiželju i obrazovanje. Biografija Baracka Obame potvrđuje da su sve te kvalitete dio njegove životne priče i, što je još važnije, da su oduvijek bile usmjerene na poboljšanje života drugih.
U izbornoj godini, mogu se pozvati ne na jednu, već na nekoliko prigoda kada su me govori senatora Obame doveli do suza.
Kako da ne zamislim da će, na međunarodnoj sceni, to prerasti u Obaminu administraciju koja će se zalagati za diplomaciju? Jer što je diplomacija ako nije obrazovanje – prilika za druge da nauče stvari o vama koje možda nisu znali? Ono što naučimo jedni od drugih čini razumijevanje i suradnju mogućima i daleko vjerojatnijima. To je temeljna vrijednost.
To je nešto što aktualni čelnici Republikanske stranke naprosto ne razumiju. Oni govore o nacionalnoj sigurnosti i globalnom ratu protiv terorizma, ali nekako ne shvaćaju da je kamen temeljac obrane jedne nacije poštovanje koje se zasluži od drugih.
Neki Amerikanci razlikovali su 2000. tadašnjeg teksaškog guvernera Georga W. Busha i potpredsjednika Ala Gorea govoreći, donekle podrugljivo, da se Gore ponaša kao ‘najpametniji klinac u razredu’, dok je Bush bio onaj s kojim su 'htjeli popiti pivo'.
Ne znam za vas, ali ja želim da najpametniji klinac u razredu postane predsjednik. Ove godine ne ispričavam se što na svojoj strani imamo pametnog momka.
Mogao bih u detalje pisati o Obaminim političkim programima i prijedlozima za koje sam siguran da će učiniti SAD boljim mjestom za svoje građane i pozicionirati državu kao u globalnog, suradničkog partnera.
Prije svega, postoje neki ljudi koji su čelnici u svom vremenu. Ovo je to razdoblje, a Barack Obama je čelnik. Ono što on zastupa, način na koji govori i predstavlja se, u paketu sa svojim intelektom i temperamentom, čini ga najjačim predsjedničkim kandidatom kojeg sam ikada imao priliku podržati.
