Uz današnji svjetski dan kazališta: Tvorac kazališta uma i duše - preteča interneta
27.3.2009. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava
Biti suvremenik velikana kao što su slikar i kipar Michelangelo Buonarroti (1475.-1564.), Medulić (1500.-1563.), ključna renesansna osoba manirizma u Veneciji, N. Machiavelli (1469.-1527.), utemeljitelj suvremene države, političar i književnik; prijateljevati s poznatim misliocima, umjetnicima, mecenama, kardinalima, ljudima iz javnog života toga doba, kao što su Pietro Aretino, Pietro Bembo, Erazmo Roterdamski, G. Fracastoro, G. Muzio, Tizian, Frane Petric; sjediti kao gost na dvoru francuskog kralja Francoisa I. ili vojvode Del Vasta… znači i sam biti netko i nešto, uvažavan i cijenjen.
Takva je osoba bio Giulio Camillo Delminio (najvjerojatnije rođen između 1479. i 1485. godine u Portogruaru u Furlaniji, u dvorcu Zappoli blizu San Vita di Tagliamenta prema Pordenoneu, umro je u Milanu 15. svibnja 1544., pokopan u crkvi Delle Grazie). I premda se godina točnog rođenja ne zna unatoč velikoj arhivskoj građi koja o njemu postoji, ali se malo istražuje, činjenici da je »dotepenec«, što je prvi upotrijebio veliki renesansni filozof i našijenac Frane Petric s Cresa, Giulijev mlađi suvremenik, koji u svojom djelu »Retorica« (1562.) i u pismu od 27. svibnja 1571. Vincenzu Pinelliju te kao izdavač II. sveska Delminijevih »Djela (Opere)« u predgovoru njegovoj »Topici« (1560.) izričito napisao da je Giulio Camillio uzeo »prezime Delminio prema najstarijem gradu Dalmacije koji bijaše domovina njegovom ocu« - ništa nije moglo umanjiti značaj da je Delminio bio jedan od najslavnijih i najpoznatijih ljudi u Italiji i Francuskoj, a smatrali su ga i izuzetnim čovjekom i nazivali »božanski« (Divino Camillo).
Od kabale do mnemotehnike
Kako to obično u životu biva, pogotovo kada si ispred vremena s idejama i vizijama, neki su ga pak držali za šarlatana i varalicu. Očito je tome povod bila njegova ideja o kazalištu - idea del teatro, kako ju je sam nazivao - a radi se zapravo o ideji kazališta za pamćenje/teatra memorije. Inspiraciju je crpio iz tajne nauke drevnih Hebreja - kabale, hermetičke filozofije i okultizma što je studirao u Padovi i Veneciji, ali i iz mnemotehnike, iz čega izvire ideja o enciklopediji svega ljudskog znanja i ideja o teatru, ili napravi za pohranu toga znanja. Da se ne radi samo o ideji, već i o pokušaju realizacije govori to da 1525. boravi u Genovi kao gost na dvoru S. Saulija, gdje radi na projektu izgradnje svog kazališta koje je već postalo poznato u učenim krugovima, a četiri godine kasnije razrađuje u Furlaniji tu ideju i radi financijske potpore odlazi po pomoć u Francusku kod kralja Francoisea I. koji mu obećava 1.500 zlatnih dukata (500 dobiva odmah, a ostatak kad dovrši projekt).No, da sve ovo stavimo u nekoliko najjednostavnijih formulacija: Delminijeva ideja kazališta uma i duše te enciklopedija svega ljudskog znanja i ideja o teatru, ili napravi za pohranu toga znanja, današnjim bi se rječnikom mogla jednostavno nazvati internet. Na jednom mjestu dobiti uvid, spoznaju, znanje, riječ, sliku, živog glumca, predstavu, film…, sve ono što se tiče ne samo kazališta već i ostalih tvorevina sa svih strana svijeta. To kazalište predstavlja »nekakav amfiteatar, napravu čudesnih mogućnosti, u koju, tko god uđe kao gledatelj, moći će raspravljati o svakoj temi ni malo manje rječito nego Ciceron, a sam Delminio ga naziva građevinom uma i duše« (o čemu piše Frances A. Yates).
O tome, također, svjedoči prijatelj Erazma Roterdamskog (Viglius Zuichemus) koji je za boravka u Padovi 1532. čuo da je »taj arhitekt Camillo stavio na pojedina mjesta sve o svemu što se može naći kod Cicerona. Rasporedio je figure u nekakve klase i nizove zapanjujućim trudom i božanskom sposobnošću...« U jednom drugom pismu, pak, piše da je bio s Camillom u tom kazalištu koje je načinjeno od drveta, s mnogo slika, figura i malih kutija raspoređenih u redove horizontalno i vertikalno, a među slikama su i one Delminijeva prijatelja Tiziana. Postoji i detaljniji opis toga kazališta oblikovanog po uzoru na rimsko kazalište, ali ovo nema mjesta za publiku, a najvažnije stvari su na najnižim mjestima i nigdje se ne spominje pozornica, dok na tom mjestu stoji usamljen gledatelj koji promatra slike na 49 polja/prozora/ladica i koji nije pasivan, već kreira vlastiti mentalni arhiv.
Reformator kazališta
»Svojom interaktivnošću, metodologijom mrežne povezanosti te otvorenošću svoga projekta za tekuće nadograđivanje (update & upgrade), Camillio je iz renesansne perspektive anticipirao internet, mrežu mreža, neuređen prostor preplavljen nepreglednom količinom informacija, koji, međutim, u sebi nosi potencijal globalnog otvorenog arhiva, univerzalne virtualne knjižnice«, kako pojašnjava Emil Hrvatin, također jedan od autora koji su se bavili Delminijem. Drugim riječima, to kazalište je zamišljeno kao kombinatorni stroj koji omogućuje da se novi pojmovi izraze pomoću već postojećih verbalnih elemenata, odnosno da se čovjeku omogući pristup svom znanju.»Na taj se način on može smatrati i reformatorom kazališta«, drži Hrvatin, jer ga je smatrao mogućnošću neposredne komunikacije između gledatelja i medija tako što »gledatelj« do onoga što je skriveno u ljudskom umu dolazi tjelesnim gledanjem. Dobro je danas se podsjetiti na Delminija, u eri informacijske revolucije. Hrvati bi se trebali jače uključiti u svjetske konferencije koje se bave obradom podataka automatskog računa, a kojima je Delminijevo djelo često predložak za raspravu.
Uzmimo također u obzir i činjenicu da je Delminio rođen nekako u isto vrijeme kada u Nugli kod Roča nastaje glagoljski Misal (1483.) s onim proročanskim hrvatskim zapisom Žakna Jurja »Vita, vita. Štampa naša gori gre, jer ja tako hoću da ona gori gre…!«; da je tiskan u Veneciji i da se radi o razmaku od samo nešto više od dva desetljeća nakon epohalnog Gutenbergova otkrića tiska koje je dalo neslućene mogućnosti tadašnjoj civilizaciji, a čega je očito itekako bio svjestan sam Delminio, kao i ročki muži koji su prodavali volove da bi tiskali na svom pismu rimski Misal.
Kazališni testament
Uspoređujući te istupe u vremenu i zahtjevnom izazovu, to bi izgledalo kao da bi danas Hrvatska lansirala vlastiti satelit u orbitu ili razmišljala o osvajanju nekog planeta. Naravno da su onda oni koji su tako razmišljali dobivali i priljepak šarlatani. No, premda postoji pisana građa o detaljima Delminijeva nauma (pisma Aretinu, Bembu), ili ona o retorici i pitanjima jezika koje hvali i sam Tasso – sve u očekivanju daljnje kraljeve pomoći da bi nastavio rad na svojoj ideji, pa se razočaran vraća iz Francuske u Italiji – stišnjen bolešću razmišlja i o povratku u očev hrvatski kraj gdje ima »veliku očevinu«, ne odustaje od svoje ideje i nastoji ostaviti pisani trag o svemu.Nekako kao i Galilei uporan je u svojoj viziji da to zamišljeno ipak postoji i da će biti ostvarljivo, pa kad ga proglašavaju i katoličkim agentom, a bolest je sve prisutnija, 1543. svoju ideju u Milanu posljednji put izlaže vojvodi Del Vastu i na raznim akademijama i konačno na samrti diktira opis svog kazališta prijatelju Muziju. Taj je rukopis objavljen 1550. u Firenzi i Veneciji pod naslovom »L'Idea del Teatro dell' eccellen«, na temelju čega je moguće rekonstruirati Delminijev teatar.
Dakako, taj posao znanstvenici i teatrolozi još nisu prihvatili kao izazov u propitivanju samog kazališta i njegove ideje, pogotovo jer je Delminije preteča Shakespearea, a povijest ga je ostavila na razmeđu renesansne sveznatiželje koja nije poznavala granice, i kasnijih europskih pa i kulturno-znanstvenih razmišljanja, u kojima je Giulio Camillo - porijeklom Duvnjak, rođenjem Furlanac, a idejama mislilac ispred vremena i okvira - postao ničija svojina. Taj njegov svjesni odabir da bude prepoznatljiv po porijeklu svog rodoslovlja, Delminija (lat. Delminium), glavnog grada ilirskog plemena Delmata po kojemu Dalmacija dobiva ime 155. godine kada su ga Rimljani osvojili, mitskog mjesta hrvatske povijesti i legende gdje se Tomislav 925. okrunio za prvog kralja, jučerašnjeg Duvna i današnjeg Tomislavgrada, ista je prepoznatljivost koju si je pridodao i Istranin Herman Dalmatin, ili kasnije Matija Vlačić Ilirik, dakle u značenju Hrvat, Croata.
Neumorni putnik Europom
Uvijek je riječ o umovima koji su Europu (današnji pojam svijeta tek se tada nazirao) oplemenjivali svojim duhom i umom - jedan kroz ideju svjetske memorije znanja i kazališta duha (Delminije), drugi zapadnoj civilizaciji darujući prijevod Kur'ana i tako joj približio jedan drugi i drugačiji svijet, svjetonazor i kulturu (Dalmatin), treći pak okrećući kotač povijesti brže u trenucima kada se Crkva našla zarobljena u povijesnom talogu (Ilirik), ali su prepoznatljivim pojmovima označili sebe kao istovremene pronositelje svog nacionalnog hrvatskog bića i naslijeđa. Ovo spominjem zbog nedavnog posezanja za istarskom i dalmatinskom civilizacijom na ovim prostorima pri čemu se sigurno nije mislilo na ovu trojicu umova, koji opet samo nastavljaju ono što je sv. Jeronim («Dalmata sum«) prije njih započeo dajući rimskom puku latinski prijevod Biblije.Vratimo se još malo Delminiju čija je već i sama biografija dovoljna za jednu izuzetnu predstavu, ili s današnjeg gledišta filmsku priču. Uz svoju genijalnost, učenost, »božanstvenost«, šarlatanstvo varalice, katoličkog agenta te kontroverze oko same smrti (navodno je umro od srca u krevetu s dvije žene), bavljenje kabalom (po čemu uglavnom danas poznamo pop divu Madonnu) i okultizmom… - bio je neumoran putnik Europom, a istovremeno trom zbog prekomjerne težine. Pamte ga kao jednog od najvećih govornika svoga doba: iako se čini da je imao govornu manu ili poteškoću u govoru («gadno muca i govori latinski s prilično poteškoća, opravdavaju se isprikom da je, budući da stalno piše, gotovo izgubio sposobnost govora«), dobar je u pučkom (talijanskom) govoru kojega predaje u Bologni.
Ideja o »konačnoj knjizi«
Po mnogo čemu ovdje ćemo naići na sličnosti s Marinom Držićem (1508.-1567.) koji istovremeno kad i on, živi i stvara na relaciji Dubrovnik - Italija kao komediograf, političar, agent, diplomat, a još više golica spoznaja da je živio istovremeno kada i Marulić (1450.-1510.) te bi itekako trebalo istražiti je li bilo doticaja i spoznaje na relaciji ova tri velika uma tadašnjeg doba koja bi po naravi stvari morali čuti jedan za drugog, pa i upoznati se preko djela koja su pisali. Delminije je poznat i po svojim književnim raspravama, teoriji jezika, pjesništvu, umjetnosti, kozmologiji, teologiji… a njegova ideja kazališta je mješavina kabale, hermetizma, neoplatonizma i kršćanstva, odnosno, to je kazalište kao model uređenja pamćenja/memorije.
Svrha mu je bila, kako u znanstvenom prikazu piše dr. Stipe Kutleša iz Zavoda za povijest i filozofiju znanosti HAZU-a u djelu »Giulio Camillio Delminio – Duvnjak i talijanski renesansni mislilac« (Duvanjski zbornik, Zagreb-Tomislavgrad, 2000., urednik dr. Jure Krišto u povodu Međunarodnog znanstvenog skupa Duvanjski kraj kroz povijest, Tomislavgrad, 6./7. srpnja 2000.): »Na jednom mjestu pohraniti sve znanje o univerzumu. Kao takvog, moguće je upisati u tradiciju arhiviranja i sistematiziranja znanja od babilonske knjižnice, preko francuskih enciklopedista do znanstvenika na bostonskom Massachusetts Institute of Technology, koji baš usavršava ideju 'konačne knjige', virtualne knjižnice u kojoj bi bilo moguće naći sve tiskane naslove. No, Camillov projekt doista proizlazi iz neke druge tradicije, tradicije umjetnosti (umješnosti) pamćenja«. Koje je opet Gutenberg svojim izumom potisnuo, ali usprkos tome Europa umijeće pamćenja doživljava kao svoj vrhunac u 16. stoljeću u vremenu Delminija, Giordana Bruna, Botticellija, Cesarea i Lucrezije Borgije, ili Fluda u Engleskoj.
S iskrenom nadom da će i ovaj tekst doprijeti do nekog znatiželjnog uma ili onih koji bi se možda pozabavili njegovim djelom, rukopisi mu se, još dobrim dijelom neistraženi, nalaze u arhivima i knjižnicama u Bassanu, Bergamu, Ferrai, Firenci, Milanu, Modeni, Padovi, Parmi, Piacenzi, Trevisu, Vatikanu, Veneciji, a u jednoj sutrašnjoj Europi Portogruaro i Tomislavgrad (Duvno-Delminij) mogli bi znakovito obilježiti vezu kojom ih je povezao Giulio Camillo Delminio.
Mate ĆURIĆ
Giulio Camillo Delminio kazalište svjetski dan kazališta internet teatar kultura povijest