Urbana bjesnoća opasnija od silvatične
9.4.2008. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava
Bjesnoća u mačaka nedavno se pojavila na Poreštini i Labinštini i ponovno potakla pitanje kako suzbiti ovu opasnu zaraznu bolest. Hvatanje svih nevezanih pasa i mačaka, eutanazija onih koji nisu cijepljeni, deratizacija i organizirane hajke na lisice, koje su najčešće prenositelji bjesnoće, koraci su koje su odgovorne osobe i tijela poduzeli ovih dana na Poreštini. Ona je, naime, rješenjem veterinarskog inspektora županijskog Veterinarskog ureda proglašena područjem ugroženim zaraznom bolešću - bjesnoćom.
Tri mačke dosad pozitivne na bjesnoću
Od županijske veterinarske inspektorice Rajke Lesić saznajemo da je ovaj put riječ o urbanoj, a ne silvatičnoj bjesnoći. Urbanu, naime, prenose domaće životinje i puno je opasnija od silvatične, koju šire divlje životinje, jer se domaće kreću u naseljenom mjestu.
- Prema posljednjim podacima tri su mačke dosad bile pozitivne na bjesnoću. Zasad nemamo informacije da se zaraza proširila izvan Poreštine. Provode se sve propisane mjere poput hvatanja pasa i mačaka lutalica, lovačke udruge organiziraju hajke na lisice koje su glavni prenositelji ove bolesti. Također se obavlja deratizacija na svim područjima, javnim površinama te unutar kampova Maistre, Riviere i Plave lagune. Posljednji slučaj bjesnoće imali smo 2001., a tada je bila riječ o silvatičnoj. Jedna je bijesna lisica došla u kamp Lanterna i napala psa jednog od gostiju, napominje Lesić.
Ona ističe da se bjesnoća, posebno ovaj oblik, koji se rijetko javlja, mora shvatiti jako ozbiljno, stoga preporučuje svima s tog područja da zasad izbjegavaju svaki kontakt s mačkama i psima te da se u slučaju ugriza ili ogrebotine odmah jave liječniku.
Branko Jurić iz porečke veterinarske stanice kazao je da ljudi redovito nazivaju njihovu stanicu i prijavljuju čudno ponašanje domaćih životinja. Veterinarske stanice, naime, imaju brojne obveze oko sprečavanja širenja bolesti. Moraju provjeriti što su vlasnici sve učinili u dvorištu gdje je boravila bolesna životinja i utvrditi je li bolest prenijela na drugu životinju ili ljude. Moraju eutanazirati necijepljene pse i mačke, lutalice, životinje oboljele od bjesnoće i životinje koje je ugrizla bijesna životinja, ili su bile u dodiru s njome te one za koje se sumnja da su bolesne.
Životinje koje su cijepljene protiv bjesnoće, a ugrizla ih je bolesna životinja, stavljaju se pod pojačani nadzor šest mjeseci, a vlasnik je dužan veterinarskoj stanici javiti promjene zdravstvenog stanja. One koje su bile u dodiru s bijesnom životinjom, a na sebi nemaju tragove ugriza, mogu se cijepiti i nadzirati sljedećih šest mjeseci. Veterinari također moraju dezinficirati prostor u kojem se nalazila bijesna životinja dok ne prestane promatranje životinja koje su podložne zarazi. Potom se obavlja završna dezinfekcija.
Higijeničarska služba mora hvatati nevezane pse i mačke, a ovlaštene službe deratizirati javne površine. Čitava akcija završava kada su obavljene sve potrebne mjere i završna dezinfekcija te su od tada prošla tri mjeseca u kojima nije registriran novi slučaj bjesnoće.
Bjesnoća se širi i skidanjem kože sa životinja
Veliku ulogu u sprječavanju širenja bjesnoće imaju i vlasnici domaćih životinja, pasa i mačaka. Njihov je zadatak zatvoriti one životinje za koje se sumnja da su bijesne. Također moraju zatvoriti pse mlađe od tri mjeseca, a ostale pse i mačke držati pod kontrolom, pri čemu psi moraju biti označeni i držani na uzici i s brnjicom. Zabranjuje se njihov promet, vlasnici moraju preventivno cijepiti pse, a prema potrebi i druge životinje koje su podložne ovoj bolesti. U slučaju širenja bjesnoće, iznimno se izvan naseljenih mjesta mogu slobodno kretati psi čuvari stada na ispaši, službeni psi policije i oružanih snaga Republike Hrvatske, psi spasilačkih ekipa i vodiči slijepih osoba, ako je nakon cijepljenja proteklo vrijeme stvaranja imuniteta.
Skidanje kože s lešina pasa, mačaka, lisica, vukova i ostalih krznaša također je zabranjeno jer se i na taj način širi ova bolest. Iznimno je to dopušteno osobama koje su cijepljene protiv bjesnoće, nemaju povrede na glavi i rukama i koje su za takav posao educirane. Takva osoba mora imati zaštitnu odjeću i obuću, rukavice, masku te odgovarajući pribor za uzimanje materijala za laboratorijske pretrage. Ako je rezultat pretrage pozitivan, odnosno ako se pokaže da je životinja bijesna, koža se uništava.
U Europi bjesnoća iskorijenjena
U svemu pomoć moraju pružiti gradovi, općine i njihova lovačka društva i udruge. Lovci bi morali organizirano prorijediti populaciju lisica, a po potrebi i ostalih divljih životinja. Također bi trebali odrediti osobe koje su preventivno cijepljene protiv bjesnoće i educirane za prikupljanje lisica nakon odstrjela. One se tada moraju odnijeti u nadležnu veterinarsku stanicu na pretrage.
Od Gracijana Prekalja iz Lovačkog saveza Istarske županije dobili smo informaciju da se na Poreštini redovito organiziraju hajke na lisce, usprkos tome što neki tvrde da lovci ne čine dovoljno.
- Ljudi misle da lovci mogu svugdje upucati životinju, a ne znaju da je zabranjeno pucati 300 metara od naseljenog mjesta. Isto tako, u ovo je vrijeme zabranjeno s dugonogim goničima odlaziti u lovište jer sada divlje životinje treba ostaviti na miru budući da je razdoblje parenja. Hajke se stoga provode s kratkonogim goničima koji inače tjeraju zečeve i lisice, rekao je Prekalj.
Pulski inženjer lovstva i zaštite prirode Vili Belac rekao nam je da se sličan slučaj riješio na Puljštini prije nekoliko godina i spomenuo da takve probleme nemaju zemlje Europske unije. One su bjesnoću suzbile sustavnom vakcinacijom koja je u jednom navratu provedena i u Istri početkom devedesetih. To se kasnije više nije dogodilo jer za to nije bilo novaca, a Prekalj nam kaže da trenutno takva akcija nije u planu.
- Sve divlje životinje, pa čak i ptice, mogu dobiti bjesnoću, a tome su najpodložniji vuk i lisica. Kako izgleda čovjek zaražen tom bolešću, bolje da ne znate. Problem za lovce je u tome što se moraju pridržavati zakona o lovstvu, o dobrobiti životinja i drugih propisa koji u mnogočemu nisu dorečeni i proturječe jedan drugome. Primjerice, iz lovišta moramo izlučiti pse i mačke lutalice, a zakon o dobrobiti životinja kaže da se ne smiju ustrijeliti. A činjenica je da upravo oni čine najviše štete i bjesnoću donose u naseljena mjesta. Jedina nam je mogućnost uhvatiti ih lovkama, a onda se postavlja pitanje gdje ih zbrinuti jer niti veterinarska stanica niti udruge nemaju dovoljno mjesta za prihvat tolikog broja životinja. Sve na kraju ovisi o odgovornosti vlasnika pasa i mačaka koji su nesavjesni, zaključuje Belac.
U svijetu od bjesnoće godišnje oboli i umre 50 tisuća ljudi
Bjesnoća (rabijes, lyssa) je smrtonosna bolest središnjeg živčanog sustava koju uzrokuje virus rabijesa, rabdovirus iz porodice Lyssavirus. Prvenstveno je bolest životinja, a čovjek može oboljeti nakon ugriza bjesne životinje. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, u svijetu približno od te bolesti oboli i umre 50 tisuća ljudi godišnje.
U Hrvatskoj bjesnoća se pojavljuje kod šumskih životinja, rjeđe kod domaćih, a zadnji je slučaj bjesnoće kod čovjeka zabilježen 1964. godine.
Vidljivi znakovi bjesnoće
Od zaraze do vidljivih znakova bolesti može proći od sedam do čak godinu dana. Početak bolesti često obilježava osjećaj straha, nemir, nenormalne senzacije u predjelu ugriza, nagla preosjetljivost na zvuk i svjetlo, glavobolja, povišena temperatura, mučnina i malaksalost. Vrlo česti znakovi bolesti su i razdraženost, strah od vode, preosjetljivost kože na propuh i povećano izlučivanje sline. Napredovanjem bolesti mogu se pojaviti grčevi dišnih mišića kao i drugih dijelova tijela, popraćeni razdražljivošću i manijakalnim ponašanjem.
Bez medicinske intervencije bolest obično traje od dva do šest dana, a smrt nastupa zbog gušenja.
Kako čovjek može oboljeti od bjesnoće?
Uzročnik bjesnoće nalazi se u slini zaražene životinje, a na čovjeka se obično prenosi ugrizom bijesne životinje. Čovjek se može zaraziti i ako zarazni materijal, kao što je slina, dođe u direktan kontakt s očima, sluznicom nosa ili usta ili otvorenim ranama na koži.
Bilo je slučajeva zaraze čovjeka i pri guljenju kože. Nakon ugriza ili kontakta rane ili sluznice sa zaraznim materijalom, potrebno je ranu dobro isprati vodom i sapunom, a potom se odmah javiti liječniku radi cijepljenja. Zanimljivo je da nema specifičnog lijeka za bjesnoću te da je cijepljenje najvažnija mjera u kontroli i prevenciji bjesnoće.
bjesnoća mačke psi Labinština bolest zaraza prevencija
