Unije, najzapadniji Kvarnerski otok: Ljetna ljepota nadomak Istre
23.8.2011. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava
Ljeto je. U Istri je, opet, više od dvjesta tisuća turista. Onih prijavljenih. Gužva je čak i na Kamenjaku. Kamo se malo maknut, ako si već te sreće da ne moraš sezončiti? Gremo na Unije. Unije? Da, tu preko Kvarnera. Da, znam gdje su, samo nemam ih kao nešto posebno atraktivne memorirane. Cres, da, Lošinj, da, Susak, da, pa čak i Ilovik, ali Unije? Varaš se?
Izmislih ovih nekoliko dijaloških rečenica ne bih li zaintrigirao čitatelja, ali doista su mi do ljetos Unije, kao dio cresko-lošinjskog arhipelaga koji mi Istrijani volimo svojatati u "Veliku Istru", bile sivom nepoznanicom. Nažalost. I doista se varah. Prekrasan je to otok nadomak Istre. Najzapadniji od Apsirtida, kako ovu kvarnersku otočku skupinu nazvaše još stari Grci. Vele da je i naziv Unije grčkoga korijena, od heneios, što bi trebalo biti polje, njiva.
Doista, veliko poluotočno polje, koje Unijani zovu naprosto - Polje, plodno i s izvorom vode, uz koje se smjestilo i jedino naselje - Unije, jedna je od osobitosti otoka. Jedno je od najprostranijih na jadranskim otocima. Ne tako davno bolje obrađeno nego danas kad je glavna "djelatnost" na njemu travnati sportski aerodrom. Jedna od mogućih veza s Unijama.
Da, mogli bismo do otoka aviončićem iz Vrsara ili Medulina. Da nam je više para. Ili unajmiti kakvu udobnu jedrilicu ili brzi gliser u nekoj istarskoj marini. Da nam je više para. Ali ljeti nije frka: plovi i brzi katamaran iz Pule, koji na liniji za Lošinj i Zadar tri puta tjedno pristaje i na Unijama.
"Bišovom" se stiže za uru i pol. Cijena karte 40 kuna u jednom smjeru. Kad se domislim cijena ulaznica koje naplaćuju za prilaz moru automobilom kroz istarske kampove ili na Kamenjak, nije to neka skupoća. A lijepo odeš ujutro i vratiš se navečer. Ili ostaneš preko vikenda. Ako nađeš smještaj. Ima privatnih soba, apartmana i jedan pansion. Hotela nema. Ni kampova.
Na otok se može i putničkim brodom iz Rijeke ili Malog Lošinja. Nema trajekta. Znači, nema automobila. Samo nekoliko traktorčića za transport, ali i oni s vremenskim ograničenjem prometa.
Mi smo doplovili u vlastitoj režiji. Malo veća pasara s kabinom i dizelom. Nije problem, jedino treba ozbiljno pratiti vremensku prognozu za Kvarner. Između Kamenjaka, najjužnijeg rta Istre, i Unija je oko 15 milja otvorenog mora. Ni baš za se škercati. Tu opreza ne škodi.
Vez smo, uz malo sreće, našli na lukobranu, ali oko otoka više je uvala za sigurno sidrenje, koje valja birati ovisno o vjetrovima. Najpopularnija je Maračol, uski i više od kilometra dugački zaljev s istočne strane otoka. Do ne tako davno bješe zatvoren za turiste. JNA. Vrajže vojske, uvijek zauzimaju najbolje lokacije. Tu im je bila spavaonica i opskrbni molo.
Logistika za bunkere i osmatračnice na Velim stijenama, stotinjak metara visokim klisurama na zapadu otoka s kojih se čuvao ulaz u Kvarner. Danas je napuštena utvrda upisana kao vidikovac na kartu pješačkih staza po Unijama. I isplati se ta šetnja. Impresivne Vele i Male stijene. I pogled na Istru.
Sjeverno od Maračola još su dvije lijepe kupališne uvale - Sridnja i Vognišća. Malo mi na živce idu svi ti nautičari, samo u Maračolu nabrojasmo više od 50 usidrenih jahti (ima ih i s PU registracijom), ali ne smijem se ljutiti jer i sam sam jedan od njih.
Dobra strana vojnog zatvaranja Maračola je njegova prirodna očuvanost. Nema građevina - osim nekoliko bivših vojnih zgrada, zapuštenih, u kojima vidjeh da kampiraju (doslovce!, razapeli "kozaru" u starom hangaru) mladi alternativci. Priča mi znanac da je početkom 90-ih, nedugo nakon što je vojska otišla, proveo u tom zaljevu nekoliko dana i guštao u kapešantama koje su vadili s plitkog pjeskovitog dna. Malo sam zakasnio. Kapešante su danas rijetke.
No, sigurno je puno šparuga. U proljeće. Ljeti pak sve miriše od ljekovitog i aromatičnog bilja koje s makijom čini najveći dio otočkog zelenog pokrova. Nekoć je bilo i puno plodova ulika. Još u starorimsko doba iz koga ima i ostataka ladanjskih vila. Tisuće stabala maslina su među gromačama na otočkim padinama, ali odavno su zapuštena i sada slabo rode.
Ipak, čitam na mjesnoj oglasnoj ploči, Krčka ih je biskupija, koja je veliki zemljoposjednik na Unijama, počela obnavljati. Pa i senzibilizira dolazak novih stanovnika. Eto, poziva Biskupija, ako netko hoće po otoku skupiti brojne koze i ovce koje uglavnom bez gospodara lutaju i pasu, dobro je došao. Jaco, javi se.
Ljetna vreva vara, jer i Unije su još jedan u nizu depopuliranih jadranskih otoka. S blizu 800 stanovnika, koliko ih je bilo 1921., još prije 30-ak godina pale su na manje od stotinu. Ne računajući ljetne povratnike i zaljubljenike koji se, primjećujem po programima, trude barem u ova dva, tri mjeseca napraviti malo društvenog štimunga. Ispalo je slučajno, ali baš smo bili tamo u dane otočke fešte. Častili su domaće i goste ićem i pićem, sve gratis, altroke otočka "škrbnost", a pjevalo se na rivi do kasno u noć.
U mjestu, koje ljepše izgleda s mora nego u šetnji uličicama (zaintrigirale su me tek lijepe kamene gorne, oluci), su pošta, galerija, turistička agencija, a i nekoliko oštarija. Cijene su - otočke. U prijevodu: uglavnom je skuplje nego u Poreču ili Rovinju. Za butižin da ni ne pričam. E, treba svu tu robu dotegliti brodom. I ne samo da je skupa, nego kruh moraš naručiti dan ranije. Ili se žicati da ti netko prepusti dio svoje "kvote". Ali, to su "tehnički" problemi, efemerni u usporedbi s ljepotama šljunčanih plaža i bistroga mora. Naravno, nama turistima koji ne znamo kako su duge, puste i teške otočke zime. No, to je druga priča. U ovoj bili smo cvrčci koji vole ljeto izvan vreve turističkih megapolisa. (Napisao i snimio Goran PRODAN)
unije otok ljeto more maračol
