U povodu 10. veljače - dan obilježavanja sjećanja na žrtve fojbi
10.2.2008. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava
Dan sjećanja, 10. veljače, od 2005. godine, kada je ozakonjen u Italiji i od kada se počeo obilježavati, umjesto evociranja uspomena na žrtve rata i terora bačene u fojbe (jame) u Istri i dalje je samo povod za optuživanje Hrvata i Slovenaca za barbarstvo, na što ovi ne ostaju dužni podsjećajući Talijane na zvjerstva koja je počinio fašistički režim. Bez pretjerivanja može se reći da prisustvujemo razgovoru gluhih, u kojem tek rijetkima uspijeva ostati razumnima, okrenutima traženju istine umjesto instrumentaliziranju povijesti u političke svrhe.
Giacomo Scotti, književnik, novinar, publicist, nije se želio s tim pomiriti. Nakon što je 2005. u Italiji objavio knjigu »Dossier foibe« i zbog nje doživio salve uvreda i napada onih koji sami sebe uvjeravaju da postoji samo »talijanska istina« o toj temi, odlučio ju je proširiti i predočiti hrvatskim čitateljima svoje viđenje mračne strane povijesti 20. stoljeća na istarsko-kvarnerskim prostorima. Tako se u izdanju riječkog Adamića prije nekoliko dana pojavila zapravo prva knjiga na hrvatskom jeziku posvećena fojbama, »Krik iz fojbe«. I ne samo njima. Scotti, naime, u prvom dijelu knjige opisuje događanja u Istri i okolici od dolaska fašista na to područje početkom dvadesetih godina 20. stoljeća pa do kraja Drugoga svjetskog rata, dokumentirajući njihov teror nad stanovništvom, da bi čitatelja uopće mogao uvesti u drugi dio, priču o fojbama.
Scotti u knjizi dokazuje da je spirala smrti, koja je trajno obilježila mnoge pojedince i obitelji u Istri, kao i one koji su otišli u Italiju i diljem svijeta, imala svoje uzroke i posljedice. No, nadasve, Scottiju je stalo pokazati da je možda još strašnije od tog političkog terora, divljanja i ubijanja te osvećivanja u kojima su stradavali i Hrvati i Talijani, ta potreba da se vidi trun u tuđem, a odbija vidjeti gredu u vlastitom oku. Politička upotreba fojbi, ali i fašističkih zločina, bez da se osvijetli cjelina problema i pokuša utvrditi istina o svakom konkretnom događaju ne rehabilitira žrtve, već jedino truje buduće generacije, poruka je koja se dâ iščitati iz Scottijeve knjige.
GIACOMO SCOTTI, KNJIŽEVNIK, NOVINAR I PUBLICIST, NE MIRI SE S »JEDNOSTAVNOM ISTINOM«:
Jedna strana pretjeruje i laže, a druga šuti
- Što vas je osobno potaknulo da napišete knjigu o temi koja je već desetljećima predmet političke instrumentalizacije?- S jedne strane pretjerivanja i laži, a s druge grobna šutnja. Talijanska strana ne želi čuti za fašizam i njegova zla, ne žele sliku staviti u povijesni okvir, a s druge strane naši su komotno šutjeli, i dan-danas šute o tome. Kao pisac i kao čovjek htio sam potražiti barem dio istine jer se cjelokupna istina nikada ne može naći. Svjestan sam da ću i dalje biti napadan i da svoje čitatelje stavljam u nezgodan položaj jer pričam o neugodnim stvarima, o zločinima i jedne i druge strane, ali dužnost je svakog poštenog pisca i tražitelja istine staviti čitatelja na žeravicu vlastite savjesti. Svaki pisac, svaki intelektualac mora imati neku utopiju. Pravde u svijetu nikada neće biti, ali ako se utopijski ne želimo boriti za pravdu, postat ćemo lavovi koji će se međusobno istrijebiti.
- I tako ste vi bili prvi?
- U Italiji je objavljeno oko stotinu knjiga o talijanskim zločinima za vrijeme fašističkog režima u Istri i za vrijeme vojne okupacije dijelova Slovenije, Hrvatske i Crne Gore tijekom Drugoga svjetskog rata. U nas do sada nije objavljena niti jedna knjiga o fojbama i egzodusu Talijana iz Istre. Reći će netko, napisao ju je hrvatski građanin talijanske narodnosti. Možda bi bilo bolje da ju je napisao jedan »pravi« Hrvat. No, kako god bilo, trebamo i s ove strane krenuti u potragu za istinom.
Fašistički zločini se zaboravljaju
- Kako gledate na obilježavanje Dana sjećanja u Italiji?- Od kada je službeno proglašen, monopolizirale su ga desne snage. Taj zakon ima samo tri članka u kojima se govori o uspomenama na egzodus, fojbe i cjelokupne događaje u vezi s istočnom granicom. Međutim, treći članak zakona se nigdje u Italiji ne respektira. Memorija je, dakle, samo djelomična. U fokusu su samo fojbe, na koje se nadovezuje egzodus. Zaboravlja se da je prije toga bilo dvadeset godina fašističkog režima u Istri, zaboravlja se da je prije fojbi, od travnja 1941. do 8. rujna 1943. godine, bila fašistička okupacija dijelova Hrvatske sa strijeljanjima, paljenjima. O tome se šuti. Isključivo se govori o fojbama, koje su bile aktualne u Istri dvadesetak dana, od 10. rujna do 4. listopada, kada su Istru okupirali Nijemci. Pa se onda opet zaboravlja razdoblje od listopada 1943. do svibnja 1945. godine, u kojem su fašisti u službi Nijemaca ubili ili deportirali oko 5.000 civila u Istri. Memorija je selektivna.
- Kako bi onda trebao biti obilježavan Dan sjećanja?
- Posvećen uspomeni na sve žrtve, bez pretjerivanja i u potrazi za povijesnom istinom, ne opterećujući buduće generacije koje nisu krive za postupke svojih očeva i djedova.
Stotine razloga za egzodus
- Zašto ste pitanje fojbi odvojili od egzodusa Talijana nakon Drugog svjetskog rata?- Fojbe i egzodus se ne mogu samo tako povezivati. Fojbe su se dogodile 1943., a egzodus je trajao 12 godina, od 1945. do 1956. godine. Osim Pule, koja je temeljito i organizirano ispražnjena za dva mjeseca, i to za vrijeme angloameričke administracije, u ostatku Istre i u Rijeci egzodus je imao na stotine razloga: razdvojene obitelji, nezaposlenost, loša ekonomska situacija, domoljubni razlozi, antikomunizam, neki komunisti i partizani su odlazili nakon Informbiroa, utjecaj politike koja je izjednačavala Talijane i fašiste naročito u očima neautohtonog stanovništva koje je doselilo na ovo područje, teška atmosfera nelagode za Talijane koje se krivo gledalo ako su govorili talijanski, kroatiziranje talijanskih prezimena, nameti seljacima i oduzimanje stoke...
- Posebno ste, čini se, alergični na povijesne laži?
- Oko 500 žrtava fojbi postalo je u nekim talijanskim krugovima pet, pa petnaest tisuća, a sada neki govore i o 30 tisuća. A među bačenima u fojbe bilo je i Hrvata. Dakle, nisu ljudi stradali samo zato što su Talijani, a ako i jesu bili Talijani, bilo je tu najviše fašističkih dužnosnika. Sada se, isto tako, govori o 350 tisuća esula, a bilo ih je oko 250 tisuća zajedno s oko 60 tisuća Hrvata. I da je samo jedan čovjek bio bačen u jamu, bilo bi strašno, i da je samo nekoliko ljudi otišlo u egzil, nije dobro, ali ne treba još lagati i dodavati.
Odati počast svim ljudima
- Što nam je svima zajedno onda činiti da prestane to vječno licitiranje žrtvama?
- U Hrvatskoj nećemo biti europski građani, nećemo nikada disati punim plućima na europski način ako ne priznamo greške. I onda možemo dati ruku Talijanima, kao što bi i Talijani jedanput trebali prestati s ovakvim načinom obilježavanja Dana sjećanja, ignorirajući fašističke zločine, i pružiti ruku Hrvatima. Inače nikada neće biti mira. Još prije nekoliko godina predložio sam da Mesić zajedno s predsjednikom Italije i Slovenije ide u Vinež kraj Labina, gdje je bila najveća fojba, pa poslije u Podhum i Lipu. Dakle, neka obiđu sve lokalitete gdje su stradali ljudi, odaju im počast i krenu dalje.
Iz Napulja u Rijeku
Giacomo Scotti rođen je u Savianu kraj Napulja 1928. godine. Poslije Drugog svjetskog rata doselio se u bivšu Jugoslaviju, gdje je živio u Rijeci i Puli. Od 1985. živi u Italiji i Hrvatskoj (Rijeci), kao građanin obiju zemalja. Pripovjedač, pjesnik, esejist, književni prevoditelj s hrvatskog, slovenskog i makedonskog jezika, objavio je oko 150 djela. U Drugom svjetskom ratu izgubio je dva brata. Jednog kao časnika ratne mornarice u službi Italije u bitci kod Matapana početkom rata, a u rujnu 1943. drugog su mu brata strijeljali Nijemci blizu Napulja.
Žrtve fojbi antifašizam talijani Vinež