TBF - Galerija Tutnplok (Menart)
5.11.2007. // Dop magazin // Objavljeno u kategoriji Glazba
Rijetki su albumi koji me raduju, još rjeđi oni koje napeto isčekujem, a vrsta pred izumiranje je da se sve poklopi i da to bude savršen album. S “Galerijom Tutnpolk“ su TBFovci došli veoma blizu. Bilo kakva diskusija oko albuma godine je prekinuta na dan kada je ovaj album pušten u prodaju. Bila je plodna godina, ali nitko nije napravio nešto ovako dobro.
Istina, teško je biti objektivan kada pratite preko dvanaest godina jednu skupinu mladića koja se zajebaje prvo na radiju (izvodi igru oci-aci acija igru asocijacija i sprda kućne ljubimce), potom preko Odron teatra snima duhovite skečeve (Student servis, MB3000) i režira predstave, a u isto vrijeme u formaciji godina 3-4-3 izbacuje sjajne albume na domaću scenu i svakim albumom dižu prag drugima. U njihovom žanru, Edo je jedini koji im komparira kvalitetom , duhovitošću i dobrim koncertima, ali se ne mogu saživiti sa Edinom tematikom i mentalitetom, kao sa TBFovcima.
Ja sam s njihovom glazbom odrastao i sazrijevao, od potpunog djeteta za vrijeme „Ping Ponga“, do novopečenog srednjoškolca sa „Uskladimo toplomjere“, novopečenog brucoša sa „Maxon Universalom“ do malo manjeg djeteta koje završava fakultet za vrijeme „Galerije Tutnplok“. Naravno da znam njihove tekstove napamet, da sam posjetio ok 50tak njihovih koncerata u tom razdoblju i da sam preslušao njihove albume stotine puta, ali vrhunac svega je da mi nikada nisu dosadili. Tekstovi još i sa prvog albuma i danas „stoje“, a Antić je sebe plasirao kao post ratnog glasnika generacije koja nije zastranila.
Na početku recenzije moram prizanti da sam potpuno pogriješio kada sam nedavno napisao da Mladen ne bi trebao pjevati, već se držati repanja (komentirajući Indigov hit „Brilijantno“), što sam shvatio tek na kraju ljeta, kada sam vidio da mi se ta pjesma non stop vrtila u autu i da mi je bila sjajna. Na ovom albumu se Mladen pokazao u sjajnom svijetlu, jer u više pjesama pjeva refrene, uvode ili skoro cijele pjesme, od kojih neke baš zbog toga dobivaju nadraži, poglavito kada veoma uspješno otpjeva refren na engleski, čime je dokazao da je moja teza ništavna i zaslužuje ispriku.
Drago mi je da se Luka opet okuražio sudjelovati i vokalno, jer je šteta da to izbjegava, kada „ima mota, to je divota“. Također sviračka ekipa u sastavu Ogi, Pele i Nikša je zaokružila album i napravila od TBF-a album uživo, sa gotovo jako malo semplova i igrica sa elektronikom.
„Galerija Tutnplok“ je jedno veliko Kinder Suprise. Tokom slušanja doživjet ćete mnoga iznenađenja, na svu sreću, sva veoma ugodna. Da nisam znao da je ovo TBF i da sam poslušao samo uvode u pjesme, nikada ne bi pogodio da su to oni.
Album otvara „Ne znam šta bi reka“ . Glazba i tekst čine ovu pjesmu čak „veći crnjak od Portisheada“. Razarajući trip hop u kojem na samom početku nas TBFovci ubijaju mentalnom slikom današnjeg svijeta kroz sjajne rime u kojima u par riječi sprdi crkvu do temelja („a rime tresu ka pedofilski skandali crkvu“), novopečeni kapitalizam u našim tvrtkama ( „nabildaj se timski i diši za tvrtku“) i općenito prevladavajući mentalitet mladih ljudi kod nas („prognoza je loša, postani plosan, trči u Zrče i grči se za snošaj, sezona je prošla, ko je jeba je jeba”). Na kraju pjesme ide jako efektna trominutna završnica u kojoj spajaju Portishead i žensku klapu Bile Vile.
Zatim slijedi „Obnova“, koja daje nade poslije totalnog crnjaka. Dvo i pol minutna pjesma, sa punkrockerskim riffom, -ove rimom, refrenom sa jasnom aktivističkom porukom „doći će do obnove“ te neobičnim solom. Ova pjesma pomalo podsjeća na prve stvari TBFovaca koji su tada, čini mi se sa Rapresijom odsvirali glazbeno sličan tip pjesme, samo sa dosta jasnijom i buntovnijom mladenačkom porukom (može se naći na kompilaciji DevaSTacija koju je davno pripremio, sada već poznati Yuri iz Stillnessa).
„Budite kao mi“ govori o većini današnji mladih ljudi, koji stvarno vode živote kako je opisano u pjesmi. Refren “Budite kao mi, budite in, bezlični, ne budi lijen, popravi nos, popravi gen, budi kao Barbie, budi kao Ken\ Budite kao mi, budite in, plastični, plastičan osmijeh keramičan zub,silikon, trup, ma nemoj mislit budi sritan, budi glup“ pogađa u srž današnjeg zatupljujućeg mentaliteta tinejđera, pa i starijih, do koji nažalost ova poruka neće doći. Ima tu još sjajnih rima kao opservacije na drugu stranu medalje „Samo gledaj mozgovi isprani, stavovi ispravni , stilovi isprazni\ lipi,slavni svi smo, tako art i volimo srat, svi drugi su škart“. Zatim ubojita rima koja pokopava te lažne ljubavi „Da li osjecas toplinu u ovoj sobi, ne to nije ljubav to su reflektori“ i naposljetku vjerojatni odgovor nekoga od takvih ljudi, ako poruka uopće stigne do njih „La vida loca - Život ludi, mozda smo stoka, al samo smo ljudi, ko si ti da sudiš?“. Glazba je dosta čudna i možda najviše može podsjetit na „Guzice i sise“ makar se žanrovski ne nadovezuje.
Prilikom prvog preslušavanja „Lud za njom“ mi se učinilo kao da je upala nečija tuđa pjesma na njihov album, nekakva dalmatinska ljubavna. Zatim me podsjetila ta gitara na Lukya, da bi prilikom prvog udarca beata shvatio da je to Lukyeva produkcija, jer on jedino može napraviti tako kvalitetan beat. Ljubavna pjesma sa nekim jako dobrim stihovima poput “...tu nema spasa tu nema kruva, imam kretenski osmijeh od uva do uva, zila mi kuca, stegne oko srca, zbog nje mmmucam , mekan ka struca“ u kojoj je protagonist zaljubljen u voditeljicu prognoze. Neobična pjesma usporedivši ih sa njihovim ranijim stilovima, zbog koje mi se činid a bi cijeli album mogli staviti u jedan novi žanr, pop hop.
„Fantastična“ se kao još jedna , iako neobična, ljubavna priča nadovezuje na prošlu. U pjesmi je iskorišten u potpunosti sample „Ča je život vengo fantažija“. Na ovom albumu se po prvi puta nisu dotakli Arsena Dedića i neke njegove stvari, ali su ovaj put uvrstili ovu stvar od više splitskih legendi – Runjića, Popadića i Olivera. Jako simpatičan storytelling sa neobičnim završetkom, baš kao i sjajan završetak pjesme skombinirane usne harmonike i nekog samplea.
„Đita“ je hitoidna stvar koja je već izbačena kao single, uz jako dobro osmišljen spot za ništa para („najlipse stvari su džabe“). Dosta funky ritam sa klasičnom hip hop podlogom i sjajnim pralelama poput (u sumrak crven ka guzice bludnice\ horizont je obal ka stomak trudnice) ili (povraćam in utero\protestiram s Martin Lutherom) te igrama riječi poput „reper tovar repa ludi repertoar“. Refren ide “diži sidro počela je đita,diži jidro i uvati vitar, nećemo se vratit doma nikad” koja se može shvatiti kao nekakav odlazak ili napuštanje ovdašnjeg mentaliteta.
„Baze lete“ je zajebantska pjesma u kojem se u potpuno jazz stilu prepričava jedna tipična večer kada se ekipa skupi, popije, pojede i kada krene zajebancija, dakle nešto što smo svi doživjeli. Refren je lud u kojem glas postaje truba, a u tekstu postoji i na ovom albumu hommage Branku Kockici („svima je dobro, svi jaja lade,ovdi su kuće od čokolade, a prozori su od marmelade,na rukama plikovi od grdelade“).
„Nema nikog doma“ također počinje funky ritmom i Mladenovom improvizacijom, a prva stvar koja vam padne napamet kad je poslušate, da je ovo malo suptilniji nastavak pjesme „Odjeb je lansiran“, što i kaže u jednoj rimi („sad se bavim hobijom-mizantropijom“). Refren pjesme je na engleskom, što zvuči stvarno dobro i osvježavajuće i povlači pitanje zašto TBF ne bi napravio neki promo materijal na engleskom i probao plasirati to vani, jer temelja za to definitivno ima. Sašin tekst ovdje rastura, tako da je u samo par rečenica sprdio političare, skinjare, medijsko žutilo i policiju.
Nakon toga ide pjesma „Crogito ergo sum“ koja bi se mogla nazvati hrvatskom verzijom Descartesove maksime i koja se bavi konformizmom s kojim smo se svi susrećemo, te se svodi da je kod nas „misliti i srati je jedno te isto“. Pjesma je brzog ritma, štrumfovi su opet aktualni („tidamtidamtidaš“), refren je zarazan i duhovit u stilu „piškit ću-kakit ću razmišljanja“, a kraj pjesme gdje se Mladen dere podsjeća malo na Tomu bebića i njegovo izderavanje na „Oyi Noyi„.
„Data“ je uhu ugodna pjesma. Glazba je lagani reggae u pozadini, a Sašin, Lukin i Mladenov flow je sjajan, dok je refren predobar, u stilu 60tih. Pjesma će se najviše svidjeti geekovima „Zvjezdanih staza“, jer je netko napokon napravio pjesmu o jednom od upečatljivijih likova iz ZS-a, no i svi drugi će je zavoljeti jer je u stvari i dobra zajebancija. Ova se pjesma može shvatiti i kao nastavak neke pjesme svemirske tematike kakvih ima i na ostalim albumima.
„Smak svita“ je malo pesimističniji nastavak „Alles guta“. Sjajan poprock u podlozi, tekst u kojem se indiferentno ponaša prema smaku svijeta, a kroz koji još jednom Saša probode sve velike nacionaliste kojima su uvijek krivi jedni te isti, u ovom slučaju za asteroid „masoni, židovi i Bin laden“. Vrhunska stvar.
„Intropatija“ je opet maračni outro, koji se odslanja na Radiohead i malu na psihodeličnu atmosferu. Saša je ovim tekstom o medijskim manipulacijama i britkim komentarom općeg socijalnog i mentalnog zdravlja današnjeg svijeta uveo TBF u onu ligu bendova sa ovih prostora, za koje ćete pričati djeci da ste nekada, dok se oni još nisu ni rodili, vi slušali njih uživo. S ovom pjesmom je album savršeno zaokružen i time je stvoren jedan od najboljih albuma ikada otkad je hrvatske scene.
Na kraju me samo zanima što bi se našlo na Mladenovoj kompilaciji za smak svijeta.
Uf, j...te kakav album!