Svjetski humanitarni dan

Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za izbjeglice objavio je da će se u skladu s odlukom Generalne skupštine Ujedinjenih naroda 19. augusta obilježiti Svjetski humanitarni dan.

Taj dan je prilika da odamo počast svima onima koji su izgubili živote radeći u humanitarnim operacijama širom svijeta. On također treba da nas podsjeti da se u mnogim zemljama i dalje obavljaju humanitarne operacije kako bi se urgentno osigurala neophodna pomoć, saopćeno je iz Ureda UNHCR-a u Sarajevu.

UNHCR će na Svjetski humanitarni dan odati počast svom osoblju i svim humanitarnim radnicima koji predano rade, često u opasnim uvjetima, kako bi se pobrinuli da najugroženiji ljudi na svijetu dobiju neophodnu pomoć.

Generalna skupština UN-a je u decembru 2008. godine odredila 19. august za Svjetski humanitarni dan, navodi se u saoćenju i odgovara na pitanje: Zašto baš 19. august?

Prije šest godina, 19. augusta 2003. godine, ured Ujedinjenih naroda u Iraku je bombardiran i tom prilikom su 22 osobe izgubile život. Među njima je bio i Sergio Vieira de Mello, tadašnji visoki povjerenik UN-a za ljudska prava i predstavnik generalnog sekretara u Iraku, dodaje se u saopćenju.

- UNHCR je još uvijek u šoku zbog nedavnog ubistva svog radnika Zill-e-Usmana kojeg je ustrijelio nepoznati napadač u kampu Katcha Gari na granici s Plemenskim područjima pod federalnom upravom Pakistana u Sjeverozapadnoj graničnoj provinciji, navodi ovim povodom visoki komesar UN-a za izbjeglice Antonio Guterres.

Još jedan UNHCR-ov radnik – Ishfaq Ahmad ranjen je u incidentu 16. jula. Stražar koji je radio za Komesarijat za afganistanske izbjeglice, koji finansira vlada, također je ubijen. Navodno je četiri ili pet napadača otvorilo vatru na Usmana na putu od uprave kampa do auta tokom rutinske posjete kampu.

Usman je treći UNHCR-ov radnik koji je ubijen u Pakistanu ove godine; 9. juna je poginuo Aleksandar Vorkapić u bombardiranju hotela Pearl Continental u Peshawaru; 2. februara ubijen je Syed Hashim, viši UNHCR-ov vozač, u otmici Johna Soleckog, šefa ureda u Queti, koji je naknadno pušten na slobodu.

Kao što sam napisao porodici Usmana, njegovo ubistvo je okrutan udarac. Nema opravdanja za napade na humanitarne radnike koji rade na zaštiti i zbrinjavanju najugroženijih ljudi na svijetu. Ubistvo Usmana je zločin i tragedija koja nas je sve pogodila.

Na dan 19. augusta, kada će se prvi put obilježiti Svjetski humanitarni dan, zastat ćemo da se prisjetimo Usmana i stotine drugih radnika UN-a i nevladinih organizacija koji su izgubili svoje živote u vršenju dužnosti širom svijeta.

Sam datum je značajan jer je 19. augusta 2003. godine, u strašnoj eksploziji bombe u Bagdadu, poginuo tadašnji specijalni predstavnik UN-a Sergio Vieira de Mello i još 21 čovjek. Zbog ovog smrtnog danka humanitarnih radnika postavlja se pitanje o tome kako da obezbijedimo naše osoblje koje radi u nestabilnom okruženju.

Globalno nas to podsjeća na veliku dilemu s kojom se suočavaju humanitarne agencije širom svijeta – kako da zadovoljimo životne potrebe najugroženijih ljudi, a da pritom budemo sigurni da su oni koji tu pomoć pružaju sigurni?

Naša sposobnost da pomognemo onima kojima je pomoć najpotrebnija je ozbiljno dovedena u pitanje smanjivanjem tzv. "humanitarnog prostora" u kojem moramo da djelujemo. Priroda konflikta se mijenja, uz učešće višestrukih oružanih grupa – a neke od njih smatraju humanitarne radnike svojom legitimnom metom.

Još jedan primjer ovoga je brutalno ubistvo Natalije Estemirove, uposlenice Memorijala, UNHCR-ovog partnera u Ruskoj Federaciji. Estemirova je nađena mrtva prošlog mjeseca u Sjevernokavkaskoj oblasti Ingušetije nakon što je oteta iz svog doma u Čečeniji.

Od 2000. godine, osim što je predano radila kao istražiteljica za pitanja ljudskih prava, Estemirova je bila i socijalni radnik u Memorijalu i projektu pravno-socijalnog savjetovališta u Groznom koji finansira UNHCR. Radila je na pitanjima koja se tiču raseljenih ljudi u Čečeniji i njihovog sigurnog povratka kući.

Memorijal je izvršni partner UNHCR-a u Sjevernom Kavkazu još od 2000. godine, a dobitnik je i Nansenove izbjegličke nagrade 2004. godine.

Humanitarni radnici rade na najopasnijim mjestima u svijetu i svoje vlastite živote izlažu riziku u nastojanjima da pomognu ugroženom stanovništvu da sačuva svoje živote. Pobrinuti se za njihovu sigurnost mora biti prvenstveni prioritet svake humanitarne organizacije i Ujedinjenih naroda u cjelini. Tu nema pogovora.

Pa ipak, sa razvojem oružanih sukoba i uz izmijenjeni stav pojedinih ratničkih formacija, namjerno ciljanje na humanitarne radnike se povećava čime se stvara napet odnos – a ponegdje i kontradiktorna situacija – između imperativa sigurnosti osoblja i humanitarnog rada. UNHCR se kontinuirano bori da utvrdi "prihvatljiv" nivo sigurnosnog rizika kojem može izložiti svoje radnike.

I kako to pokazuje ovomjesečna komemoracija, to je zaista jedna strašna dilema – navodi António Guterres, bivši premijer Portugala, na dužnosti visokog komesara UN-a za izbjeglice od 2005. godine.

 

izvor: http://www.bhtelecom.ba