SUSRETI: Leonilla Gobbo - Tršćanka rodom iz Rapca mlada u 105. godini!
23.3.2009. // Barkun // Objavljeno u kategoriji Zabava
Zaboravivši pravi kućni broj moje gošće zastajkujem gotovo pri svakom ulazu u strmoj Via Romagna kako bih potrefio pravu adresu i kada sam već izgubio nadu nailazim na postarijeg gospodina i pitam da li možda zna gdje živi gospođa Battagliarini, sa 105 godina zasigurno jedna od najstarijih stanovnica Trsta. Upalilo je! Čuo je - kaže, za tu šinjoru, pa mi uzvraća da je njihova kuća kojih stotinjak metara uzbrdo.
I zaista, ispred mene se ukaza poveća vila, na čijim je dvorišnim vratima bilo ispisano ime te obitelji, a nakon što sam pritisnuo zvonce na ulaznim vratima pojavi se lik meni poznate osobe - Adele Vickić iz Kršana, koja nekoliko godina brine o gospodi Leonilli Gobbo, od koje i doznah da je ona rodom iz Rapca i da odlično nosi svoje stoljeće i "sitniš" godina.
Čim sa ušao u lijepo uređen stan dočeka me njena kćer Silvia, a začas se u dnevnom boravku pojavi i junakinja ove storije, hodajući uz pomoć hodalice, ali široka osmijeha i svježe frizure!
I kada odmah, gotovo s nogu započne razgovor o njenom Rapcu i lijepoj mladosti provedene u njemu, uvjerio sam se da je moja sugovornica veoma bistra osoba, odlična pamćenja, koja svoja sjećanja niže u jasnim slikama davno prohujalog vremena, koja je često popratila sugestivnim izražajem lica.
Tko je zapravo Leonilla, Nilla Gobbo? Od nje doznajemo da je rođena 19. rujna 1904. godine kao posljednje, deseto dijete oca Giuseppea i majke Margeritte Zubin, rodom iz Oprtlja. Otac joj je vodio poštu u Rapcu, koja je otvorena potkraj rujna 1883. godine, a uz to je upravljao i mađarsko-hrvatskom pomorskom agencijom, preko koje se odvijao promet jedrenjacima prema Trstu, Rijeci i ostalim odredištima. Njihova se kuća nalazila nedaleko od današnje zgrade Lučke kapetanije, a odmah do nje je bila kuća i njegovog strica, koji se bavio ribolovom. Sigurna je da je u temelje njihove kuće za sreću bio postavljen zlatni novčić!
U njeno vrijeme pomorstvo, a još više ribolov, bila su jedina zanimanja Rapčana, tada seoceta zbitoj u lijepoj dragi, u kojoj su djeca imala dovoljno vremena i prostora za razne igre i druženja, koja se šinjora Nilla i danas vrlo rado sjeća. Znali su i čamcima otići izvan uvale, a da im pritom roditelji nisu znali gdje su, zbog čega je bilo i nevolja, posebice za nevremena. Lice joj se razvuklo u široki osmijeh kada se prisjetila jednog "bijega" čamcem u Plominski zaljev, iz kojeg se nisu mogli vratiti zbog snažne bure koja se zapuhala. pa se doma stigli nakon višesatnog pješačenja!
U njeno pamćenje duboko su urezani i dani školovanja, započeti u talijanskoj osnovnoj školi u rodnom Rapcu, a završeni 1922. godine dobivanjem diplome na Trgovačkoj akademiji u Trstu. Pritom spominje da je u njenom mjestu uz talijansku postojala i hrvatska škola te da su ih polaznici "scuole slave" znali gađati kamenjem kada su morali proći kraj njihove škole na putu do svoje! Uvjerena je da ih je na to upućivao njihov učitelj, dok oni tako nešto nisu nikad radili. Škola na talijanskom jeziku otvorena je 1900. godine, a prije toga mali Rapčani željni znanja pohađali su školu u Labinu - veli nam naša sugovornica, nadovezujući se da je i ona išla u labinsku školu za Prvog svjetskog rata kada nije radila rabačka škola. Živjela je tada u jednom od iznajmljenih stanova u Baronovoj kući, koja je bila u vlasništvu plemićke obitelji Lazzarini. Njen posljednji učitelj u Rapcu zvao se Ramiro Forlan.
Od nje ćemo doznati da je ondašnji mali Rabac bio podijeljen na talijanski i slavenski, hrvatski dio između kojih je bila mala plaća u središtu mjesta, ali to nije sprječavalo međusobna druženja. Od tuda i njeno poznavanje labinske cakavice, kojom se više ne služi, ali nam je, na nagovor Adele, ipak rekla po naše "Ja gren doma!" Znala je i književni hrvatski jezik budući da je njen otac kao državni službenik jedno vrijeme bio premješten na Krk u Malinsku, gdje je pohađala školu na hrvatskom jeziku.
Kroničarima Rapca zanimljivi su i njena sjećanja o ljudima i događajima o kojima se malo ili nedovoljno znalo, a odnose se na obitelji Filini i Prohaska, koji su u Rapcu početkom 20. stoljeća podigli ljepe vile. Filini su bili Tršćani rodom iz Cresa, a otac je bio odvjetnik koji je podigao kuću nedaleko od svjetionika uz samo more, nakon što se zaljubio u ovdašnje prirodne ljepote. Imao je samo kćerku Linu, koja je u djetinjstvu bila boležljiva, što je bio dodatni razlog gradnje vile u Rapcu, u koju će kasnije često zalaziti njen suprug Dino Saraval, profesor iz Trsta. Gospođa nam dodaje da je to bio divan čovjek, koji se bavio i pisanjem, plod čega je i njegova knjiga s mnogo zanimljivih podataka i fotografija o Rapcu.
Obitelj Gobbo bila je tijesno povezana s Prohaskom, trgovcem iz Rijeke češkog porijekla, čija je supruga bila Nijemica, a kako je mama od moje domaćice pohađala licej u Rijeci i učila njemački međusobni odnosi postali su toliko bliski da je Švabica postala krsna kuma maloj Nilli! Od nje će dobiti zlatni lančić s medaljonom Madone.
Velike promjene za gospođu Gobbo nastale su 1927. godine kada se udala za Tršćanina Luigija Battagliarinija, mladog inžinjera kemije i voditelja tek podignute žičare za prijevoz boksita iz Cera u rabačku luku, popularnu teleferiku. Sjedište tvrtke bilo je u zgradi u kojoj se nalazi uprava Vodovoda u Labinu, ali zanimljivo je da se, ona prisjeća kako se boksit u Rabac još ranije, za Austrije preko Rapca izvozio. Najviše u Englesku i Nizozemsku, kamo će kasnije i njen suprug često putovati, pogotovo nakon što su se preselili u Višnjan, gdje se također kopao boksti, a ubrzo i u Trst, gdje je bila centrala uprave.
Danas nona Nilla najviše vremena provodi prebirući po sjećanjima iz svog dugog života, vraćajući se uz pomoć fotografija iz obiteljskog albuma u svoju mladost. Iz njega vadi sliku svog oca, na zidu drži fotografiju majke i svoju sliku iz mladih dana, a u albumu posebno mjesto zauzimaju onovremene fotografije Rapca, rad njenog supruga, sklonog umjetničkoj fotografiji. Pokazuje mi i požutjele školske svjedodžbe, pasoš i druge dokumente, a posebno se raduje knjigama i fotografijama Labina i Rapca, u koje se udubila s posebnom pažnjom.
U brzopoteznom razgovoru koji je trajao tek oko sat vremena ostalo je još mnogo nepostavljenih pitanja, a rastali smo se uz obećanje da ovo nije bio i posljednji susret i uz zaključak da svoju dugovječnost i krepost zahvaljuje i nekadašnjim čestim kupanjima u rabačkom moru. (M. Milevoj)
Foto: Kćer Silvia, domaćica Adele Vickić i Lionilla Gobbo
život susreti lionilla gobbo labinjani sugrađani povijest
