Sociolog Dražen Lalić, psihologinja Mirjana Krizmanić i ekonomistica Tanja Kesić objašnjavaju kako ćemo kao pojedinci i društvo reagiraju na krizu koju svi najavljuju kao tešku i dugotrajnu

1.3.2009. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava

Hrvatska u aktualnoj krizi ide prema katastrofi, no čak i katastrofa može uroditi pozitivnim rezultatima kao što su jačanje solidarnosti i obiteljskih veza. Naravno, posljedice krize, posebno bude li dugotrajna, odrazit će se i na hrvatsko društvo te na ponašanje i navike stanovnika. Hrvati bi se mogli okrenuti poljoprivredi, može se očekivati povećanje kriminala i korupcije, štedjet će na hrani i odjeći, srednjocjenovnim markama, prodavat će vrijedna zemljišta da bi preživjeli, a u svemu tome teško će naići na razumijevanje političara. Tako barem prognoziraju moguće socijalne posljedice krize.

Sociolog i politolog Dražen Lalić s Fakulteta političkih znanosti situaciju oslikava prilično tamnim tonovima.
- Kriza je poput poremećaja u funkcioniranju organizma. Može završiti oporavkom, ali i katastrofom, ističe Lalić, koji smatra da smo u krizi zadnjih 30 godina, i to u dubinskoj, strukturalnoj krizi, a sve je to dovelo do toga da je kriza zapravo postala normalno stanje.
- Osnovno pitanje nije kako ćemo reagirati na krizu jer smo na nju naviknuti, nego kako ćemo reagirati na produbljivanje i intenziviranje krize koja je blizu katastrofe, navodi Lalić.

 

Mreže pomoći

Društvo će se prilagoditi krizi, a to će učiniti pomoću onoga što je pokojni velikan hrvatske sociologije Josip Županov nazvao socijalnim stabilizatorima. U normalnim okolnostima poneki od tih stabilizatora bio bi neprihvatljiv, ali ljudi će činiti mnogo toga ne bi li si olakšali situaciju u krizna vremena. Lalić navodi da će ti socijalni stabilizatori biti u rasponu od sive ekonomije, za koju očekuje da će se povećati, rada u poljoprivredi, doznaka iz inozemstva do polutanskog odnosa prema poslu, a najvažniju će stabilizatorsku ulogu imati obitelj »koja je kod nas još uvijek snažna u usporedbi sa sjevernim zemljama«. No, i obitelj se promijenila zbog promjena u društvu i to će se osjetiti i u krizi. Jedna od bitnih promjena je i ta da su obitelji danas manje, ne samo da je sve više onih s jednim djetetom, nego je i manje stričeva i drugih rođaka koji bi mogli pomoći u kriznim vremena.

- Jednostavno, brojčana je baza manja, a ne treba zaboraviti ni da su mnogi zbog urbanizacije sa sela doselili u gradove, mreže pomoći danas teže funkcioniraju jer tu pomoć, primjerice poljoprivredne proizvode sa sela, treba nekako transferirati, kaže Lalić.

Povećanje solidarnosti

U obitelj i snaženje njenih poveznica posebno se uzda umirovljena sveučilišna profesorica psihologije Mirjana Krizmanić.
- Kao psihologinja dosta sam pomagala izbjegličkim i prognaničkim obiteljima za vrijeme Domovinskog rata. Situacija je i tada bila teška, ali vidjela sam da mnogi ljudi, bez obzira na sve što su prošli, nisu to tako teško doživljavali kako bi se moglo očekivati. Preboljeli su materijalno što su izgubili, okrenuli se obitelji, uzajamnom pomaganju i zajedničkom rješavanju teškoća. Okrenuli su se vrijednostima koje se ne mogu kupiti i to je mehanizam kojemu se ljudi okreću u krizi, kazala je Krizmanić. To je, smatra Krizmanić, iznimno važno jer udruživanje pomaže ljudima da se bolje prilagode situaciji, ali i sprječava nastanak društva bespomoćnosti.
- Ako kriza bude kakvom je opisuju da će biti, ljudi bi se ponovo mogli počeli udruživati kao što su to činili za vrijeme rata kada je solidarnost bila jako velika. Stanje će biti teško, a mnogi će biti ogorčeni na neopravdano bogate koji su nas pokrali i to ogorčenje može biti gorivo za nasilje, savjetuje Krizmanić.

Povećanje egoizma

Osim povećanja solidarnosti, Lalić očekuje i povećanje egoizma prema načelu »važno je da se ja spasim, a za druge me nije briga«. Krizmanić, pak, navodi da u kriznim situacijama uvijek postoji prilika za egoizam, »ali prilika za takvo ponašanje vjerojatno je ipak bila veća u ratu gdje je to moglo biti pitanje života i smrti, a kriza ipak nije pitanje života i smrti«.
Lalić očekuje da će kriza, ali i dosadašnji društveni razvoj Hrvatske, imati još neke posljedice. Jedan od učinaka krize bit će povratak ljudi poljoprivredi, i to ne samo stvaranjem malih okućnica, nego i aktiviranjem danas neobrađene zemlje. Nadalje, zbog krize će stariji ljudi morati raditi, i to ne samo zato jer su im mirovine male, nego i zato što moraju pomagati djeci.

- Kod nas je stanje obrnuto: ne pomažu djeca ostarjelim roditeljima, nego oni odrasloj djeci, navodi Lalić.
Negativan učinak krize koji očekuje jest i prodavanje nekretnina iz pukog preživljavanja. Dosadašnji velik val prodaje nekretnina, posebno zemljišta na obali, imao je sasvim druge motive od onoga koji slijedi u krizi. Ljudi su prodavali zemljište koje je imalo visoku cijenu ne bi li stvorili neku novu, drugu vrijednost. Kupovali su stanove u Zagrebu, investirali u apartmane, rješavali neko drugo važno ekonomsko, imovinsko ili obrazovno pitanje za sebe ili svoju obitelj.

- Sada će ljudi prodavati vrijedne nekretnine iz pukog preživljavanja, a cijene će biti niske, kazao je Lalić. Osim toga, siguran je da će porasti siva ekonomija, baš kao što je siguran da će porasti korupcija i različiti oblici kriminala.
- To je društveno negativno, ali spada u pozitivno snalaženje, navodi Lalić.

Krpanje starog

Bitne promjene u navikama možemo očekivati i na mikrorazini, konkretno kad je riječ o sadržaju obiteljskih hladnjaka ili ormara. Profesorica zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Tanja Kesić, koja predaje ponašanje potrošača i konzumerizam, ne očekuje promjenu u prodaji luksuznih proizvoda jer »dio stanovništva koji si ih može priuštiti i dalje će ih kupovati. Imamo pet do deset posto bogatih koji krizu neće značajno osjetiti«. Štedjet će se na srednjocjenovnim markama, primjerice odjeći, pa će ljudi koji su dosad kupovali takvu odjeću ubuduće radije »zakrpati« nešto staro ili se pomiriti s onim što u kući već imaju te na neko vrijeme, dok kriza ne mine, odgoditi obnovu garderobe, namještaja ili kućanskih aparata.

- Problem Hrvatske je i slabi srednji sloj jer čini tek 15 do 20 posto stanovništva, a u razvijenim zemljama 60 posto, kazala je Kesić.
- U Hrvatskoj se srednji sloj nije ni profilirao pa je teško kazati tko mu, zapravo, pripada i što ga kod nas karakterizira. Srednji sloj, a svakako ostatak stanovništva koji se može okarakterizirati kao siromašan, sigurno će štedjeti na hrani, ali i na režijama, ponajprije grijanju, navodi Kesić.

Tvrdnju o promjenama prehrambenih navika, odnosno kupovanju jeftinije hrane, pa i količinski smanjenom kupovanju, Kesić je potkrijepila usporednim podacima s razvijenijim zemljama.
- Općenito, stanovnici najbogatijih europskih država na hranu izdvajaju sedam do osam posto kućnog budžeta, glavnina zapadne Europe od deset do 15 posto, a u Hrvatskoj u prosjeku 40 posto. No, velik dio stanovništva i 70, čak i 80 posto svoga proračuna troši na hranu, upozorava Kesić.

Savjetovališta za nevoljnike

Poteškoće će očito biti velike i duboke, mijenjat će ljudima svakodnevni život i navike. Mnogi će se teško ili nikako nositi s krizom, gubitkom posla ili nemogućnošću vraćanja kredita, što može značiti i gubitak stana. Jasno je da će ljudi zapadati i u depresiju i psihičke probleme. Međutim, Krizmanić ne očekuje boom psiholoških savjetovališta za nevoljnike, ali bi savjetovališta mogla pomoći.
- Ne treba zaboraviti da će i psiholozi biti pogođeni krizom, ali bilo bi dobro da mediji daju neke praktične savjete o tome kako da se ljudi lakše nose s krizom i kako da sačuvaju mentalno zdravlje. Ponavljam, ljudi - pomažite si međusobno, to treba obnoviti i to ljudima daje snažnu podršku jer osjećaju da nisu sami, ističe Krizmanić.

Lalić, međutim, upozorava da će se osim »pozitivnog snalaženja«, kod dijela ljudi sigurno dogoditi povlačenje, što će rezultirati povećanjem alkoholizma, ovisnosti o kocki i drogi, posebno kod mladih jer »oni će u situaciji između krize i katastrofe još manje vidjeti perspektivnu nego što je vide sada«.
Lalić je pojasnio i zašto misli da idemo prema katastrofi.
- Konfucije je rekao da bi se narod - kad bi se morao odlučiti da li da se odrekne hrane, oružja ili vodstva - zadnjega morao odreći vodstva jer ako ima vodstvo može pribaviti oružje, što smo pokazali u ratu, a može pribaviti ili proizvesti hranu, navodi Lalić i nastavlja da je narod koji nema vodstva izgubljen.

 

Vlast izgubila upravljački potencijal

Smatra da je aktualna vlast izgubila upravljački potencijal i da zato idemo prema katastrofi, a nije riječ o tome imaju li ljudi što jesti ili ne.
- Vodstvo mora odlučivati, pa makar i loše. Franji Tuđmanu i Gojku Šušku može se mnogo toga prigovoriti, ali ti su ljudi odlučivali, netko je držao kormilo. Dojam je da ga danas nitko ne drži, ali i da nema nikoga tko bi ga mogao preuzeti, rekao je Lalić, kojemu nije jasno zašto, s obzirom na situaciju, SDP, HNS i IDS kao srodne stranke nisu već proglasili da su u koaliciji, zašto nisu napravili osnovne javne politike i zašto nisu formirali Vladu u sjeni i time jasno dali do znanja da žele i da mogu upravljati. Problem političke elite očito je strukturni.
Naime, prema Laliću, »političari su se odnarodili i taj proces ide sve dalje, a njegova je posljedica socijalna i politička apatija«. On ne vidi ni jednog političkog aktera koji se barem uspješno pretvara da ga je zaista briga za probleme ljudi.

Nema zajedništva

Krizmanić bi, pak, vlasti preporučila da se odrekne bahaćenja i razbacivanja novca jer to ljude iritira. Upozorava da postoji velika razlika između naroda i političke elite danas u usporedbi s razdobljem Domovinskog rata.
- Tada smo bili zajedno s vlašću jer smo svi bili napadnuti. Danas toga zajedništva nema, a ako se vlast ne prilagodi svom narodu, mogući su ogorčenje i bunt. Vlast mora ići s narodom, ali od toga nema ni traga. Popucat ćemo po šavovima ako oni to ne shvate, a vlast svojim ponašanjem demoralizira obične ljude i primjerima koje daje, kazala je Krizmanić.

Iako očekuje i razvijanje nekih pozitivnih vrijednosti, Krizmanić nije optimist, ali »i prije izbijanja krize koja je krenula iz Sjedinjenih Američkih Država mislila sam da ćemo grozno nadrljati jednoga dana«. Usprkos nedostatku optimizma vjeruje u obične, male ljude za koje je i u ratu vidjela da su se hrabro i samozatajno nosili s velikim teškoćama, a »trebalo im je tako malo da se to u njima pobudi. Ali problem je ako ih njihova vlast i dalje bude gulila, jer ako hoće biti dobri, ne znači da su budale«.

 

Individualno nasilje moguće, socijalni bunt isključen

U kriznim vremenima raste mogućnost socijalnog bunta i nemira. Broj nezadovoljnika i gubitnika, ljudi frustriranih svojim životom bit će mnogo veći. Mirjana Krizmanić savjetuje bogatima da se ne razmeću bogatstvom jer će to dodatno iritirati. Međutim, ni Krizmanić ni Lalić ne očekuju socijalni bunt i nemire.

- Hrvati su pasivni i svatko im može raditi što hoće, a kad dođe stani-pani, moglo bi biti pojedinačnih napada i nasilja, pogotovo ako ljudi ne budu mogli hraniti svoju djecu, procjenjuje Krizmanić. Lalić, pak, upozorava da su u Hrvatskoj socijalni nemiri vrlo rijetki i bez snage.

- Ono što se kod nas povećava jest vigilantizam, osvetništvo. To je već očito iz povećanog broja napada na kamatare ili dilere droge. Ti ogorčeni ljudi su »topovsko meso krize« i imat će individualne strategije, a one će jačati u reagiranju na krizu i izlasku iz nje, zaključuje Lalić.

 

Akrap: Rezanje socijalnih prava obiteljima bilo bi pogubno

Anđelko Akrap, profesor demografije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, upozorava da postoji »opći nedostatak povjerenja u budućnost, postoji osobni rizik, ali zato država mora ohrabriti, stvoriti pozitivno dugoročno ozračje, ljudima osigurati bolje životne uvjete«. Akrap upozorava i da se društvo baš i ne bavi ključnim pitanjima kao što je osiguranje krova nad glavom mladim ljudima s prosječnim primanjima, a »Hrvatska se bavi pitanjima kao što je rad trgovina nedjeljom kao da ovisimo samo o trgovini«. Bilo bi pogubno, smatra Akrap, da država sreže socijalna prava i davanja obiteljima s djecom, a pogotovo će biti pogubno izgubi li obitelj, i stanovništvo općenito, povjerenje u socijalne mjere. Naime, »kad je hrvatsko društvo bilo pretežno agrarno, djeca su bila obiteljska ekonomska nužnost, sada su ona državna ekonomska nužnost i o tome država mora brinuti«.

Upozorio je i da populacijska politika mora biti dio socijalne politike te država mora shvatiti da je kvalitetna populacijska politika ulaganje u buduću radnu snage, a ne trošak. Kao pozitivan primjer istaknuo je skandinavske zemlje koje imaju odlične populacijske mjere u kojima je infrastrukturna pomoć obiteljima na najvećoj razini pa tako 53 posto onih u dobi od 24 do 35 godina, dakle mladih roditelja, radi pola radnog vremena.

 

 

mirjana krizmanić dražen lalić tanja kesić kriza sociologija psihologija ekonomija gospodarska kriza

---