Samuraji - smrt samuraja

Seppuku je točniji naziv za čin samoubojstva, na način da se raspara utroba. Na Zapadu seppuku je poznatiji pod nazivom hara-kiri (paranje - utrobe) i to je jedan od koncepata, odnosno riječi koje su iz japanskog jezika ušle u zapadnjački bez potrebe prevođenja. Seppuku se izvršavao bodežom i mogao se izvršavati sa prethodnim ritualima u privatnosti nečije kuće ili na brzinu u malo mirnijem kutku bojišnice, dok bi drugi čuvali stražu.

U svijetu ratnika, seppuku je bio potez hrabrosti i bio veoma cijenjen među samurajima koji bi bili poraženi, osramoćeni ili smrtno ranjeni. To je značilo da on može završiti svoje dane tako da mu se izbrišu sve greške te da mu se očuva poštovanje i čast. Paranje utrobe bio je zaista dramatični čin, veoma bolan i neugodan način umiranja i ponekad bi samuraj koji bi počinjao seppuku zamolio odanog slugu da mu odreže glavu u momentu njegove agonije.

Najranija saznanja o seppuku javljaju se 1156. godine u sukobima Taira i Minamoto obitelji. Prvi koji je zabilježen da je počinio seppuku bio je slavni Minamoto Tametomo i to ne zbog poraza već zbog samog dolaska Tairo samuraja na njegov otok. Prvi zabilježen seppuku nakon nekog poraza bio je od strane Minamoto Yorimase u bitci kod Uji 1180. godine. On je to samoubojstvo izvršio na tako fin način da je učinio od sebe model za sve nadolazeće generacije samuraja. Dok su njegovi sinovi zadržavali neprijatelja, Yorimasa se povukao u Byodo hram. Tada je na poleđini svoje zastave napisao pjesmu:

Minamoto Yorimasova pjesma i samoubojstvo bilo je uzimano kao vrhunsko tijekom mnogo vremena kasnije. Nakon bitke u Yamazaki 1582. godine, Akechi Mitsutoshi izveo je seppuku, nakon čega je još smogao snage napisati pjesmu sa kistom na vratima, krvlju iz svoje utrobe. Minamoto Yorimasov seppuku bio je izveden bez pomoći kaishaku ili drugim riječima, nije mu nitko odrezao glavu u momentu agonije. Međutim ta je praksa kasnije postajala sve češća i sve prihvaćenija, međutim nikad nije bila popularni dio čina, kao što i Yamamuto Tsunetomo kaže: "Od davnina se smatralo nepodobnim da samuraj zatraži kashikagu. Razlog tome je da onaj koji izvršava kashikagu ne zadobiva slavu, pa čak i ako je posao dobro obavljen. Ako kojim slučajem pogriješi u izvođenju kashigaka, to je cjeloživotna sramota."

Yamamoto Tsunetomo također daje korisne savjete u izvođenju tih neugodnih dužnosti: "U prošlosti bilo je primjera kada je glava odletjela. Bilo je rečeno da je najbolje odrezati glavu puštajući malo kože tako da ne bi odletjela glava u okolne ljude. Međutim, ostala je praksa da se u potpunosti odreže glava."

Samoubojstvo seppukom, nije bio jedini način završetka samurajskog života. Alternativa seppuku-u bila je uglavnom diktirana okolnostima u kojima se samuraj nalazio. Kada je Imai Kanehira počinio samoubojstvo u bitci kod Awaze 1184. godine, bio je okružen neprijateljima, pa se ubio na način naglavce se bacivši sa konja sa mačem u svojim ustima. Još je jedan događaj koji svjedoči o čvrstoj volji i naumu koji je izvršen do kraja, radi se o Yoshisadu, poznatom samuraju. On je naime, vodio vojsku kroz rižina polja, gdje su ih najednaput zasule strelice od neprijateljske strane. Njegovi su se podanici poredali ispred njega da ga zaštite, ali su jedan po jedan bili ubijeni. Ostatak podanika nagovarao ga je da se povuče, ali ih je Yoshisada zanemario i nastavio jahati direktno u napad. Životinja je tada zadobila strelicu u glavu, i pala, tako da je onemogućila Yoshisadu da izvuče nogu.

Tog je trenutka Yoshisadu u glavu doletjela strelica. Još uvijek pri svijesti Yoshisada je počinio samoubojstvo, ali ne seppuku. Nije bilo vremena za to, a niti mu je to omogućivala njegova zarobljena pozicija. Umjesto seppuku-a Yoshisada je sam sebi odrezao glavu.Odrezati nekom glavu (pa i sam sebi) izgleda teško, ali u vrućini borbe i sa samurajskim mačem iznimne oštrine, sasvim je vjerojatno da je moguće ostvariti ono što je Yoshisada ostvario.

Nekoliko je primjera kroz povijest gdje je samoubojstvo izvršeno kao rezultat osobne nezadovoljštine ili razočaranja. Tu bi samuraj počinio sokotsu-shi tzv. "izdisajno samoubojstvo" , održavši oštricu čistom. Neki kasniji primjeri su dosta bizarni. Legenda kazuje da Togo Shigechika nije uspio zarobiti određene dvorce te je dao narediti da ga živog pokopaju, u punom oklopu s njegovim konjem te da ga okrenu tako da "gleda" u pravcu gdje nije uspio (prema dvorcima). Mnogi su primjeri o generalima, tj. samurajima koji su počinili seppuku i prije nego što bi bitka završila, jer su mislili da će izgubiti, pa se često dešavalo da u zadnji čas stigne pojačanje i poraz se okrene u pobjedu, ali je vojska do tad već izgubila svog najveštijeg gospodara.

Počiniti samoubojstva nije uvijek bila vlastita volja samuraja. Ako je u klanu samuraja bio neki kriminalac, često su mu za alternativu (opet smrtne kazne) dali da napravi seppuku. Ponekad bi i sam dayimo (gospodar) bio pozvan da napravi seppuku kao temelj za daljnje mirovne pregovore. Taj bi čin toliko oslabio postojeći klan da bi naravno mir bio odmah postignut. Upravo je na taj način iz povijesti Japana nestala jedna od najjačih dayimo obitelji (Ujimasa obitelji).

Još jedan od razloga samoubojstva bio je protestiranje, poznato pod nazivom kanshi. Ima malo primjera kanshija, no jedan dolazi iz obitelji Nobunage, naime Oda Nobunaga naslijedio je očeva područja već u 15 godini, pa iako je bio hrabar ratnik, pokazivao je vrlo malo interesa za administraciju svojih područja. Jedan od njegovih najvjernijih slugu uporno ga je pokušavao nagovoriti da se promijeni, no kada Nobunaga nije pokazivao ni najmanju namjeru da ga to zanima, njegov sluga Kiyohide, napisao mu je pismo i iz protesta počinio seppuku. Nobunaga je bio veoma dirnut tim činom te je promijenio svoj način razmišljanja i počeo se podrobnije baviti stanjem svojih područja.

Praćenje u smrt ili junshi je drugi element pripreme samuraja za put ratnika, put u smrt. To je također bilo izvođenje seppuku-a, ali nakon smrti gospodara. Tako 1333. godine kada je Kamakura zarobljen, počinio je seppuku, njegovi su podanici koji su za to saznali pohitali objaviti tu vijest svim podanicima kazavši im: "Naš se gospodar ubio! Neka mu se svi časni muškarci pridruže!". Zatim je dvadesetak tih podanika zapalio ogromnu vatru, na brzinu se poredalo u niz u tom dimu i svi su redom rasparali utrobe. Da ne bi bili uskraćeni za svoju čast, 300 drugih vojnika pohitalo je napraviti seppuku i bilo progutano od pobješnjele vatre:

"Vatra je gorjela na poljani, uzdizali su se zastrašujuće veliki vatreni jezici i zatamnili cijelo nebo. Kada su vojnici došli ispred vatre, neki od njih rasporili su si utrobe i potrčali u vatru, dok su se drugi međusobno udarali i padali zajedno na hrpu, očevi, sinovi, braća. Rijeka se podigla od njihove krvi; tijela su im ležala posvuda u hrpama. Iako je tijela progutala vatra, kasnije se znalo da je više od 870 muškaraca oduzelo sebi život na jednom mjestu".

Postoje zapisi i o tome da se junshi obavljao i prije gospodareve smrti, vjerojatno kao pokušaj sluge da "spasi" gospodara dajući svoj život (za npr. mir).

Međutim, junshi je bio jedan od razloga za počinjanje samoubojstava, koji nije naišao na opće prihvaćanje. Koliko god da je inspirativan bio primjer pratiti gospodara u smrt, to je uglavnom samo nadodavalo nepotrebne smrti na već postojeću propast. Smrt samog gospodara možda i ne bi dovela izumiranja klana, ali kasnija smrt svih sudionika klana bi zasigurno zatvorila njihovu stranicu u povijesti.

Junshi je bio dakako osuđivan i neprihvaćen, ali je on značio samo jedno u glavi podanika, a to je da dokaže da nakon smrti svoga gospodara, on ne može služiti više nikom drugom, što je bilo jamstvo njegove odanosti. Na što se nadovezuje i ideja da nakon smrti gospodara, ratnik ostaje sam, ali u grupi kojoj pripada i kojoj se zakleo na poslušnost. Ritual samoubojstva bila je najdramatičnija gesta koju bi bilo koji samuraj mogao počiniti, jer njegova smrt zadržava i povećava njegovu čast i pretvara ga u legendu.

 

Izvor: http://ahyco.ffri.hr/seminari2006/samuraji/Home.htm