ROCKUMENTARY GROOVE: DAN ČETVRTI

Filmski maraton od četiri rock dokumentarca obilježio je prekjučer zadnji dan ovogodišnjeg Rockumentary Groovea u kinu Valli gdje je prikazano deset doista vrhunskih rockumentarnih ostvarenja u kojima su autori ispričali vrlo zanimljive priče.

 

Filmski dio 13. Art & Music festivala tako je zaključen filmom »Slide Guitar Ride« Bernda Snocha, o američkom gitaristu, preciznije one man bandu iz Tucsona, Bobu Logu III. Log nikada ne skida svoju kacigu s lagano zatamnjenim staklima pa mu nikada ne vidimo lice. Osim toga, svira žestoki blues, uvijek koristeći svoj slider pri sviranju gitara te u filmu prepričava uzbudljive dogodovštine sa svjetske turneje. Seks, boob scotch i rock 'n' roll.

 

 

Nekoliko sati prije toga, filmski dan započeo je još jednom američkom pričom, i to iz Portlanda gdje se u kampu okupljaju djevojke i djevojčice te u samo pet dana pokušavaju naučiti svirati rock, hip-hop, metal… i biti ono što jesu. »Girls Rock« Arne Johnsona i Shanea Kinga progovara o teroru MTV-ovske estetike i pritisku na cure da budu mršave, uredne, prave princeze unatoč činjenici da će četiri od pet njih biti seksualno napastovano od svojih kolega za vrijeme srednje škole. U ovom kampu one se uče kako oformiti svoj bend, napisati pjesmu, svirati, pjevati ali i vikati i znojiti se. Mnogima je taj boravak u kampu i prilika za neformalnu grupnu terapiju u kojoj pričaju o svojoj zatvorenosti ili jednostavno neprilagođenosti, ali i shvaćaju da su jednako vrijedne kao i svi drugi. Zadnjeg dana kampa, a film prikazuje okupljanje iz 2005. godine, organiziran je koncert na kojem se vidjelo i čulo što su naučile. Pred 750 obožavatelja za binu je izašlo svih stotinjak cura u 24 benda i pokazalo da je sasvim OK biti drukčiji ako se tako osjećaš.

 

 

Prvi kadrovi filma »Democracy in Dakar« koji su realizirali Nomadic Wax & Sol production snimljeni su pet dana prije predsjedničkih izbora u veljači 2007. u Senegalu. Formalno, jedna od stabilnijih afričkih demokracija, ali i krajnje siromašna zemlja razvila je 80-ih i 90-ih godina iznimno jaku hip-hop scenu. Senegalski reperi i hiphoperi nisu htjeli biti poput američkih, već su svoj izričaj prilagodili islamskom okruženju, bez seksističkih stihova i »gangsta« imidža, ali krajnje društveno i politički angažiranih poruka. Radi toga pokazali su se i kao značajna društvena snaga pa je i njihovom potporom 2000. godine za predsjednika izabran Abdoulaye Wade. Hiphoperi su ga podržali jer su očekivali promjenu, ali ona se nije dogodila. Nastavilo se siromaštvo, korupcija, povećalo ugrožavanje ljudskih prava i slobode riječi. Sva nada bila je uprta u nove izbore o kojima govori i ovaj film. No, tjeskoba, gorčina i nevjerica nakon proglašenja rezultata po kojima je Wade izbran već u prvom krugu mogu se osjetiti u zraku. Iznimno upečatljiv kadar jednominutne tišine u kojoj se čuje samo vjetar koji zavija prašnjavim i praznim ulicama Dakara, sve govori. Tu gorčinu iz usta teško ispire i »čaša optimizma« koja se nudi na kraju filma kroz poruke neuništivih senegalskih hiphopera.

 

 

Optimizma u izobilju ima u filmu Margite Jimeno »Gogol Bordello non stop«. Dokumentarac koji pršti dobrim raspoloženjem uz pokoju društvenu kritiku prati ovaj višeljudni, višenacionalni, viševjerski, višerasni (i dalje tim redom) bend od njegovih početaka u Bulgarian baru u New York Cityju početkom ove dekade. Uz to se podsjeća i na ukrajinske dane vođe grupe, Eugenea Hütza čija je obitelj u SAD stigla iz Kijeva. Gogol Bordello proslavio se svojim gypsy punkom i otkačenim nastupima a iz ovog filma je jasno što je inspiriralo Hütza da napiše pjesme kao što je »Immigrant punk«.