Raša ignorira svoju bogatu rudarsku prošlost!
11.11.2008. // Barkun // Objavljeno u kategoriji Zabava
Ima li Raša koristi od spoznaje da je najmlađi grad u Istri, prepoznatljiv po arhitekturi između dva rata ili činjenici da je to nekadašnje rudarsko mjesto bilo dugo vremena središte rudarenje u pokojnoj državi? Nema, a ako je suditi po riječima raškog načelnika Josipa Knapića izrečene proteklog tjedna prilikom obilježavanja 71. rođendana ovog mjesta, što je manje od prosječne životne dobi Hrvatice, Raša ima od toga više štete nego koristi.
Iako je grad mlad, u čijem se središtu i danas osjeća mnogo harmonije i sklada prilikom njegove gradnje koja je trajala manje od godinu i pol dana, on nije toliko mlad da bi ostao bez postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda. Dio je to komunalnog standarda svake urbane sredine u Europskoj Uniji, ali ne i kod nas, gdje se ni održavanju pročistača nije posvećivalo odveć pažnje i novca, pa je nestao prije vremena, a otpadne vode na putu do mora u Raškom kanalu prolaze tik do izvora Fonte Gaja i Kokoti, s kojih se pitkom vodom napaja najveći dio Labinšćine. Upravo taj podatak nije promaknuo Knapiću, kao ni otvoreni kanal oborinskih i otpadnih voda, koji mjesto dijeli na dva mjesta, a za ljetnih mjeseci iz njega se zna širiti neugodni vonj, ali i opasnost od zaraze.
Nakon što je još poodavno zatvorena prva tvornica konfekcije na ovim prostorima, a potom nestala Prvomajska, a prije dvije godine PEWA se preselila u Vinež, a zatvoreno su još dva manja pogona talijanskih vlasnika, raški će načelnik, spomenuti 23 zaposlena u raškom domu umirovljenika, istaći pritom, vjerojatno mimo svoje volje, istaći da je nakon svega on ovdje najveći kolektiv!
Nije, međutim, iskoristio priliku da gostima ukaže da jednu lijepu, ali neiskorištenu šansu negdašnjeg grada rudara, a sada umirovljenika, koji je ujedno najveći "bošnjački" grad u Istri, da ukaze na mogućnost pretvaranja bivšeg rudnika u turističku atrakciju, zbog koje bi se isplatilo "potegnuti do Raše. Radi se o nekadašnjem rudniku, raškoj varijanti podzemnog grada, projekata čija bi realizacija bila mnogo jeftinija i lakše od projekta od kojeg još uvijek nisu digli ruke labinski političari.
Naime, za razliku od labinskog rudnika, u kojega bi se trebalo uložiti ogromna sredstva da bi se moglo spustiti do njega, ulazak u raški rudnik je moguć već i sada budući da se u njega ulazi kao u tunel na Učki, a ne spušta liftom. Doduše u ovom trenutku ni to nije moguće u Raši s obzirom da je pristup njemu onemogućen zbog visokog korova, što još u proljeće nije bio slučaj. Uz etapnu obnovu pretvaranje napuštenog rudnika u rudarski muzej i turističku atrakciju moguće je vrlo brzo, pogotovo što prijatelji iz grada blizanca Carbonije na Sardiniji, u zajednici s Nijemcima nude pristup europskim fondovima i vlastito iskustvo u takvim projektima, ali odaziva iz Istre, odnosno Raše na njihovo čuđenje još uvijek nema.
Uz bivši rudnik, trg i crkvu svete Barbare, zaštitnice rudara, visok dimnjak od cigli nekadašnje gradske toplane, čiji se vrh polako savija pod bremenom godina, Raša bi mogla dobiti još jednu atrakciju - plovnu vezu s morem putem kanala koji vode do Raškog zaljeva, a kojima su nekada, prisjećaju se najstariji Rašani, plovili motorni čamci! Ta je priča nedavno opet aktualizirana, ali teško da će se odmaknuti dalje od nostalgičnih prisjećanja na neka druga, bolja vremena, kada je Raša prštila životom i mladošću. Hoće li vladajući političari umjesto pametnog osmišljavanja i oživljavanja vrijednih i atraktivnih sadržaja iz nedavne prošlosti, kao odskočne daske za novi procvat raškog mladića i dalje kukati nad vlastitom hudom sudbinom, dok će istodobno turiste u rudarski muzej privlačiti Velenje ili neko drugo rudarsko mjesto u našem okruženju?
(M.MILEVOJ)
Raša rudarstvo prošlost povijest Labnština rudarski muzej Josip Knapić Prvomajska PEWA rudnik
