Raša – grad muzej?
17.1.2008. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava
RAŠA- Prošlog je tjedna u Italiji posmrtno uručena Nagrada Općine Raša obitelji Gustava Pulitzera Finallija, oca tog nekadašnjeg rudarskog središta, što je ponovno ukazalo na nužnost organiziranijeg i promišljenijeg sistematiziranja građe o njemu.
Raša se u posljednjih desetak godina u javnosti predstavlja kao najmlađi grad u Istri, star tek 70 godina, iako je ona po mnogo čemu i najmlađi grad u granicama Hrvatske. Nastajala su u našoj zemlji naselja, pogotovo uz rudnike ili velike industrijske komplekse i nakon Raše, jedan od njih je i Podpićan, ali to je zasigurno jedina gradska sredina sa svim osnovnim urbanim elementima od njena samog nastanka. Glavni trg, crkva, hoteli, bolnica, toplana, škola, dječji vrtić, kinodvorana, nogometno igralište, bazen telefonska centrala - sve su to nezaobilazni sadržaji jedne urbane sredine, od kojih neke susjedni Labin nema ni danas. Protokom vremena i gubitkom rudnika, ali i industrije Raša gubi stanovnike i neke od tih sadržaja, što ničim ne narušava njen urbani identitet. On je, zajedno s osebujnom graditeljskom baštinom talijanske moderne između dva rata, sve češće meta zanimanja arhitekata, studenata arhitekture, ali i drugih znatiželjnika, među kojima je i sve više stranaca. Uostalom, ime Gustava Pulitzera nije nepoznato i u svjetskim relacijama što je posebno važno za baštinike njegova djela koji zapravo nisu svjesni kakav dragulj posjeduju.
Iako je na službenoj razini učinjeno vrlo malo za kulturno, povijesno, ali i gospodarsko valoriziranje najmlađeg grada u Istri, a i Hrvatskoj, ne može se reći da nije baš ništa učinjeno. Arhitekti okupljeni oko Antonija Rubbija organizirali su nekoliko rasprava o raškoj graditeljskoj baštini, prije toga izašlo je više stručnih ili popularnih publikacija o Raši, a još ranije dobar dio prostora oko i u župnoj crkvi Svete Barbare pretvoren je u rado posjećen rudarski muzej. Sve to trebala bi biti tek iskra, luč vodilja k oživljavanju baštine grada, koji je bio sinonim rudarenja ne samo u socijalističkoj Jugoslaviji, već i ranije, u Mussolinijevoj Italiji. Nema dvojbe da za to nije dovoljan tek dobro očuvan središnji trg, već treba urediti i dio rudnika, čiji je ulaz na razini grada, za javnost, kao i izložbeni prostor koji bi postao dio rudarskog muzeja. Za to je najprikladnija nekadašnja toplana na samom prilazu crkve, koja je s visokim dimnjakom od cigli vrijedno graditeljsko djelo, a koja je nakon zatvaranja pretvorena u skladište.
Tako razmišlja i raški načelnik Josip Knapić koji nam je rekao da je taj prostor svojedobno bez naknade prenesen na Komunalno poduzeće Prvi maj Labin, a da se sada razmišlja kako na isti način doći do njega, ali bez smanjenja raškog udjela u vlasništvu tvrtke.
Da bi se ta zamisao ostvarila trebat će osmišljen, stručan i kreativan pristup. U tome će im zasigurno pomoći i iskustva lokalne samouprave na Sardiniji, gdje je nastao grad uz rudnike u otprilike isto vrijeme kada i Raša, i gdje se, za razliku od nas, učinilo mnogo radi očuvanja sjećanja na rudarenje. Oni su više nego spremni prenijeti Rašanima ne samo svoja bogata iskustva, već i pomoći im u uključivanju u srodne projekte Europske unije, koja je naklonjena takvim zamislima.
Može li se nakon svega i dalje stajati skrštenih ruku?
