Prvomajska je hranila tisuću obitelji
12.1.2008. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava
RAŠA -Kako izgleda tvornica alatnih strojeva Prvomajska u Krapnu, nekada kolektiv s više od tisuću zaposlenih i vrhunskom tehnologijom, nakon što je prije nešto više od četiri godine došla u ruke slovenskog poduzetnika Matije Jagera, koji je predstavljen kao spasitelj nekadašnjeg industrijskog ponosa? Uz dobre plaće najavio je i brzo zapošljavanje stotinjak radnika ne samo zbog obnavljanja starog, već i pokretanja novog proizvodnog programa.
Da kojim slučajem sve vrijeme nisam bio svjedok sasvim drugačijim događajima, među kojima je najupečatljivije sudsko sporenje novog vlasnika sada Prvomajske Jager s grupom od 15-ak zatečenih radnika zbog neisplaćenih 20-ak plaća, očekivao bih sličnu priču o pokretanju proizvodnje i povratku radnika kroz koju je prošla današnja tvornica poljoprivrednih strojeva Cimos na Dubrovi. Zatekao sam, međutim, prazno parkiralište i čvrsto zaključana vrata nekadašnje okosnice labinskog industrijskog identiteta, što je još više potaknulo moju želju da se nađem s druge strane žičane ograde.
Nakon upornog traženja naišao sam na prolaz u žici na južnoj kapiji s raške strane, koji je očito netko prije mene otkrio. Ušao sam u krug Prvomajske s malom nelagodom, osjetivši se kao osoba koja je krišom ušla u tuđi voćnjak, ali je taj osjećaj naglo ustuknuo pred onim što sam odmah uočio. U prvi mah čini se da ste došli u krivo vrijeme, kada su radnici na tjednom ili godišnjem odmoru, da biste odmah potom stekli dojam da su radnici bili malo prije na svojim radnim mjestima, ali da su utekli glavom bez obzira da bi spasili goli život. Glavna hala je zatvorena, kroz prljava stakla, od kojih su tek rijetka razbijena, uočavam napuštene strojeve, alat i razni materijal u neredu, čega ima i u dvorištu.
Na više mjesta pokušavam bezuspješno ući, na jednom ulazu zavarena vrata, ali izgleda da je u žurbi izgubljen ključ jedne kancelarije u kojoj pronalazim zidni kalendar iz 2001. godine, od kada, izgleda, tamo nitko nije kročio. Barem ne s radnom obvezom. Otvorena su vrata i nekadašnjeg kupatila u kojem je uništen sav inventar, a i manjeg skladišta uz nekadašnji tvornički restoran, koji je nijemi svjedok nekog drugog, mnogo ljepšeg i sretnijeg života. Na jednom od vanjskih zidova jedva se naziru prezimena Rajković i Stepančić, članova NC servisne službe.
U dvorištu pokušavam oprati ruke na slavini iz koje voda, međutim, ne teče jer račun za nju, kao ni drugi, nije plaćen. Prolazim i kraj nekadašnje upravne zgrade i drugih prostorija da bih se zaustavio ispred dijela hale u kojoj se u posljednjih nekoliko godina odvijala proizvodnja, odnosno montaža i bojanje tokarilica. Ispred velikih vrata tekst na slovenskom »avtomatska vrata«, a iza njih mali kamion registarskih tablica PU-490-DR.
Napuštam tvornicu kroz isti »ulaz«, polako se udaljavam s »mjesta zločina«, pitajući se u nevjerici je li moguć takav odnos prema tvornici koja se mukotrpno stvarala desetljećima. U ovom slučaju nisu bile potrebne granate za njeno uništenje, što je bila zbilja u većem dijelu ratom zahvaćene Hrvatske. Mnogo bolje od razornih granata to su učinili političari, kojima je, na raznim razinama, povjerena na upravljanje nekadašnja društvena imovina, koji su valjda od tvornice digli ruke kao lešinari od strvine. U takvom okruženju pojavio se »spasitelj«, koji se ponašao onako kako mu se dozvolilo.
M.Milevoj
prvomajska Raša tvornica alata propast ruglo