Preporuka: Wilco - Wilco (The Album), Nonesuch Records, 2009.
1.8.2009. // Labin.com // Objavljeno u kategoriji Glazba
Većina glazbenika svoj debut album krsti eponimnim imenom. Iz nekog razloga, Wilco su to napravili tek na svom sedmom studijskom albumu, pa si sad većina glazbenih kritičara diljem svijeta razbija glavu pitanjima: "Zašto? Zašto baš sada? Je li to redefiniranje Wilca? Označava li to neki novi početak ili zaokret u njihovoj karijeri? Vraćaju li se svojim korijenima? Što time žele poručiti?". Još više glavobolje zadaje im ova otkačena ljama sa party kapicom koju su stavili na omot albuma.
Mislim da baš nema prevelikog smisla u pokušaju donošenja nekih zaključaka vezanih uz to - "Wilco (The Album)" jednostavno je još jedno u nizu velikih ostvarenja ovog uvijek interesantnog benda. Ovoga puta donekle ostavljaju sa strane i svoje alt-country korijene i sklonost eksperimentu, ali je to mala cijena koju treba platiti za ovako predivan, izravan rock album.
Jeff Tweedy, mastermind Wilca i, uz basista John Stirratta, jedini stalan član benda je čovjek koji pati od depresivnog poremećaja, napada panike i opakih migrena radi kojih je zaradio ovisnost o tabletama protiv bolova zbog koje se sam prijavio u kliniku za rehabilitaciju i izliječio, istu priču ponovio je kasnije i s alkoholizmom. Budući da on piše tekstove svih pjesama, a većinu i samostalno potpisuje kao autor, očekivalo bi se da je Wilco neki mračan, depresivan bend, ali situacija je zapravo prilično drugačija. Istina je da ih nije strah ni zalutati u tamnije kutke stanja svijeta, ljudske svijesti ili međuljudskih odnosa ali ih to nikada nije definiralo. Na ovome albumu su doslovno zalutali u taj kutak - "Bull Black Nova" jedina je mračnija pjesma, sa zavijajućim gitarama i klavirom koji oponašaju sirene i paranoičnom pričom, nekom vrstom noćne more o nedefiniranom krvavom zločinu. Mislim da je ta pjesma i jedini promašaj na albumu, ne zbog kvalitete, nego zbog toga što se zaista ne uklapa u ostatak albuma, niti bi po njoj ikako mogli zaključiti što nas očekuje, nije dio vizije tog albuma. To ne znači da je "Wilco (The Album)" jedan od onih albuma vezanih nekakvim konceptom, već jednostavno da je to u osnovi album s pozitivnim pogledom na svijet.
Jeff Tweedy je "nečisti", nerafinirani pjesnik, u smislu nebrušenoga dijamanta - ne opterećuje se nekim velikim riječima, frazama i pjesničkim
slikama, prilično je direktan i nepretenciozan, nije tip pjesnika od kojeg bi očekivali tiskanu zbirku poezije. (Nije bilo kraja mom čuđenju kad sam saznala da se upravo to dogodilo. :-)) Njegove riječi pravu težinu dobivaju u kombinaciji sa predivnim zvučnim krajolicima koje stvara s ostatkom benda, kao što je to slučaj u jednom od vrhunaca albuma, instant Wilco klasikom "One Wing". Wilco su nas počastili i jednim izuzetno zanimljivim duetom - Feist posuđuje svoj glas u ljubavnoj "You and I". Budući da su i Feist i Jeff Tweedy oboje ekspresivni i jedinstveni vokalisti, ne začuđuje da zajedno ovu naizgled jednostavnu pjesmu podižu na razinu materijala za hit-singl. (Naravno da se to ipak neće dogoditi, glazbena industrija radije će lansirati neku novu kvazizvjezdicu kojoj će Timbaland nešto smisliti - izgleda da je netko odlučio od njega napraviti najbogatijeg čovjeka na svijetu.:-))
Pravo srce albuma je ipak "Solitaire", Tweedyjevo priznanje da mu je predugo trebalo da shvati da ljudi koji su u stalnoj potrazi za ljubavi i srećom ipak nisu idioti i da se predugo igrao Solitaire-a (ne na kompu :-)), uz diskretno orkestriranu zvučnu kulisu akustičnih gitara. Jedan od zanimljivijih trenutaka je i himnična "I'll Fight", sa odjekom alt-countryja u gitarskom rifu, jedinim pokazateljem da su se Wilco time bavili u prošlosti što, s obzirom na njihov krivudav i nikad dosadan glazbeni put, ne znači da mu se neće ponovno vratiti na nekom od slijedećih albuma. (Za one koji imaju predrasuda prema glazbi koja se vezuje uz pojam country - alt-country žanr daleko je dogurao od početaka countryja, to nisu teksaški rančeri/ce koji žvaču duhan i pljuju, nose kaubojske šešire, jašu bikove i plešu one smiješne koreografirane plesove sa doticanjem kaubojskih čizama po štalama, makar ni u svemu tome ne vidim ništa loše, zapravo zvuči urnebesno zabavno. Inače, neki od trenutno najcjenjenijih svjetskih bendova kreću se upravo tim alt-country teritorijima.)
Mislim da baš nema prevelikog smisla u pokušaju donošenja nekih zaključaka vezanih uz to - "Wilco (The Album)" jednostavno je još jedno u nizu velikih ostvarenja ovog uvijek interesantnog benda. Ovoga puta donekle ostavljaju sa strane i svoje alt-country korijene i sklonost eksperimentu, ali je to mala cijena koju treba platiti za ovako predivan, izravan rock album.
Jeff Tweedy, mastermind Wilca i, uz basista John Stirratta, jedini stalan član benda je čovjek koji pati od depresivnog poremećaja, napada panike i opakih migrena radi kojih je zaradio ovisnost o tabletama protiv bolova zbog koje se sam prijavio u kliniku za rehabilitaciju i izliječio, istu priču ponovio je kasnije i s alkoholizmom. Budući da on piše tekstove svih pjesama, a većinu i samostalno potpisuje kao autor, očekivalo bi se da je Wilco neki mračan, depresivan bend, ali situacija je zapravo prilično drugačija. Istina je da ih nije strah ni zalutati u tamnije kutke stanja svijeta, ljudske svijesti ili međuljudskih odnosa ali ih to nikada nije definiralo. Na ovome albumu su doslovno zalutali u taj kutak - "Bull Black Nova" jedina je mračnija pjesma, sa zavijajućim gitarama i klavirom koji oponašaju sirene i paranoičnom pričom, nekom vrstom noćne more o nedefiniranom krvavom zločinu. Mislim da je ta pjesma i jedini promašaj na albumu, ne zbog kvalitete, nego zbog toga što se zaista ne uklapa u ostatak albuma, niti bi po njoj ikako mogli zaključiti što nas očekuje, nije dio vizije tog albuma. To ne znači da je "Wilco (The Album)" jedan od onih albuma vezanih nekakvim konceptom, već jednostavno da je to u osnovi album s pozitivnim pogledom na svijet.
Jeff Tweedy je "nečisti", nerafinirani pjesnik, u smislu nebrušenoga dijamanta - ne opterećuje se nekim velikim riječima, frazama i pjesničkim
slikama, prilično je direktan i nepretenciozan, nije tip pjesnika od kojeg bi očekivali tiskanu zbirku poezije. (Nije bilo kraja mom čuđenju kad sam saznala da se upravo to dogodilo. :-)) Njegove riječi pravu težinu dobivaju u kombinaciji sa predivnim zvučnim krajolicima koje stvara s ostatkom benda, kao što je to slučaj u jednom od vrhunaca albuma, instant Wilco klasikom "One Wing". Wilco su nas počastili i jednim izuzetno zanimljivim duetom - Feist posuđuje svoj glas u ljubavnoj "You and I". Budući da su i Feist i Jeff Tweedy oboje ekspresivni i jedinstveni vokalisti, ne začuđuje da zajedno ovu naizgled jednostavnu pjesmu podižu na razinu materijala za hit-singl. (Naravno da se to ipak neće dogoditi, glazbena industrija radije će lansirati neku novu kvazizvjezdicu kojoj će Timbaland nešto smisliti - izgleda da je netko odlučio od njega napraviti najbogatijeg čovjeka na svijetu.:-))
Pravo srce albuma je ipak "Solitaire", Tweedyjevo priznanje da mu je predugo trebalo da shvati da ljudi koji su u stalnoj potrazi za ljubavi i srećom ipak nisu idioti i da se predugo igrao Solitaire-a (ne na kompu :-)), uz diskretno orkestriranu zvučnu kulisu akustičnih gitara. Jedan od zanimljivijih trenutaka je i himnična "I'll Fight", sa odjekom alt-countryja u gitarskom rifu, jedinim pokazateljem da su se Wilco time bavili u prošlosti što, s obzirom na njihov krivudav i nikad dosadan glazbeni put, ne znači da mu se neće ponovno vratiti na nekom od slijedećih albuma. (Za one koji imaju predrasuda prema glazbi koja se vezuje uz pojam country - alt-country žanr daleko je dogurao od početaka countryja, to nisu teksaški rančeri/ce koji žvaču duhan i pljuju, nose kaubojske šešire, jašu bikove i plešu one smiješne koreografirane plesove sa doticanjem kaubojskih čizama po štalama, makar ni u svemu tome ne vidim ništa loše, zapravo zvuči urnebesno zabavno. Inače, neki od trenutno najcjenjenijih svjetskih bendova kreću se upravo tim alt-country teritorijima.)
U "Sonny Feeling" pak možemo zateći Wilco razigrane i raspojasane u stilu Springsteenova E-Street Band-a kad rasturaju uživo. Kao i "Reservations" na njihovom hvaljenom i dosad komercijalno najuspješnijem albumu "Yankee Hotel Foxtrot", i "Wilco (The Album)" zatvara ubitačna, srcedrapateljna balada "Everlasting Everything", u kojoj se Tweedy ponovno pokazuje kao vječni idealist i romantičar, što u današnjem svijetu zasigurno ne pomaže njegovim migrenama.
Ovoga puta izostao je eksperiment, osim u suptilnoj ornamentici pjesama, i ovo možda nije korak u novom smjeru za Wilco, što svi od njih neprestano očekuju, ali je bez obzira na to korak unaprijed. Ako će Wilco narednih 20 godina snimati ovakve albume, ja osobno nemam ništa protiv, a mislim da će se i mnogi složiti sa mnom ako odluče posvetiti vrijeme ovom albumu. Idealan je za slušanje u neko gluho doba noći, kad vam baš treba samo poljubac za laku noć, ali mnogo puta za mnogo ljudi nema nikoga da im ga pokloni - ako situacija već mora biti takva, pustite Wilco da vam daju malo neke vrste utjehe i olakšanja:
"This is an hour of arms open wide
A sonic shoulder for you to cry on
Wilco will love you, baby!" :-))
Ovoga puta izostao je eksperiment, osim u suptilnoj ornamentici pjesama, i ovo možda nije korak u novom smjeru za Wilco, što svi od njih neprestano očekuju, ali je bez obzira na to korak unaprijed. Ako će Wilco narednih 20 godina snimati ovakve albume, ja osobno nemam ništa protiv, a mislim da će se i mnogi složiti sa mnom ako odluče posvetiti vrijeme ovom albumu. Idealan je za slušanje u neko gluho doba noći, kad vam baš treba samo poljubac za laku noć, ali mnogo puta za mnogo ljudi nema nikoga da im ga pokloni - ako situacija već mora biti takva, pustite Wilco da vam daju malo neke vrste utjehe i olakšanja:
"This is an hour of arms open wide
A sonic shoulder for you to cry on
Wilco will love you, baby!" :-))
Linkovi:
