Preporuka (dupla) : Various Artists - Dark Was The Night : Red Hot Compilation (4AD, 2009.) + War Child Presents : Heroes (Astralwerks, 2009.)
2.9.2009. // Labin.com // Objavljeno u kategoriji Glazba
DARK WAS THE NIGHT : RED HOT COMPILATION
Red Hot Organization je međunarodna organizacija osnovana 1989. koja se bavi prikupljanjem sredstava za borbu protiv AIDS-a i podizanjem svijesti o toj opakoj boleštini kroz pop kulturu. Prva kompilacija pod njihovim patronatom izašla je još 1990. godine, a mnoge su bile popraćene i video spotovima koje su potpisale velike redateljske zvijezde, a koji su obrađivali tematiku HIV/AIDS-a.
Za ovogodišnju, jubilarnu 20. kompilaciju za 20. obljetnicu osnivanja RHO-a „Dark Was The Night“ zadužili su braću Dessner, članove američkog benda The National. The National su još od svog osnutka krajem 90-tih izdavali stvarno odlične albume, na kojima su pronašli vlastitu verziju indie rocka, melankoličan, nenametljivo orkestrirani post-punk sa povremenim primjesama alt-countryja. Ipak, eksplodirali su tek 2007. sa fenomenalnim albumom „The Boxer“, u kojem je ta njihova formula dovedena do savršenstva za jedan od s razlogom najhvaljenijih albuma te godine. Tim su albumom zaista zaslužili povjerenje publike i postali jedan od onih izvođača čiji se novi albumi čekaju s nestrpljenjem. Bryce i Aaron Dessner, osim vlastitog doprinosa (i ekipnog, The National kao bend također sudjeluju), za ovu su kompilaciju angažirali još cijelu armiju isto tako provjerenih izvođača, tu je crème de la crème današnje indie rock scene.
Originalna ideja je navodno bila ostati u folk-rock vodama, ali čini se da je u toku nastajanja kompilacije napuštena, jer svi prisutni izvođači ostaju pri svom prepoznatljivom izričaju. Krajnji rezultat je poprilično šarolika lepeza stilova – jedino kantautori koji se i inače kreću folk teritorijima ili je njihova glazba inspirirana tim stilom prate osnovnu ideju, ali to uopće ne šteti kompilaciji, dapače, čini ju još zanimljivijom. Popis imena je zaista impresivan – tu su Arcade Fire, Spoon, Yo La Tengo, My Morning Jacket, Bon Iver, The New Pornographers, Cat Power, Feist, Conor Oberst, Grizzly Bear, Iron & Wine, Dirty Projectors, Sufjan Stevens, Dave Sitek (TV On The Radio), Stuart Murdoch (Belle & Sebastian), Ben Gibbard (Death Cab For Cutie)...
Neki su odlučili napisati novu pjesmu, neki izvući neku staru iz zaborava, a neki i preraditi koju tradicionalnu, ali svi ostaju na visokoj razini na kojoj i inače stvaraju. Razlog tome je djelomično altruizam, ali sigurno i činjenica da su se stvari u glazbenoj industriji posljednjih nekoliko godina drastično promijenile – nitko više baš ne zarađuje na prodaji svojih albuma, pa i nema nekih posebnih razloga da se dobre pjesme striktno čuvaju u ladici za neko slijedeće izdanje. Ovakve kompilacije zapravo idu na ruku svim izvođačima u smislu promocije, na taj način mogu se predstaviti širem krugu slušatelja koji možda još nisu upoznati s njihovim radom.
Uz sva ta imena i kvalitetu glazbe koja ostaje začuđujuće konstantna kroz dva diska, teško je izabrati pjesme koje iskaču, pa će vjerojatno svatko pronaći svoje vlastite favorite. Ipak, nemoguće je zanemariti fenomenalnu „Gentle Hour“ Yo La Tenga, koja je u rangu najboljih stvari iz njihove impresivne diskografije, jedna od klasičnih ljubavnih balada à la Yo La Tengo – noise zujanje u pozadini u koje su upletene predivne melodije, klavirska i ona koju stvara gotovo šapćući glas Ire Kaplana, kao i uvijek nisko u miksu i u funkciji još jednoga instrumenta na shoegazerski način. Dirty Projectors su kad su bili „mali“ zasigurno slušali albume Talking Headsa, s kojima dijele nervoznu energiju i stalno promjenljivu ritmičku dinamiku, stoga ne čudi da njihova suradnja s Davidom Byrneom u „Knotty Pine“ zvuči potpuno prirodno, Byrne bi se bez ikakvih problema mogao uklopiti kao pridruženi član benda. Feist i Ben Gibbard iskopali su 43 godina stari raritet engleske kantautorice Vashti Bunyan „Train Song“ za dirljiv akustični folk duet. Bon Iver sa „Brackett, WI“ pokazuje da njegov prošlogodišnji breakthrough album nije bio slučajnost i da glazbeni svijet s pravom mnogo očekuje od njega. The Decemberists, oslobođeni koncepata sa svojih albuma koji često njihovu glazbu čine prilično zatvorenom, hermetičnom i zahtjevnom, sa „Sleepless“ na mnogo pristupačniji način pokazuju sve svoje dobre strane. Sharon Jones i The Dap-Kings vode nas u soul vode sa elegantnim remakeom „Inspiration Information“,u „Love vs. Porn“ možemo saznati kako Kevin Drew zvuči kad je zaista solo, bez svojih kompanjona iz Broken Social Scenea, kojem je jedan od osnivača i glavnih pokretačkih snaga. Tu je i Sufjan Stevens, ali u jednom totalno divljem izdanju, sa desetominutnom „You Are The Blood“ koju nitko normalan ne bi mogao žanrovski klasificirati, osim možda kao apsolutni eksperimental, zvuči zaista kao da ga je netko pustio s lanca i rekao mu, evo, djetešce, igraj se kako god hoćeš. :-)
Red Hot Organization je međunarodna organizacija osnovana 1989. koja se bavi prikupljanjem sredstava za borbu protiv AIDS-a i podizanjem svijesti o toj opakoj boleštini kroz pop kulturu. Prva kompilacija pod njihovim patronatom izašla je još 1990. godine, a mnoge su bile popraćene i video spotovima koje su potpisale velike redateljske zvijezde, a koji su obrađivali tematiku HIV/AIDS-a.
Za ovogodišnju, jubilarnu 20. kompilaciju za 20. obljetnicu osnivanja RHO-a „Dark Was The Night“ zadužili su braću Dessner, članove američkog benda The National. The National su još od svog osnutka krajem 90-tih izdavali stvarno odlične albume, na kojima su pronašli vlastitu verziju indie rocka, melankoličan, nenametljivo orkestrirani post-punk sa povremenim primjesama alt-countryja. Ipak, eksplodirali su tek 2007. sa fenomenalnim albumom „The Boxer“, u kojem je ta njihova formula dovedena do savršenstva za jedan od s razlogom najhvaljenijih albuma te godine. Tim su albumom zaista zaslužili povjerenje publike i postali jedan od onih izvođača čiji se novi albumi čekaju s nestrpljenjem. Bryce i Aaron Dessner, osim vlastitog doprinosa (i ekipnog, The National kao bend također sudjeluju), za ovu su kompilaciju angažirali još cijelu armiju isto tako provjerenih izvođača, tu je crème de la crème današnje indie rock scene.
Originalna ideja je navodno bila ostati u folk-rock vodama, ali čini se da je u toku nastajanja kompilacije napuštena, jer svi prisutni izvođači ostaju pri svom prepoznatljivom izričaju. Krajnji rezultat je poprilično šarolika lepeza stilova – jedino kantautori koji se i inače kreću folk teritorijima ili je njihova glazba inspirirana tim stilom prate osnovnu ideju, ali to uopće ne šteti kompilaciji, dapače, čini ju još zanimljivijom. Popis imena je zaista impresivan – tu su Arcade Fire, Spoon, Yo La Tengo, My Morning Jacket, Bon Iver, The New Pornographers, Cat Power, Feist, Conor Oberst, Grizzly Bear, Iron & Wine, Dirty Projectors, Sufjan Stevens, Dave Sitek (TV On The Radio), Stuart Murdoch (Belle & Sebastian), Ben Gibbard (Death Cab For Cutie)...
Neki su odlučili napisati novu pjesmu, neki izvući neku staru iz zaborava, a neki i preraditi koju tradicionalnu, ali svi ostaju na visokoj razini na kojoj i inače stvaraju. Razlog tome je djelomično altruizam, ali sigurno i činjenica da su se stvari u glazbenoj industriji posljednjih nekoliko godina drastično promijenile – nitko više baš ne zarađuje na prodaji svojih albuma, pa i nema nekih posebnih razloga da se dobre pjesme striktno čuvaju u ladici za neko slijedeće izdanje. Ovakve kompilacije zapravo idu na ruku svim izvođačima u smislu promocije, na taj način mogu se predstaviti širem krugu slušatelja koji možda još nisu upoznati s njihovim radom.
Uz sva ta imena i kvalitetu glazbe koja ostaje začuđujuće konstantna kroz dva diska, teško je izabrati pjesme koje iskaču, pa će vjerojatno svatko pronaći svoje vlastite favorite. Ipak, nemoguće je zanemariti fenomenalnu „Gentle Hour“ Yo La Tenga, koja je u rangu najboljih stvari iz njihove impresivne diskografije, jedna od klasičnih ljubavnih balada à la Yo La Tengo – noise zujanje u pozadini u koje su upletene predivne melodije, klavirska i ona koju stvara gotovo šapćući glas Ire Kaplana, kao i uvijek nisko u miksu i u funkciji još jednoga instrumenta na shoegazerski način. Dirty Projectors su kad su bili „mali“ zasigurno slušali albume Talking Headsa, s kojima dijele nervoznu energiju i stalno promjenljivu ritmičku dinamiku, stoga ne čudi da njihova suradnja s Davidom Byrneom u „Knotty Pine“ zvuči potpuno prirodno, Byrne bi se bez ikakvih problema mogao uklopiti kao pridruženi član benda. Feist i Ben Gibbard iskopali su 43 godina stari raritet engleske kantautorice Vashti Bunyan „Train Song“ za dirljiv akustični folk duet. Bon Iver sa „Brackett, WI“ pokazuje da njegov prošlogodišnji breakthrough album nije bio slučajnost i da glazbeni svijet s pravom mnogo očekuje od njega. The Decemberists, oslobođeni koncepata sa svojih albuma koji često njihovu glazbu čine prilično zatvorenom, hermetičnom i zahtjevnom, sa „Sleepless“ na mnogo pristupačniji način pokazuju sve svoje dobre strane. Sharon Jones i The Dap-Kings vode nas u soul vode sa elegantnim remakeom „Inspiration Information“,u „Love vs. Porn“ možemo saznati kako Kevin Drew zvuči kad je zaista solo, bez svojih kompanjona iz Broken Social Scenea, kojem je jedan od osnivača i glavnih pokretačkih snaga. Tu je i Sufjan Stevens, ali u jednom totalno divljem izdanju, sa desetominutnom „You Are The Blood“ koju nitko normalan ne bi mogao žanrovski klasificirati, osim možda kao apsolutni eksperimental, zvuči zaista kao da ga je netko pustio s lanca i rekao mu, evo, djetešce, igraj se kako god hoćeš. :-)
Za kraj, što preostaje osim toplo preporučiti ovu kompilaciju – za one koji nisu upoznati s izvođačima koji gostuju ovo je savršena prilika da to učine i pronađu neke svoje nove favorite, a za one koji su ih već zavoljeli da im brže prođe vrijeme u očekivanju novih izdanja.
WAR CHILD PRESENTS : HEROES
War Child organizaciju utemeljili su 1993. godine filmaši Bill Leeson i David Wilson kad su se vratili sa snimanja na prostorima bivše Jugoslavije, iste godine ta je organizacija tamo poslala i prvi konvoj sa hranom i opremom. 1995. izašla je i njihova prva kompilacija pod nazivom The Help Album, a zarada je išla za pomoć djeci na ratnim područjima u BiH. Od tada je War Child proširio svoje djelovanje i na mnoge druge zemlje i uspješno koristi potporu koju mu pružaju mediji i glazbena industrija za prikupljanje sredstava i upozoravanje javnosti na sve ono što su djeca prisiljena proživljavati u ratnim zonama.
Za razliku od prethodne, ova kompilaciju sačinjavaju samo coveri i temeljena je na potpuno drukčijoj ideji – stare legende izabrale su jednu od svojih pjesama i neku od mladih nada da ju preradi. Naravno da iza svakog od tih parova postoji određena logika i mogu se povući neke paralele, učitelji su izabrali neke od svojih učenika i zadali im zadatak da vide jesu li što naučili, a rezultati su, kao što je to i za očekivati u takvim situacijama, neujednačeni - pogodci kompenziraju promašaje za sveukupno samo osrednji dojam, makar su imena ovoga puta čak i zvučnija. Iako su svi gostujući izvođači karijere započeli u manjim izdavačkim kućama, većina je u međuvremenu postigla mainstream uspjeh i sposobna je napuniti prilično velike stadione diljem svijeta.
Ako govorimo o promašajima, prva je na redu Lily Allen koja, unatoč tome što joj asistira Mick Jones glavom i bradom (i što ga je stvarno lijepo ponovno čuti u pjesmi The Clasha), nekako uspijeva isisati sav život iz „Straight To Hell“, pjesme koja nosi tako moćnu, provokativnu poruku i koja je u originalu tako žanrovski neograničena i oslobođena. Ramonesi su, čini se, krivo izabrali – „Sheena Is A Punk Rocker“, ali Karen O nikako nije, i iako su Yeah Yeah Yeahs inspirirani punk glazbom u soničnom smislu, jednostavno nemaju punkerski stav i DIY estetiku punka, stoga i ne čudi da ovdje zvuče prilično neuvjerljivo, nisu na svom terenu. The Hold Steady, koje su neko vrijeme nazivali najvećim „malim“ bendom na svijetu, dobili su privilegiju da obrade „Atlantic City“, jednu od najboljih stvari sa Springsteenovog najmračnijeg, lo-fi albuma „Nebraska“ iz sad već daleke 1982., na kojem su sve pjesme ostavljene u praktički demo verzijama, snimljene samo sa akustičnom ili električnom gitarom, harmonikom i vokalima. Odlučili su odvrnuti struju, zvuče moćno i ovako bi nekako „Nebraska“ vjerojatno ispala da Springsteen toga puta nije namjerno odlučio napraviti nešto totalno drukčije. Ipak, začuđuje prilično loša vokalna izvedba - Craig Finn u nastojanju da da vlastiti pečat pjesmi zaboravlja na melodiju, na momente čak zvuči kao obični recitator.
S druge strane, Bob Dylan izabrao je jednu ekscentričnu pjesmu iz svog kataloga za jednog ekscentričnog izvođača – Beck dodaje još jednu ekstra dozu svog ekscentriciteta u svježoj i dinamičnoj preradi „Leopard-Skin Pill-Box Hat“. The Kooks, koji ionako previše duguju Kinksima, nisu se usudili previše čačkati po „Victoria“, ali ostaju vjerni sebi – možda su malo površni, ali su zabavni i destiliraju mnogo dobrih strana britanske gitarske pop-rock tradicije. Estelle isto tako daje samo mali update za 21. stoljeće Stevie Wonderovoj „Superstition“, s ukusom i bez previše kompliciranja. Ipak, pravi trijumf ove kompilacije su TV On The Radio i Hot Chip. David Bowie jeste pravi kameleon, ali ono što se kod njega mijenjalo u fazama i periodima, kod TV On The Radio događa se na svakom novom albumu ili čak unutar samo jedne pjesme. Pokazali su da, čudno ali istinito, još jedna obrada "Heroes" ima smisla - sa lakoćom je prebačena u njihov uvrnuti svijet poigravanja žanrovima, instrumentima, vokalima, studiom i jasno pokazuje zašto su jedan od najzanimljivijih i najinovativnijih bendova današnjice. Hot Chipu je pošlo za rukom nešto još neobičnije – tranzicija „Transmission“ iz post-punk mračnjaka u electrorock himnu plesnoga podija (samo potencijalnu, naravno) je fascinantna. Kompletno je promijenjen kontekst te pjesme, mogla bi se bez problema puštati u bilo kojoj diskoteci, pritom ne mislim na nekakve rupice po uzoru na klubove iz sredine 80-tih gdje bi se okupljali darkeri i gotičari i utapali se u nekom imaginarnom weltschmerzu, a jedino na takvome mjestu bi se moglo zamisliti DJ-a kako pušta Joy Division. To nije nikakva kritika na račun Joy Divisiona, koji su jedan od rijetkih bendova koji zaista zaslužuju svoj kultni status, jednostavno je činjenica da oni nisu zabavan bend, niti nešto što bi itko htio slušati kad izađe vani malo skakati i zabaviti se s prijateljima, a Hot Chip su svojom preradom upravo to omogućili.
Usprkos promašajima, album vrijedan pozornosti – posebno interesantno zvuči ako si poredate playlistu tako da vam najprije odsvira originale, a onda obrade.
War Child organizaciju utemeljili su 1993. godine filmaši Bill Leeson i David Wilson kad su se vratili sa snimanja na prostorima bivše Jugoslavije, iste godine ta je organizacija tamo poslala i prvi konvoj sa hranom i opremom. 1995. izašla je i njihova prva kompilacija pod nazivom The Help Album, a zarada je išla za pomoć djeci na ratnim područjima u BiH. Od tada je War Child proširio svoje djelovanje i na mnoge druge zemlje i uspješno koristi potporu koju mu pružaju mediji i glazbena industrija za prikupljanje sredstava i upozoravanje javnosti na sve ono što su djeca prisiljena proživljavati u ratnim zonama.
Za razliku od prethodne, ova kompilaciju sačinjavaju samo coveri i temeljena je na potpuno drukčijoj ideji – stare legende izabrale su jednu od svojih pjesama i neku od mladih nada da ju preradi. Naravno da iza svakog od tih parova postoji određena logika i mogu se povući neke paralele, učitelji su izabrali neke od svojih učenika i zadali im zadatak da vide jesu li što naučili, a rezultati su, kao što je to i za očekivati u takvim situacijama, neujednačeni - pogodci kompenziraju promašaje za sveukupno samo osrednji dojam, makar su imena ovoga puta čak i zvučnija. Iako su svi gostujući izvođači karijere započeli u manjim izdavačkim kućama, većina je u međuvremenu postigla mainstream uspjeh i sposobna je napuniti prilično velike stadione diljem svijeta.
Ako govorimo o promašajima, prva je na redu Lily Allen koja, unatoč tome što joj asistira Mick Jones glavom i bradom (i što ga je stvarno lijepo ponovno čuti u pjesmi The Clasha), nekako uspijeva isisati sav život iz „Straight To Hell“, pjesme koja nosi tako moćnu, provokativnu poruku i koja je u originalu tako žanrovski neograničena i oslobođena. Ramonesi su, čini se, krivo izabrali – „Sheena Is A Punk Rocker“, ali Karen O nikako nije, i iako su Yeah Yeah Yeahs inspirirani punk glazbom u soničnom smislu, jednostavno nemaju punkerski stav i DIY estetiku punka, stoga i ne čudi da ovdje zvuče prilično neuvjerljivo, nisu na svom terenu. The Hold Steady, koje su neko vrijeme nazivali najvećim „malim“ bendom na svijetu, dobili su privilegiju da obrade „Atlantic City“, jednu od najboljih stvari sa Springsteenovog najmračnijeg, lo-fi albuma „Nebraska“ iz sad već daleke 1982., na kojem su sve pjesme ostavljene u praktički demo verzijama, snimljene samo sa akustičnom ili električnom gitarom, harmonikom i vokalima. Odlučili su odvrnuti struju, zvuče moćno i ovako bi nekako „Nebraska“ vjerojatno ispala da Springsteen toga puta nije namjerno odlučio napraviti nešto totalno drukčije. Ipak, začuđuje prilično loša vokalna izvedba - Craig Finn u nastojanju da da vlastiti pečat pjesmi zaboravlja na melodiju, na momente čak zvuči kao obični recitator.
S druge strane, Bob Dylan izabrao je jednu ekscentričnu pjesmu iz svog kataloga za jednog ekscentričnog izvođača – Beck dodaje još jednu ekstra dozu svog ekscentriciteta u svježoj i dinamičnoj preradi „Leopard-Skin Pill-Box Hat“. The Kooks, koji ionako previše duguju Kinksima, nisu se usudili previše čačkati po „Victoria“, ali ostaju vjerni sebi – možda su malo površni, ali su zabavni i destiliraju mnogo dobrih strana britanske gitarske pop-rock tradicije. Estelle isto tako daje samo mali update za 21. stoljeće Stevie Wonderovoj „Superstition“, s ukusom i bez previše kompliciranja. Ipak, pravi trijumf ove kompilacije su TV On The Radio i Hot Chip. David Bowie jeste pravi kameleon, ali ono što se kod njega mijenjalo u fazama i periodima, kod TV On The Radio događa se na svakom novom albumu ili čak unutar samo jedne pjesme. Pokazali su da, čudno ali istinito, još jedna obrada "Heroes" ima smisla - sa lakoćom je prebačena u njihov uvrnuti svijet poigravanja žanrovima, instrumentima, vokalima, studiom i jasno pokazuje zašto su jedan od najzanimljivijih i najinovativnijih bendova današnjice. Hot Chipu je pošlo za rukom nešto još neobičnije – tranzicija „Transmission“ iz post-punk mračnjaka u electrorock himnu plesnoga podija (samo potencijalnu, naravno) je fascinantna. Kompletno je promijenjen kontekst te pjesme, mogla bi se bez problema puštati u bilo kojoj diskoteci, pritom ne mislim na nekakve rupice po uzoru na klubove iz sredine 80-tih gdje bi se okupljali darkeri i gotičari i utapali se u nekom imaginarnom weltschmerzu, a jedino na takvome mjestu bi se moglo zamisliti DJ-a kako pušta Joy Division. To nije nikakva kritika na račun Joy Divisiona, koji su jedan od rijetkih bendova koji zaista zaslužuju svoj kultni status, jednostavno je činjenica da oni nisu zabavan bend, niti nešto što bi itko htio slušati kad izađe vani malo skakati i zabaviti se s prijateljima, a Hot Chip su svojom preradom upravo to omogućili.
Usprkos promašajima, album vrijedan pozornosti – posebno interesantno zvuči ako si poredate playlistu tako da vam najprije odsvira originale, a onda obrade.
Na kraju, jedno nezgodno pitanje – tko će uopće kupiti originale ovih kompilacija kada smo uvijek najviše tri klika udaljeni od besplatnog downloada? Odgovor je – vjerojatno jako mali broj ljudi, i nije da im se nešto posebno može zamijeriti, jednostavno nitko više to ne doživljava kao krađu i vrlo je upitno bi li se taj fenomen uopće tako trebao tretirati. U konačnici, zarade od obje kompilacije bit će samo kap vode u oceanu, i neće riješiti nijedan od problema kojima su posvećene, jer se takvi problemi rješavaju na nekim višim instancama koje se sve odreda uvijek prave gluhe. Ipak, bar će jedan od njihovih ciljeva biti ostvaren ako ljudi preslušaju kompilacije čak i bez kupnje – bit će prisiljeni bar na par minuta razmisliti o svemu, a to je već podizanje svijesti. Nešto slično onome kada, želeći spasiti amazonsku prašumu, posadimo stablo u svom vrtu. Pa, ajmo svejedno posaditi koje stablo.
kompilacija
red hot
war child
albumi iz 2009.
4AD
astralwerks
