Plan B: Zadnji spas za proračun - što se sve može prodati?
3.8.2009. // Jutarnji list // Objavljeno u kategoriji Zabava
Rebalans proračuna nikoga nije uvjerio u svijetlu budućnost, no Vlada Jadranke Kosor u rukavu ima kartu koju može zaigrati u slučaju najgore krize. Radi se, naravno, o prodaji državne imovine.
Vlada premijerke Jadranke Kosor spašava sebe, a ne ruinirane državne financije.
Drugim rebalansom, onim iz polovice srpnja, samo je priznato da se u državnu blagajnu neće sliti nerealno planirani prihodi u iznosu od 6,7 milijardi kuna, od čega se najveći dio odnosi na potrošačke poreze, PDV, carine i trošarine.
Prenapuhana državna potrošnja tom je prigodom smanjena samo za 388 milijuna kuna. Novi, treći rebalans, koji je tobože trebao predstavljati spas za državnu riznicu, još je veće razočarenje. Povećanjem PDV-a na 23 posto i uvođenjem kriznog poreza Vlada namjerava prihodovati dodatnih 1,4 milijarde kuna u pet preostalih mjeseci. S obzirom na drastičan pad osobne potrošnje građana, što je više posljedica opreznog ponašanja nego pada prihoda stanovništva - ostvarenje svih vidova poreza na potrošnju u planiranim iznosima krajnje je upitno.
Usto, državni rashodi opet su samo simbolično smanjeni, samo za još mizernijih 170 milijuna kuna, uz porast subvencija za više od 520 milijuna kuna, od čega bi lavovski dio trebao pripasti poljoprivrednicima, čak 470 milijuna kuna. A riječ je o rashodima koji su tijekom Sanaderove ere života iznad mogućnosti daleko najviše rasli, čak 72 posto u pet i pol godina.Upravo bi od njih morala početi ozbiljna politika državne štednje.
Zaduženje ili rasprodaja
To upitno povećanje državnih prihoda, sa zanemarivim kresanjem rashoda, navodno bi do kraja godine trebalo smanjiti proračunski manjak sa 11 na 9,3 milijarde kuna.
Nakon što su Jadranka Kosor i ministar financija Ivan Šuker istresli sve adute glede smanjenja proračunskih rashoda i povećanja prihoda, sljedeći način na koji se može smanjiti propuh u nepokrivenim proračunskim stavkama je - zaduženje. Baš su zadnja dva rebalansa trebala povratiti povjerenje međunarodnih investitora, kako bi Hrvatska osigurala uspjeh u jesenskim prodajama obveznica.
Druga mogućnost je zaduženje od najviše 300 milijuna eura na japanskom tržištu ili u Kini, što se u posljednje vrijeme često spominje.
Kako je održanje kredibilnosti države na međunarodnim tržištima kapitala nakon dva bljedunjava rebalansa proračuna prilično upitno, ova će Vlada morati grozničavo raditi i na planu B.
Takav alternativni plan pokrivanja proračunskog manjka morali bismo aktivirati u slučaju mogućeg pada kreditnog rejtinga države za samo jedan stupanj, čime bismo iz kategorije relativno sigurnih zemalja dospjeli među najrizičnije.
Što bismo mogli prodati strancima u trenucima dok svjetska ekonomska kriza još traje, pa je potražnja za svakom, pa i najatraktivnijom imovinom vrlo slaba, što znači da je i prodajna cijena niža od očekivane? Potpredsjednik Vlade Damir Polančec mogao bi pred premijerku i njezin kabinet staviti mogućnosti koje ovdje nabrajamo.
Živjeti od stvorenog
Taj kratki katalog preostale imovine u vlasništvu države, vrijednog “obiteljskog srebra”, pokazuje da naša zemlja još ima kapacitet u domaćim izvorima za kratkoročno podmirenje prenapuhane državne potrošnje.
Njihova rasprodaja, naravno, puno je komfornija solucija od odlučnog smanjenja rashoda koje nikad nismo uspjeli pokriti iz rezultata vlastitoga rada. Preostaje ipak da se nadamo kako ćemo vrlo brzo uspjeti naučiti živjeti od onoga što stvorimo, prije nego nam iz zajedničke obiteljske kuće bude prodan i posljednji bakin srebrni poslužavnik.
Janaf
Najatraktivnija državna imovina za prodaju u ovim kriznim vremenima svakako je Jadranski naftovod (Janaf), koji ima stratešku vrijednost zbog mogućnosti povezivanja naftovoda koji idu iz Rusije i Kavkaza prema zapadnoj Europi s Omišljem, najboljom prirodnom tankerskom lukom na Jadranu. Knjigovodstvena vrijednost Janafa, nakon nedavne dokapitalizacije, iznosi 2,72 milijarde kuna, a u njoj je državni vlasnički udjel 84 posto, dok 16 posto drži Ina. Potencijalni kupci su ruske naftne kompanije, a možda bi se aktivirali i bliskoistočni investitori. Država bi, u prvoj fazi, vjerojatno htjela zadržati kontrolni paket od 50 posto plus jednu dionicu, pa bi se na prodaji mogao naći paket od 34 posto, koji bi na tržištu, uz odgovarajuću premiju, mogao dostići cijenu od 1,5 milijardu kuna.
HEP
Privatizacija glavne državne kompanije za proizvodnju i distribuciju električne energije svake je godine tema kada predstavnici MMF-a i Svjetske banke dođu u Zagreb. Uvijek se govorilo da bi prva faza privatizacije HEP-a obuhvatila paket od 25 posto dionica. Knjigovodstvena vrijednost državnog kapitala u toj tvrtki iznosi nešto više od 18 milijardi kuna. Prodajnu cijenu HEP-a povećava njegov monopolski položaj na tržištu, ali je istodobno i spušta nedavno otkrivena afera o tome kako je lani HEP na razlici između skupo kupljene uvozne struje i kasnije puno niže tržišne cijene izgubio najmanje 1,4 milijarde kuna, a aktualna Uprava je optužena da je za otprilike isti iznos lažirala lanjska financijska izvješća. U svakom slučaju, procjenjujemo da bi kupac četvrtine dionica na knjigovodstvenu cijenu trebao dodati premiju od 30 posto, pa bi se u državni proračun, ako Vlada tako odluči, moglo sliti oko 6 milijardi kuna. I još nešto - ako se to dogodi, svi vi, dragi potrošači HEP-a, zaboravite na dosadašnje socijalne cijene i budite spremni na puno veće račune za struju.
Croatia Osiguranje
Vodeći hrvatski osiguravatelj, koji unatoč naletima konkurencije i dalje drži vodeću poziciju na tržištu, pa bi unatoč krizi zasigurno našao kupca, osobito među onima koji već posluju na našem tržištu. Vlasnički udjel države u tom osiguravatelju je gotovo 79 posto, dok knjigovodstvena vrijednost tvrtke iznosi 1,6 milijardi kuna. Prodaja cijelog udjela, uz odgovarajuću preuzimateljsku premiju od 20 posto, mogao bi državnoj blagajni donijeti oko 1,5 milijardu kuna.
Poštanska Banka
Poštanska banka, najveća banka u vlasništvu države, odavno je trn u oku velikih talijanskih i austrijskih banaka, pa vjerojatno ne bi bilo problema da država pronađe kupca za nju. Vlasništvo države u toj banci je više od 99 posto, a njezin temeljni kapital odnedavna iznosi 654 milijuna kuna. Mogućnost zarade neke preuzimateljske premije (dodatka na knjigovodstvenu vrijednost dionica, jer je trenutačna tržišna cijena nerealno niska) gotovo je minimalna.
Podravka i Pliva
Država bi se naprosto mogla odlučiti prodati preostale manjinske udjele u prehrambenom gigantu Podravci i farmaciji Pliva. Naravno, kod Podravke treba očekivati otpor potpredsjednika Vlade Damira Polančeca, bivšeg člana Uprave te koprivničke tvrtke, te Josipa Friščića, predsjednika koalicijskog HSS-a, jer bi to oni mogli doživjeti kao zadiranje u “njihovu” županiju. Za Podravku bi bilo i domaćih kupaca (npr. Agrokor Ivice Todorića, koji bi tu prigodu svakako iskoristio, pa i po cijenu prodaje nekih drugih kompanija iz portfelja), ali i stranih kupaca. Država u toj kompaniji, putem mirovinskog i privatizacijskog fonda, drži 20,4 posto, pa bi taj udjel tržišno vrijedio 262 milijuna kuna, a knjigovodstveno oko 400 milijuna kuna, dok bi “zagriženi” kupac za taj paket mogao dati i do 800 milijuna kuna. Kod Plive sve je jednostavnije, državni paket od 0,49 posto ovih dana na burzi vrijedi 52 milijuna kuna.
HŽ
Nakon stravične željezničke nesreće brzog, nagibnog vlaka u Rudinama, nadomak Kaštela, postalo je razvidno da Hrvatske željeznice, kronični gubitaš na tračnicama, više ne mogu i ne smije poslovati po dosadašnjem modelu svakogodišnjeg ubrizgavanja do 4 milijarde kuna subvencija koje rasipaju stranački i zavičajni kadrovi bliski ljudima iz stranke na vlasti. Naravno, proces privatizacije cijelog transportnog sustava potrajao bi nekoliko godina, ali nam nije jasno zašto ga sadašnja Vlada nije već ozbiljno započela. Od glavna četiri dijela HŽ-a, samo bi infrastrukturu zadržala država i u nju nastavila ulagati proračunska sredstva. Ostala tri dijela - putnički te teretni promet, kao i vuča vlakova - mogli bi se privatizirati. Ipak, tu ne treba očekivati neki veliki prihod.
Benefit države u najvećem bi dijelu bio postupno smanjenje, kroz nekoliko godina, do potpunog ukidanja oko tri milijarde kuna proračunskih subvencija koje ti dijelovi sustava godišnje “progutaju”.
Četiri brodogradilišta
Sve izrečeno za HŽ vrijedi i za četiri državna brodogradilišta (Rijeka, Kraljevica, Split i Trogir, dok je pulski Uljanik posve izvan te priče). Ognjen Matijašević, šefa Hrvatske udruge sindikata, prošloga tjedna javno je otkrio da u privatnim džepovima redovito završi 20 posto vrijednosti novogradnji, i to od provizija pri zaključenju ugovora, ugradnje skuplje opreme u zamjenu za mito i manipuliranja prekobrojnim radnim satima i radom vanjskih kooperanata. Kako ta četiri škvera godišnje sagrade 13 - 15 brodova, uz prosječnu vrijednost broda od 40 milijuna eura, proizlazi da ukupni gubitak iznosi do 120 milijuna eura ili 850 milijuna kuna. Brodogradilišta bismo, kako je Damir Polančec i predvidio, privatizirali za po jednu kunu, a benefit svih nas bila bi proračunska ušteda od 850 milijuna kuna na krađama svih vrsta, uz postupno smanjenje i ukidanje subvencija, što bi ukupno bila ušteda od 1-2 milijarde kuna.
Hrvatske Šume
Hrvatske šume godišnje posijeku oko 5 milijuna prostornih metara drveta, na čemu prihoduju oko 1,3 milijarde kuna, a ostvarena dobit jedva je 20 milijuna kuna. Pritom, godišnji prirast drveta dostiže 9 milijuna prostornih metara, pa proizlazi da naša državna tvrtka ne koristi ni pola raspoloživog drvnog bogatstva. Kada bi se Vlada odlučila taj dio posla dati na koncesiju, mogli bismo od privat- nog koncesionara zatražiti da nam godišnje plaća, otprilike, fiksnih 33 posto vrijednosti drvnog prirasta, što iznosi oko 750 milijuna kuna čistog proračunskog prihoda. Nadalje, u vlasništvu Hrvatskih šuma nalazi se 800 tisuća ha zemljišta na obali. Procijenimo li prodajnu cijenu na 50 eura po kvadratu, vrijednost tog zemljišta iznosi 400 mlrd. eura. Uz pametno raspolaganje tim zemljištem, proračun bi u duljem razdoblju mogao zarađivati još 750 milijuna kuna godišnje.
Autocesta Zagreb-Lipovac
Kada je 2005. bila završena autocesta Zagreb - Split, tadašnje poslovodstvo HAC-a za Vladu premijera Sanadera pripremilo je koncept samofinanciranja ostatka cestovne mreže: davanje u koncesiju najprofitabilnije autoceste Zagreb-Lipovac, kojom se prosječno dnevno vozi oko 20 tisuća autobomila. Vrijednost dugoročnog, 30-godišnjeg prihoda od cestarina na toj dionici procjenjivao se na 5 milijardi eura, a vrijednost koncesije za isto razdoblje oko 2,5 milijarde eura, koje bi strani konvesionar uplatio odmah. S tim smo novcem mogli završiti sve preostale ceste bez povećanja vanjskog duga ni za jedan euro. Prijedlog je odbijen, prevladali su domoljubni, a ne ekonomski sentimenti. Kada bi se Vlada danas odlučila ponovo aktivirati isti plan, ne bi ni od koga uspjela izvući više od milijardu eura.
Poljoprivredno zemljište
Posve je jasno da stranci jedva čekaju liberalizaciju hrvatskog tržišta poljoprivrednog zemljišta, jer očekuju da će na tom zemljištu ostvariti izuzetno visoke kapitalne dobitke, dok će zaraditi i država, koja jedina raspolaže većim količinama zemljišta za prodaju. Očekivalo se da ćemo pokušati dobiti odgodu dopuštanja prodaje poljoprivrednog zemljišta strancima od 12 godina nakon ulaska u EU, ali to, čini se, neće biti više od 7 godina. Štoviše, sadašnja teška financijska situacija može nas natjerati da stvari dodatno ubrzamo. Prema nekim procjenama, naša država izuzetno slabo raspolaže podržavljenim poljoprivrednim zemljištem, pa je gotovo milijun hektara plodnog zemljišta stalno neobrađeno. Kako hektar poljoprivrednog zemljišta u našoj žitnici Slavoniji trenutačno na tržištu vrijedi oko dvije tisuće eura, što je tri puta manje nego u Sloveniji i Austriji, država bi uspjela na tom zemljištu vrlo brzo zaraditi 2 milijarde eura, odnosno 200 milijuna eura tijekom desetogodišnjeg razdoblja. Naravno, ovo je račun koji nije uvažio mišljenje hrvatskog seljaka, koji će se tome žestoko opirati.
Izvori vode
Opći je stav naše javnosti kako je pitka voda hrvatska nafta, jer raspolažemo s oko 45 milijuna kubika vode za piće, što Hrvatsku svrstava među države najbogatije vodom u Europi. Dosad je dodijeljeno 35 desetogodišnjih koncesija za zahvaćanje vode radi prodaje na tržištu, a od toga je aktivno 18 koncesionara. Iako je već godinama oko polovice koncesionara neaktivno, dosad nijedan ugovor nije raskinut. Svojedobno se medijima potužio Dubravko Artuković, predsjednik uprave Francka, kako bi mogao odustati od izgradnje 88 milijuna kuna vrijedne punionice vode nedaleko od Gospića zbog spore i neučinkovite birokracije. Naknada za koncesiju obračunava se prema prihodu ostvarenom prodajom te vode, a lani je ukupni godišnji prihod od 35 dodijeljenih koncesija iznosio samo 16,3 milijuna kuna. Kako se od ukupno koncesijom dopuštenih 1,25 milijuna prostornih metara vode godišnje doista zahvati nešto manje od pola (oko 600 tisuća), uz malo bolju organizaciju ta bi se zarada mogla udvostručiti, za barem 20 milijuna kn godišnje.
Brijuni
Kad bi Vlada sada odlučila radi krpanja proračunskih rupa prodati Brijune, otočje uz južnu obalu Istre, kao i strogo zatvoreno ljetovalište maršala Tita, to ne bi bio prvi put. Prije par godina stanoviti ljudi su, s legitimitetom ili bez, već istaknuli prodajnu cijenu za cijelo otočje, i to od 2 milijarde eura (14,6 mlrd. kuna). Ideja je bila namamiti investitore koji bi na otočju sagradili luksuznu ljetnu rezidenciju za najbogatije ljude svijeta. Međutim, visoko istaknuta cijena očito nije uspjela zaintrigirati dovoljno ambicioznog ulagača. Sada su cijene nekretnina jako pale, pa više ne smijemo ni pomisliti da bismo mogli toliko zaraditi. Neki domaći developeri upozoravaju da bi se danas raspon prodajne cijene za Brijune mogao kretati između 800 milijuna i 1,2 milijarde eura, pri čemu bi bilo nužnu ukinuti većinu zabrana izgradnje, koje su sada na snazi.
prodaje se hrvatska hrvatska na prodaju HŽ brodogradilišta brijuni izvori vode autoceste hrvatske šume podravka poštanska banka croatia osiguranje HEP
