Njihova je krv ostala u dolini Raše
28.11.2007. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava
SUTIVANČANI NE ZABORAVLJAJU ŽRTVE 6. LISTOPADA 1943.
Nijemci su u krvavom pohodu već bili spalili obližnje Baliće te su se u svojoj ubilačkoj akciji uputili prema dolini Raše. Velik je broj muškaraca, ne samo iz Sutivanca, već iz obližnjih sela u sadašnjim općinama Gračišće i Žminj te iz Barbana, bježao u dolinu prema pastirima smatrajući da će se tako spasiti. Međutim, to njemačke vojnike nije zavaralo, pa su na putu od Puča sv. Antona uz rijeku Rašu do mlina Brodina strijeljali 44 muškarca.
Iako su od krvavog događaja u dolini Raše podno Sutivanca prošle 64 godine, pogibija jedanaestorice Sutivančana nikad se neće zaboraviti među tamošnjim mještanima. Posebno taj 6. listopada, ispisan krvavim slovima u povijesti ovoga mirnog mjesta nad Raškom dolinom, pamte svjedoci pokolja koji su uspjeli izvući živu glavu te se s tugom sjećaju najmilijih koje su toga dana strijeljali njemački vojnici u zahuktaloj Rommelovoj ofenzivi.
Mario Šugar i Josip Blaž Frančula tada nisu bili ni punoljetni, a samo ih je sreća spasila od pogubljenja. Nažalost, te sreće nisu bila Blažova braća, njih trojica. Kako se sve dogodilo, ispričao nam je upravo Blaž, koji je toga dana čuvao blago u dolini. Nijemci su u krvavom pohodu već bili spalili obližnje Baliće te su se u svojoj ubilačkoj akciji uputili prema dolini. Velik je broj muškaraca, ne samo iz Sutivanca, već iz obližnjih sela u sadašnjim općinama Gračišće i Žminj te iz Barbana, bježao u dolinu prema pastirima smatrajući da će se tako spasiti i da će se prikriti kao pastiri. No to njemačke vojnike nije zavaralo, pa su od Puča sv. Antona uz rijeku Rašu prema mlinu Brodina strijeljali 44 muškarca.
- Nikad neću zabiti taj dan. Čuva san blago u dolini i moji brati Ivan, Frane i Mate došli su do mene jer su znali da su Njemci u Balićima i da su pošli prema Sutivancu. Puno se mladići tako spuštilo u dolinu. Su pensali da će se spasiti. Kad smo iz doline partili po putu za doma, naišli su vojnici. Ja san bija sprid brati. Frmali su nas, mene su puštili, a š njima su se zaputili nazad prema dolini. Z bratima su bila i tri moja suseda. Nis ni moga gledati za njima jer su mi vojnici zaprijetili da ne gledan za nazad nego da nastavin svoj put. Više brate nis vidija žive, a tek su se bili tornali iz talijanske vojske. Svi u femeji su bili kuntenti da su se zdravi tornali doma nakon pada Talije. Ali to ni potrajalo dugo, priča nam Blaž.
Ostatak rata proveo je u rodnom mjestu kao kurir, a pomagao je i obiteljima čiji su muškarci otišli u partizane.
Tada sedamnaestogodišnji Mario također je toga dana čuvao blago u dolini. Nije se kući zaputio uobičajenim putom, na kojem se događala tragedija, već je išao svojom stazom do sela. Smatra da ga je upravo to spasilo.
Uz Blaža i Marija, o tragediji i o Sutivancu progovorili su i Benjamin Licul i Viktor Roce, koji je tada imao tek tri mjeseca, a u dolini Raše izgubio je oca. Licul je rekao da je od jednog svjedoka s mjesta strijeljanja u dolini, gdje je podignut spomenik, saznao kako se sve odvijalo. Dvadeset i devetorica muškaraca poredana su uza zid kod staroga mlina Brodina, ali strijeljano ih je 26. Trojicu su Nijemci poveli sa sobom da im nose municiju.
- Svi su pokopani u skupnim grobovima u dolini, a nakon osan dan, kada se sve smirilo, obitelji su dolazile po svoje mrtve i z vozi i voli su he peljale na groblja. Tijela naših ljudi su pokopana na našem groblju, ali njihova krv je ustala doli u Raši, kaže nam Licul.
Navodi da je toga dana u mjestu ubijen još jedan njihov mještanin, a da je u ratu Sutivanac dao 31 partizana i 16 žrtava fašističkog terora. Inače, dvadesetak se Sutivančana početkom 1944. među kojima je bio i Mario, priključilo Barbanskoj četi, a isto se toliko njih nešto kasnije uključilo u rat na bojišnicama u Gorskom kotaru i Lici.
Mario je, kaže, isprobao što znači zima u Gorskom kotaru, nikad neće zaboraviti Matić poljanu, gdje se smrznulo 26 partizana.
Za to vrijeme Sutivanac je bio oaza odmora za partizane u Istri jer je bio dalje od centara u kojima su boravili njemački vojnici, koji bi tek tu i tamo prošli kroz mjesto. Stoga su u zaseoku Risi djelovali oblasni Narodnooslobodilački odbor za Istru, oblasni komitet Komunističke partije Hrvatske za Istru, komitet SKOJ-a, a djelovala je i prva hrvatska škola u Cvitićima s učiteljicama Fumom Božac i Anđelkom Filipović. Licul je istaknuo da su u ratu veliku hrabrost pokazale i Sutivančanke koje su skrivale i hranile partizane te slale djecu u hrvatsku školu ma koliko je to tada bilo opasno.
Danas na te davne ratne dane mještane podsjeća spomenik na početku sela iz smjera Balići te onaj u dolini Raše. Međutim ne kriju ogorčenje i žalost kada se po spomenicima ljudima poginulim u ratu, poput onih 6. listopada, crtaju kukasti križevi i pišu natpisi kao »Rommel pobjednik« jer su svjesni kakve su tragedije proživjele mnoge sutivanske obitelji.
NOB borci partizani dolina raše povijest rat 2.svjetski rat Sutivanac
