Luigi Pirandello - biografija

 

Rođen je 1867. u Kaosu, mjestu u okolici Agrigenta na Siciliji, u obitelji koja se obogatila industrijom sumpora. S ocem se nikad nije pretjerano dobro slagao no majku je zato obožavao. Odrastao je na bajkama i pričama koje mu je pripovijedala stara sluškinja koja je radila za njegovu obitelj.

U njegovim ranim adolescentskim godinama, cijela se obitelj preselila u Palermo gdje se Pirandello prvi put zaljubio – u svoju sestričnu Linu. Uz majčinu pomoć upisao se u gimnaziju a ne u tehničku školu kako je htio njegov otac.

Nakon završetka gimnazije, oca je uvjerio da će u Palermu upisati studij prava, no studirao je književnost. Potom je na godinu dana preselio u Rim gdje je izbačen s fakulteta nakon sukoba s profesorom latinskog, a jer ga je upozorio na grešku u prijevodu Plauta… Slijede dvije godine u Bonnu, u kojem je i doktorirao na temu filologije i naglaska u Agrigentu. Za vrijeme studija objavio je dvije zbirke poezije. Iako se trebao oženiti Linom, raskinuo je zaruke.

Po završetku studija počeo je pisati novinske članke i kratke priče. Vratio se na Siciliju i oženio se Antoniettom Portulano s kojom je dobio troje djece, Stefana, Rosaliju i Fausta.

1903. godine, njegova je obitelj doživjela financijski krah pa se Pirandello zaposlio kao profesor talijanskog na sveučilištu u Rimu ne bi li počeo više zarađivati. Nedugo zatim, njegova je supruga doživjela nervni slom. Dugo je bila na kućnoj njezi jer ju Pirandello nije htio smjestiti u sanatorij. Patila je od halucinacija, a Luigi je patio zbog njezinih čestih i žestokih izljeva ljubomore. Antonietta, koje je ponekad znala biti i fizički nasilna, 1918. je ipak završila u sanatoriju. Njezina bolest uvelike je utjecala na tematiku kojom se Pirandello bavio kao pisac.

Kao autor, ozbiljniju pozornost izazvao je prvi put  1904. godine, svojim trećim romanom Pokojni Mattia Pascal, o čovjeku koji se pravi da je mrtav kako bi se ponovo rodio slobodan, o buntovniku koji pokušava izmaknuti društvenim konvencijama da bi pod drugim imenom bio ono što zapravo jest. No pod novim imenom ne može ništa jer ta osoba ne postoji, a na staro se više ne može vratiti jer se sredina prilagodila na život bez njega, za njega više nema mjesta… Roman je izlazio u nastavcima u jednom časopisu. Nastao je u vrijeme kad je Pirandello radio  po cijele dane i noći da bi zaradio za život, a paralelno se brinuo o svojoj bolesnoj ženi.

Pokojni Mattia Pascal specifičan je i po činjenici da prepreke koje glavni lik mora svladati dolaze izvana, dok su za većinu likova iz ostatka Pirandellova opusa tipične prepreke ‘iznutra’.

Vrlo se često bavio temama vezanim uz psihologiju. Njegovi likovi opsjednuti su identitetom i svojim podrijetlom.

Pirandello u svojim djelima prikazuje isječke iz svakodnevnog života malograđanskih sredina, ali pritom ih karikira i čini ih grotesknima. U svojim predavanjima o humorizmu, i istoimenom čuvenom eseju,  ističe kako se humor postiže prislanjanjem suprotnosti jedne uz drugu, ironijom koja proizlazi iz kontradikcija svojstvenih životu.

Iako je prvu dramu, Epilog, napisao 1898., prvi veliki uspjeh s nekim dramskim tekstom postigao je 1917. s Tako je (ako vam se čini) u kojem zaplet gradi na zamjeni identiteta; o jednoj ženi više ne postoje podaci u registru stanovnika pa se ne može saznati je li ona prva ili druga žena svojeg muža, radi li se o Giuliji ili Lini.

‘Ako je smrtnicima podijeljena samo ona istina koja proizlazi iz stanovitih komada ispisanog papira, ako tih komada papira nestane, onda je stvarnost nespoznatljiva, svatko je može svesti na što hoće.’

1921. napisao je dramu po kojoj je i danas najpoznatiji, Šest lica traži autora, prvi dio trilogije teatra u teatru. Šest lica dolazi u kazalište u kojem Redatelj upravo održava pokus. Šest lica je stvorio autor koji ih je potom odbacio, a oni žele da netko na scenu postavi njihovu priču. Ili bolje rečeno, njihovu tragediju. Uspiju nagovoriti Redatelja i ansambl da ih insceniraju, no onda nisu zadovoljni jer, nitko ih ne može utjeloviti onako kako bi to mogli oni sami.


Pirandello je na premijeri morao pobjeći iz kazališta ne bi li izbjegao bijesnu publiku koja mu je vikala da ode u ludnicu. No, već godinu dana kasnije, u Milanu je drama postigla veliki uspjeh. Još dvije godine kasnije izvedena je u Parizu pa je Pirandello postao poznat i izvan Italije, a presudno je utjecao na francuske dramatičare kao što su Anouilh, Sartre, Ionesco, Beckett…

No, svemu tome uprkos Pirandello nije mogao zaboraviti prve, talijanske, reakcije na Šest lica, pa je nekoliko godina nakon njezine praizvedbe, kao predgovor novom izdanju drame, napisao esej Kako sam i zašto napisao Šest lica.  To je pojašnjenje, kao svojevrsno uputstvo za uporabu, značajno poboljšalo recepciju teksta u Italiji.

Slijedio je drugi dio trilogije teatra u teatru, Svatko na svoj način (1924.) te daleko poznatiji treći, Večeras improviziramo (1930.).

U Večeras improviziramo, redatelj Doktor Hinkfus dočekuje publiku, predstavlja glumce koji će im odigrati komad. Glumci se svađaju s redateljem, ruše mu koncepciju i protestiraju. Hinkfus se pred publikom izvlači da to baš tako mora biti, da je sve tako zamislio, dok Glavni glumac protestira da je njegov otpor stvaran. Prostor izvedbe Pirandello s pozornice širi na gledalište, foaje, lože… Glumci publici igraju komad o obitelji s četiri kćeri koje se upoznavaju s oficirima. Dio likova završi tragično a glumci se trude portretirati ih što uvjerljivije pa se tako Glavna glumica fizički potpuno iscrpi i onesvijesti.


Osim rečene trilogije, u Pirandellovu opusu značajne su još i drame Henrik IV, Odjenuti gole, Čovjek s cvijetom u ustima, Život koji sam ti dala, napisane između 1918. i 1935. godine, i okupljene u zbirci programatskog naslova Gole maske, čije je središnje pitanje problem identiteta.

Veliki utjecaj na Pirandellovo dramsko stvaralaštvo ostavila je glumica Marta Abba koja je, u vrijeme kad su se upoznali, iza sebe imala tek jednu istaknutiju ulogu. Marta je bila njegova muza i interpretirala je mnoge njegove ženske likove, a publika ju je voljela, pa su nerijetko reprizne produkcije s njom u glavnoj ulozi prolazile daleko bolje od praizvedbi u kojima nije igrala.


No, uz bogat dramski opus, Pirandello je petnaest godina u djelo provodio i projekt Novele za godinu dana u sklopu kojeg je svake godine izdavao zbirku novela i gotovo uspio u svojoj prvotnoj zamisli – napisati po jednu novelu svaki dan u godini. Do potpunog ostvarenja nedostajalo mu je otprilike mjesec dana, odnosno tridesetak novela.

Osim po autorskom radu, Pirandello će ostati zapamćaen i po svojim kontraverzim, ali i kontradiktornim političkim stavovima. Neko je vrijeme podupirao fašizam, i iz tog vremena potiče njegova zloglasna izjava ‘Fašist sam jer sam Talijan.’Zahvaljujući Musolliniju, 1925. godine postao je umjetnički direktor Teatro d’Arte, potom je javno podržao aneksiju Etiopije, a medalju Nobelove nagrade za književnost koju je dobio 1934. godine, poklonio je fašističkoj Vladi, istoj onoj koja je na čelu s Mussolinijem, navodno, osam godina ranije spriječila njegovu nominaciju za istu nagradu. S druge pak strane, Pirandello je izjavljivao da je apolitičan, a pred tajnikom Fašističke Partije poderao je svoju partijsku iskaznicu.

Prvi prijevodi Pirandellovih (proznih) tekstova u Hrvatskoj su se pojavili već 1903., puno ranije nego u drugim europskim zemljama. 1921. godine Milan Begović je u Milanu gledao Šest lica i oduševio se, te je preveo na hrvatski, pa je kod nas premijerno izvedena već 1924. u HNK-u. U toj je inscenaciji ulogu Redatelja igrao nitko drugi do li Branko Gavella, koji si je istu rolu dodijelio i kad je 1941. godine postavio Večeras improviziramo.

Luigi Pirandello iza sebe je ostavio golemi književni opus i duboki utjecaj na mnoge dramske pisce. Mnoga njegova dijela su ekranizirana, a njegove drame danas su dio ‘željeznog’ repertoara diljem svijeta.

Umro je od upale pluća 1936. godine u Rimu. Njegov pepeo vraćen je u rodni kraj tek tridesetak godina kasnije.

 

izvor: www.teatar.hr