Luciano Pavarotti: prva godišnjica smrti (Video)
6.9.2008. // Labin.com // Objavljeno u kategoriji Glazba
Na današnji dan 2007. godine, 6. rujna, svojoj 71. godini života, nakon duge i teške bolesti, preminuo je jedan od najboljih, najpoznatijih, najbogatijih i svakako najkomercijelnijih opernih pjevača u povijesti. Čovjek za kojeg ste morali čuti čak i ako niste u životi odgledali ili čuli niti jednu jedinu operu, postao je i ostao simbolom Italije, doveo je ponovno u modu operu i tenore, a njegove koncerte pohodile su mase od preko 500 000 ljudi.
Kao mladić bio je siguran da će svoju karijeru usmjeriti prema profesionalnom nogometu, a kao stariji gospodin stajao je uz bok najprodavanijim glazbenicima kao što su Madonna i Elton John. Čovjek koji je u svojoj 61. godini bio spreman na sebe uzeti novu opernu ulogu, i kojeg do samog kraja nitko nije mogao maknuti s dasaka svjetskih opera i koncertnih dvorana, jedan jedini - Luciano Pavarotti.
Dolores O’Riordan (Cranberries) & Pavarotti @ Modena
Luciano Pavarotti rođen je 12. listopada 1935. godine na periferiji grada Modene u Italiji. Iako je oduvijek tvrdio kako je imao izuzetno sretno djetinjstvo, obitelj Pavarottija bila je u teškoj financijskoj situaciji. Otac Fernando bio je pekar, a majka Adele Venturi radnica u tvornici cigareta. Četveročlana obitelj bila je prisiljena živjeti u stanu koji se sastojao od dvije prostorije. No teške godine su tek slijedile, jer zbog Drugog svjetskog rata cijela obitelj je bila prisiljena napustiti Modenu 1943., te se preselila na obližnju farmu, gdje je iznajmila jednu sobu, u kojoj su svi živjeli.
Interes za glazbu, ipak, nije bio slučajan. Pavarottijev otac Fernando bio je solidan tenor i ljubitelj opere, no usprkos tome imao je priličan strah od javnih pojavljivanja koja su ga priječila da ikad išta ozbiljnije postigne sa svojim talentom. No zato je imao pristojnu zbirku ploča među kojima i one Beniamina Giglia, Giovannia Martinellia, Tita Schipe i Enrica Carusa, za koje je mladi Pavarotti pokazao interes, a već sa devet godina počinje pjevati s ocem u zboru u lokalnoj crkvi, te čak je kratko vrijeme imao za tutora određenog profesora Dondia.
No, nakon mature Pavarotti se trebao odlučiti čime će se baviti, a poput većine dječaka njegovih godina interes je nalazio u sportu, posebice u nogomentu, ali ga majka uspijeva uvjeriti da mu je učiteljska karijera mnogo sigurnija, pa tako mladi Pavarotti postaje učiteljem i čak dvije godine predaje, no ljubav prema glazbi postupno prevladava. Usprkos prvotnom očevom nezadovoljstvu, Pavarotti dobiva dopuštenje i uzima tečajeve pjevanja kod profesionalnog tenora iz Modene, Arrigoa Pole, koji svjestan njegove obiteljske financijske situacije, odlučuje poučavati besplatno.
Nakon odlaska Pole u Japan, Pavarotti uzima tečejave kod Ettorea Campogalliania, a da bi si to priuštio mora u slobodno vrijeme raditi kao učitelj, te zatim i u osiguravajućem društvu. U to vrijeme susreće i svoju buduću ženu Aduu Veroni, te kreće na prve koncerte.
No, sreća ga ne prati, i on odustaje od pjevanja nakon katastrofalne izvedbe na koncertu u Ferrari, uzrokovane čvorićem koji se razvio na njegovim glasnicama. Nakon nekog vremena mirovanja i psihičkog odmora, problemi s glasnicama su nestali, zajedno s čvorićem koji je bio njihov uzrok, i Pavarotti, konačno uspijeva stati na pravu stazu.
Pavarottijevi počeci u dokumentarcu ‘The Last Tenor’
Na natjecanju Achile Perri 1961., on osvaja glavnu nagradu te dobiva ulogu Rodolfa u Puccinijevoj operi ‘La Boheme’ koja je izvedena u Reggio Emiliji. Već prvom izvedbom dokazao je svoju kvalitetu, te imao sreće da je u publici sjedio producent Alesandro Ziliani, koji se ponudio zastupati ga te mu osigurao istu ulogu u izvedbi La Boheme u Lucci, a poslije toga ga preporučuje i dirigentu Tulliju Serafinu koji ga je angažirao u Verdijevoj operi ‘Rigoletto‘ u ulozi Vojvode od Mantove.
Njegov debut u londonskom Covent Gardenu bio je pitanje organizacije, ali i sreće, jer Pavarotti angažiran u ulozi Rodolfa kao zamjena glavnog tenora Giuseppea di Stefana koji je bio poznat po tome da je otkazivao svoje nastupe u zadnji čas. Trebali su nekoga tko je bio kvalitetan, ali također spreman naučiti cijelu ulogu bez garancije da će ikada u njoj nastupiti. Sudbina je htjela da Di Stefano, nakon jedne i pol izvedbe – otkaže. Nakon toga Pavarotti dobiva i ulogu Tonia u Leoncavallijevoj operi ‘Il Paglliaci‘.
1965. slijedio je nastup u Milanskoj La Scali, također u ulozi Rodolfa, jer je dirigentu Herbertu von Karajanu, iznenadno ponestalo tenora. To je doduše, uvrijedilo Pavarottija, jer poziv nije došao izravno iz uprave La Scale, no ipak je pristao pjevati.
‘Che gelida manina’ (La boheme), La Scala 1979.
Zatim odlazi u Ameriku te u Miamaiju dobiva ulogu Eduarda u Donizettijevoj operi ‘Lucija di Lammermoor‘. U Metropolitan Operi u New Yorku slijede problemi, jer je zbog zdravstvenih razloga priseljen prekinuti izvedbu i to tek drugu po redu. No, ipak, njujorška publika će zapamtiti Pavarottija kao tenora koji ih je ostavio izvan sebe kada je u izvedbi Donizettijeve opere ‘Kći pukovnije‘ devet puta za redom otpjevao visoki C, i navodno se 17 puta vraćao na pozornicu, klanjajući se nezasitnim obožavateljima.
Slijedi cijeli niz uloga u operama Verdija, Puccinija i Donizettija, i s vremenom Pavarotti posvećuje sve više vremana na glumačke vježbe, s obzirom da mu je gluma oduvijek bila slabija točka, često kritizirana. No, ide i dalje, pa odlučuje glumiti i u filmu. Radi se o glazbenoj komediji ‘Yes, Giorgio‘ iz 1982. u režiji F. J. Schaffnera, a zatim snima i glazbeni album napolitanskih pjesama pod nazivom ‘O sole mio‘.
Odmah zatim snima još nekoliko albuma, između ostalih jedan narodnih talijanskih pjesama, pjesama Henrya Mancinia, te nekoliko albuma klasičnih opera. Osim što je za njih višestruko nagrađen Grammyem, Pavarotti je njima oborio i neke rekorde prodavši više ploča nego iti jedan operni pjevač prije njega. Pavarotti-manija kulminira njegovom idejom o koncertu Tri tenora, kada na glazbenu pozornicu uz njega stupaju i operni velikani Placido Domingo i Jose Carreras. Samo video snimka tog nastupa, pod nazivom ‘Tri tenora’, prodala se u više od 750.000 kopija, album je do danas ostao najprodavanije operno izdanje u povijesti, a ‘Tri tenora’ postala su mini-industrija, čiji je vrhunac bila turneja iz 1996. na kojoj je svaki od tri pjevača navodno zaradio više od 10 milijuna dolara.
Tri tenora: La donna e mobile
Ako ipak treba izdvojiti jednu stvar po kojoj je Pavarotti ostao u pamćenju najširoj publici, onda je to njegova izvedba arije Nessun Dorma iz Puccinijeve opere ‘Turandot‘ koja je, uostalom postala i BBC-jeva prateća glazbena tema za izvještavanje sa Svjetskog nogometnog prvenstva, čime je Pavarotti i nenamjerno spojio svoje dvije velike ljubavi.
No, uskoro se Pavarottiju zdravstveno stanje ponovno pogoršava, te nakon otkazivanja ugovora s Lyric Operom u Chicagu i užasnom izvedbom u La Scali u kojoj je ispraćen negodovanjem publike, te sudskim procesom koji je vodio s BBC-om 1992. jer im je navodno prodao snimku koncerta koja je bila sinkronizirana, on se povlači na kratko s glazbene scene u nadi da je ono što mu treba jest jedan duži odmor.
Očito je bio u pravu, jer vraća se u velikom stilu, te priređuje koncert u njujorškom Central Parku koji je posjetilo preko 500 000 gledatelja. Za spomenuti su svakako i koncerti u londonskom Hyde Parku pred 150 000 ljudi, a i koncert kraj Eiffelovog tornja za publiku od 300 000 ljudi. Kritika je podijeljena misleći da je Pavarotti previše komercijalan. A publika je, naprotiv - oduševljena.
1996. Pavarotti odlučuje na sebe preuzeti još jednu novu ulogu u operi ‘Andrea Chenier‘, i to u dobi od 61. godinu.
Osim opernih uloga i koncertnih turneja, Pavarotti je 90-tih lansirao još jedan koncertni, ali i humanitarni serijal – ‘Pavaroti i prijatelji‘, a koji se svake godine održavao u njegovoj rodnoj Modeni, te podrazumjevao je neobične duete velikog majstora sa pop i rock zvijezdama – od Spice Girls do U2.
Pavarotti & Liza Minelli: New York, NewYork
Upravo s frontmenom U2, Pavarotti je u prvoj polovici 90-tih pokrenuo i veliku humanitarnu akciju za pomoć Bosni i Hercegovini, u sklopu koje je u Mostaru osnovan i Pavarottijev glazbeni centar. Sredstva skupljena na njegovim humanitarnim koncertima išla su u različite dijelove svijeta (Bosna, Guatemala, Kosovo, Irak…) te u različite svrhe (žrtve siromaštva, žrtve rata, žrtve prirodnih katastrofa i bolesti). 1998. proglašen je UN-ovim Ambasadorom mira, koristeći svoj status da podigne svijest oko tema kao što su AIDS, dječja prava, urbani slamovi i siromaštvo. Skupio je više novaca u humanitarne svrhe od bilo koje druge individue i tako zaradio UN-ovu Nansen medalju koja se svake godine daje osobama ili grupama koje pomažu izbjeglice.
Njegovo zadnje pojavljivanje na kazališnim daskama bilo je 2004. u njujorškom Metu u ulozi Cavaradossija u Puccinijevoj operi ‘Tosca‘. Publiku je digao na noge i za nagradu dobio 12-minutne ovacije, a 2006. godine na otvorenju Zimskih Olimpijskih igara po poslijednji put javno, u rodnoj Italiji pjeva svoj zaštitni znak, ariju Nessun Dorma, ostavljajući publiku više nego oduševljenu.
Nessun Dorma @ Torino 2006
Nakon što mu je u srpnju 2006. godine dijagnosticiran rak gušterače, Pavarotti se bori i ne želi otkazati niti jednu od svojih planiranih turneja, no konačno, 6. rujna 2007. podliježe teškoj bolesti.
Poznat po svojim dobrotvornim koncertima, visokom C, ulasku u Guinessovu knjigu rekorda kao tenor s najviše bisova, te zaštitnom bijelom rupcu koji je imao na svakom koncert, Luciano Pavarotti će ostati čovjek koji je uvelike promijenio svijet opere.
Izvor: Teatar.hr
