LABINSKI SPOMENICI: Grob Giuseppine Martinuzzi na labinskom gradskom groblju (projektant: Pio Silvio, arhitekt)

Giuseppinu Martinuzzi poznajemo kao pjesnikinju, politički i socijalno osviještenu intelektualku druge polovice 19. stoljeća, zaštitnicu radničkih prava i posvećenoj učiteljici koja je pedagoškom radu pridonijela teoretskim spisom Manuale mnemonico (priručnik za lakše pamćenje, 1866.).

 

Potjecala je iz školovane i dobrostojeće obitelji furlanskog porijekla čiji su se preci u Labin doselili u 17. stoljeću. Od majke Antonije Lius i oca Giovannija Martinuzzi, u Labinu se rodila 14. veljače 1844. godine, a prvo je obrazovanje stekla od svog oca. Godina 1873. navodi se kao početak njene učiteljske karijere, a njeno prvo radno mjesto bilo je u Galižani. Nastavila je u Labinu, Muggii i Trstu gdje ostaje do mirovine nakon koje se vraća u rodni Labin.

 

Budući da je tema ovog teksta njen grob na labinskom groblju, posvetiti ćemo se u kratkim crtama njenoj smrti. U poznim sedamdesetima vratila se u Labin gdje je živjela još nekoliko godina okružena svojim najbližim članovima obitelji i prijatelja. Umrla je u 81. godini, 25. studenog 1925. godine. Njezina je smrt odjeknula čak i u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je živio njen sumišljenik i borac za radnička prava labinskih rudara - organizator Labinske Republike, Ivan Pipan.

 

Giuseppinu je poznavao i Antonio Gramsci, vodeći čovjek talijanske komunističke partije, kojoj se i sama priključila 1921. godine. Njezini politički govori bili su česti. Ne samo da je objavljivala u časopisima širom Italije, nego je i sama pokrenula časopise Pro Patria, i Pro Patria Nostra. Njezin rani iredentizam bio je obilježen širenjem sloge između slavenskog i talijanskog stanovništva, no ubrzo se opredijelila za socijalističku opciju, boreći se za socijalna prava djece, žena i radnika. Vrijedno je prisjetiti na njen socijalni spjev 'Nepravda' iz 1907. godine, jer je njen život protekao u borbi protiv gladi, rata i represije. Pojavljivala se i na štrajkovima i proslavama međunarodnog praznika rada, 1. maja, tako da je slovila za važnu osobnost društveno - političkog života tadašnje srednje Europe.

 

Zvuči nevjerojatno da ju je kao mladi komunist posjećivao Vittorio Vidali, koji je tek kasnije, nakon što je bio izgnan iz fašističke Italije, postao sljedbenik Kominterne. Iz njegovih zapisa doznajemo da je Giuseppinin dom pohodio zbog njene bogate knjižnice gdje se prvi put susreo s Komunističkim manifestom, kojeg, kako je naveo, tada uopće nije shvaćao.

 

Povodom njene smrti, posjetio je, te davne 1925. godine, Ivana Pipana u Chicagu kako bi se zajedno prisjećali ranih dana socijalističkog pokreta otpora na ovom tlu. Pipan je nedugo zatim, smrtno stradao od atentata držeći govor na skupu čikaškog sindikata pekara.

 

Grob kojeg danas možete posjetiti na gradskom groblju u Labinu, nalazi se nedaleko kapele Battiala, s njene desne strane, a prepoznat ćete ga po iznimnom izgledu. Uz sasvim uobičajeno i skromno 'ležište' groba, nalazi se spomenik neobična oblika; uočit ćete vrh kamenog stupa s kapitelom na kojem je položena, isto tako u kamenu isklesana 'vječna vatra' s mnoštvom plamičaka koji vijore na vjetru. Oko stupa je, slikovito rečeno, slobodnim stilom posložena hrpica grubo obrađenog kamenja na kojoj se nalazi skromna mramorna ploča s imenom pokojnice.

 

Pri samom dnu ćete primijetiti u manju ploču uklesana imena 'Pio i Carlo', o kojima ukratko navodimo slijedeće: Pio Sivio je projektant spomenika i Giuseppinin nećak, a Carlo je njegov nećak s kojim su zajedno podigli ovaj spomenik.

Motiv vječne vatre potječe iz Antike, kada je u raznim prilikama obilježavao vječni život, bilo u Ateninom hramu, bilo Olimpijske igre. Vječna vatra se kao ikonografski motiv kroz povijest pojavljuje uvijek s istim značenjem, a varijantu iste, u okolnostima smrti, predstavlja i paljenje svijeća.

 

Ženi izuzetne erudicije i značaja, njezini su nećaci zapalili baklju koja nikada neće dogorjeti; u kamenu su je učinili vječnom. Stup na koji su ga položili, nalikuje stiliziranom 'jonskom' kapitelu zbog vitica. Posve je nebitno što stup, odnosno kapitel, ne pripada nijednom povijesnom stilu, a važno je njegovo značenje. Stup simbolizira mudrost i obrazovanje, nauke i razboritost. Stupovi su oduvijek držali hramove, gdje su se ljudi okupljali zbog njegovanja duhovnosti i mudrosti. Zbog toga možemo i u ovom slučaju, stup tumačimo tako.

 

Zahvaljujući Piju Silviu koji je bio arhitekt, postoji i nacrt nadgrobnog spomenika. Usporedimo li postojeći, realizirani spomenik s nacrtom, zaključit ćemo da nema bitnih razlika. Nacrt je nastao 1927. godine, no ne znamo da li je i spomenik nastao iste godine, ili ipak koju deceniju kasnije…

 

Sabina Salamon