LABINSKE ISKRICE: Otpisana povijest rudnika i Labinšćine
6.2.2009. // Barkun // Objavljeno u kategoriji Zabava
Zahvaljujući dugoj rudarskoj tradiciji temeljenoj najprije na Austriji, a potom i Italiji, Istarski ugljenokopi Raša bili su u novoj državi Jugoslaviji, osobito u prvim poslijeratnim godina, proizvodno-tehnološki i organizacijsko-administrativni uzor, mjesto na kojem se moglo puno naučiti. U to vrijeme nitko nije mogao biti dobar sveučilišni profesor na Rudarskom fakultetu u Zagrebu ukoliko nije prošao dril u ovom rudniku- izjavio mi je davno Ivo Marinović, jedan od prvih poslijeratnih direktora "Raše", koji je prošao istim putem.
Posljednji rudnik iz tog sustava, onaj u Tupljaku, nedaleko od današnje tvornice Rockwoola, zatvoren je prije nepunih deset godina, a promatraču sa strane čini se da se posljednji silazak u jamu, zadnja smjena, odigrala mnogo ranije, budući da danas gotovo da i nema nikakvih tragova koji bi govorili, podsjećali, upozoravali ili učili mladi naraštaj o djelatnosti koja je najmanje dva stoljeća definirala razvoj Labinšćine.
Spomenik rudaru na Zelenicama, posvećeni pola stoljeća Labinske republike, nije dovršen ni nakon tridesetak godina od početka njegove gradnje, a ne samo da Labin nije uspio otvoriti rudarski muzej, diveći se istodobno onom u Velenju, nego je uništena gotovo sva rudarska oprema bez koje takav muzej može biti krnji, već i veći dio rudarske arhive. Njeni posljednji ostaci pohranjeni su u prizemnom dijelu upravne zgrade, u koju nepoznate osobe često provaljuju, kao i u susjednu prostoriju u kojoj se nekada nalazio rudarski laboratorij. Iznad je nekadašnja kupaona, koja prokišnjava zbog urušavanja ravnog krova, a kojih pedesetak metara dalje je spomenik kulture rudarski šaht, u kojeg dosad nije uložena ni lipa u njegovo spašavanje.
Sav je kompleks u vlasništvu Grada Labina, na čijem su čelu ljudi koji su ne djeca rudara, već i sami bivši rudari, što dodatno baca svjetlo na njihov krajnji nemar, neodgovornost i pomanjkanje osnovnog sluha za očuvanje materijalnih dokaza o najvažnijem dijelu labinske prošlosti. Nakon upozorenja više Labinjana koji osuđuju takvu pasivnost našao sam se na tom mjestu unutar Pjacala i lakoćom kao i prije nekoliko godina uostalom, prošetao najprije prostorima nekadašnjeg laboratorija, a onda zavirio i u arhiv. Istina, vrata su nedavno zatvorena novim lokotima, budući da se, kako doznajem od poduzetnika koji rade u neposrednoj blizini, ali su prozori širom otvoreni.
Stoga mi je bilo dovoljno da ispružim ruku i nasumice uzmem jedan od mnogobrojnih dokumenata izloženih na policama. U rukama mi se našao radni dosje jednog radnika, iz kojeg se ogledao ne samo njegov cijeli radni vijek započet u Karloti 1926. godine za Italije i završen tridesetak godina kasnije u drugoj državi, nego i niz zanimljiv podataka, koji mi dosad nisu bili poznati, a zasigurno bi zanimali širu javnost.
Što sve nije pohranjeno u tom fasciklu? Kakvo precizno i pedantno arhiviranje podataka, iz kojih se nazire svako kretanje, bolovanje, odsustvo, prekovremeni sati rudara Medančića, čije je prezime do kraja rata bilo Medani, a do 1926. godine Medancich. Dokumente koji su potpisivali anonimni talijanski službenici, ali i meni poznata lica kao što su Berni Faraguna, Pierina Radović, Batelić, Viktor Černjul, Ladislav ing. Tkačik i druga. I zanimljivi dvojezični dokumenti Istarskih ugljenokopa Raša pisanih u prvim poslijeratnim godinama na hrvatskom i talijanskom jeziku, kada su se plaće isplaćivale i jugolirama.
Neobičan svijet, iz kojeg se može i danas naučiti mnogo toga, između ostalog kako obračunavati nadnice, prekovremene itd. Samo je to djeličak arhive, od koje je tek manji dio pohranjen u Pazin, a najveći dio izgubljen, uništen ili zaboravljen zbog neznanja ili nepoštivanja vlastite prošlosti. Pisani tragovi čije bi prikazivanje u javnosti izazvalo mnogo pažnje, pohvale, muzejske izložbe iza kojih bi njeni posjetitelji odlazili bogatiji za mnoga saznanja o svom zavičaju, gradu, rudnicima.
Umjesto stvarne brige za rudarsku baštinu i štovanje generacije koje su pisali neobičnu povijest, mijenjajući sebe i druge, labinska se vlast te prigodničarski zaklinje u te vrijednosti kojima u svakodnevici okreće leđa. Skoro obilježavanje Labinske republike - 2. ožujka, koji se nekada slavio kao Dan općine Labin i Dan rudara Hrvatske bit će prilika za njihovo dvolično manifestiranje vlastitog uvažavanja nezaobilaznog dijela nedavne prošlosti Labina i Labinjana. (M. Milevoj)
rudarstvo rudari dan rudara Labin pjacal.ivo marinović