Još malo Alana Forda
15.10.2007. // Labin.com // Objavljeno u kategoriji Zabava
U svibnju 1969., u izdanju kuće Corno, izašao je prvi broj Alana Forda , novog junaka Bunkera (Luciano Secchi) i Magnusa (Roberto Raviolla). Bunker i Magnus imali su i prije Alana Forda par zajedničkih projekata među kojima su Kriminal, Satanik, te Dennis Cobb- agent 018.
Rezultati prodaje u početku su bili poražavajući, u cijeloj Italiji prvi je broj prodan u svega 20ak tisuća primjeraka, što je bilo prilično obeshrabrujuće u usporedbi sa starijom braćom Alana Forda, Kriminalom i Satanikom. Činilo se da publika nije prihvatila novoga junaka, pogotovo nakon izlaska drugog broja koji je prodan u samo 8000 primjeraka. Nakon početnih teškoća, a usporedo sa polaganim, ali stalnim rastom naklade, u izdanju se pojavljuju novi junaci. Tako stiže i Superhik, jedan od najoriginalnijih, ali i najzrelijih junaka. Nakon pune dvije godine «hoda po mukama» mjesečnik sa Superhikom prodan je u 100 000 primjeraka, i baš je ta epizoda navela žiri Salona humora u Bordigheri da u veljači 1973. Magnusu i Bunkeru dodijeli «Zlatnu datulju». Kad je Alan Ford dostigao kulminaciju svog uspjeha, Magnus je nacrtao svoju posljednju epizodu «Odlazak Superhika» i napustio dalji rad, a zamjenjuje ga Paolo Piffarerio, stari znanac Maxa Bunkera i kuće Corno. Usprkos trudu i zalaganju novog crtača, a i tome da je izvedba i dalje povjerena Romaniniu i Chiariniu, čitaoci su negativno reagirali i u mnogočemu prigovarali Piffareriu. Tek nakon TV emisije «SuperGulp» publika je prihvatila novog crtača. Iz epizode u epizodu nizali su se novi doživljaji i uvodili novi likovi. Otvaranjem podružnice u Kaliforniji upoznali smo Velikog Cezara, bivšeg razbojnika i pokajnika, kojeg Broj Jedan postavlja za šefa. Tu su zatim i znanstvenik Lamp i braća Boba Rocka. Potkraj 1976. talijanska je televizija ugodno iznenadila gledaoce serijom epizoda s najpoznatijim strip junacima, među kojima je i Alan Ford, koji se sukobljava sa novim negativcem Gumiflexom, kojeg su specijalno za televiziju realizirali Bunker i Piffarerio. Nakon uspjeha na televiziji autore je zahvatila nova kreativna snaga. Nakon dugog, relativno mirnog razdoblja, 1983. i 1984. bile su među najtežim godinama u povijesti ovog izdanja. Došlo je do promjene izdavača od Corna do MBP, a potom i do odlaska Piffareria kojeg zamijenjuju Raffaelae Della Monica i Giuliano Piccininno. Naklada je počela padati. Pravo iznenađenje bila je epizoda «Umro je Broj Jedan» - starkelja je otpustio Grunfa, Šefa, Jeremiju i Nosonju i potom umro. Prema tajanstvenoj oporuci Njegove Visosti ostali su pozvani da napuste grupu i svatko pođe svojim putem. Bob se prijavljuje za službu u policiji, Alan sreće Brendu, svoju družicu iz 39. epizode i odlazi s njom. Nakon nekoliko epizoda kada se čini da će se sve raspasti, dolazi do vratolomnog povratka Broja Jedan u epizodi «Hik Hik Hura» , grupa TNT je opet potpuna, osim Nosonje kojeg zamijenjuje Prudy, dar sestre Broja Jedan. Među ostalim jubilarnim epizodama, tu su i «Kum» u kojoj nakon konačnog obračuna sa članovima Mangie, članovi grupe TNT odlaze u potragu za Bobm Rockom koji već neko vrijeme zauzima mjesto mafijaša Charliea Mozzarelle, zatim 300. broj «Primamljivi Poziv» u kojoj je okončana potraga za Velikim Cezarom koji umire u eksploziji (tim brojem je okončano 25 godina izlaženja Alana Forda), zatim pojava sestre Broja Jedan, Srčane u istoimenoj epizodi. Iako je radnja smještena u New York, zapravo nema ništa od Amerike, već više sliči milanskom predgrađu. Cvjećarnica, tajno sklonište grupe TNT odabrana je prema postulatima kriminalističkog stripa, prema kojima je cvjećarnica klasičan gangsterski dućan paravan. U vrijeme Ala Caponea, 20-ih godina prošlog stoljeća, gotovo su sve cvjećarnice bile u vlasništvu gangstera. Autor je samo slijedio tradiciju kako i on sam priznaje.
Alan Ford je naročito popularan na prostorima bivše Jugoslavije. Mnoge su generacije ljubitelja stripova pratile avanture grupe TNT. Fenomen popularnosti ovog stripa mogli bi objasniti vrhunskim crtežima, duhovitim scenarijima sa izraženom socijalnom tematikom, te rušenjem mita o nedodirljivim superjunacima, no ostaje pitanje zašto je taj strip, osim u Italiji, ostvario popularnost jedino kod nas. Možda je to zbog genijalnog Nenada Brixija koji je godinama prevodio Alana Forda na hrvatski, a i sam je objavio novele o nespretnom detektivu Timothyu Tacheru.
Vješto se igrajući stereotipovima Bunker i Magnus stvorili su originalan svijet satire i crnog humora. Likovi, nastali u mašti autora imaju malo autobiografskih elemenata, osim možda Boba Rocka koji je svojevrsni Magnusov autoportret, doveden do granica karikature. Iz različitih kuteva, svakoga je moguće prepoznati u Alanu Fordu ili Broju Jedan. A i sam autor je glavni izvor inspiracije pronalazio u svakodnevnom životu. Osmišljavajući avanture neobične grupe detektiva siromašnijih od crkvenih miševa predvođenih ishlapjelim starcem, kreirali su niz likova od kojih svaki predstavlja inverziju steretipova s kojima se često susrećemo u filmovima, knjigama i stripovima. Kroz likove kao šta je Superhik, koji krade od siromašnih da bi dao bogatima zapravo prikazuju svijet onakvim kakav jest. Kroz čitavu lepezu raznih negativaca svjedoče o uvijek prisutnoj ljudskoj gluposti. I za kraj sjetimo se samo kultne izjave Boba Rocka iz epizode « Broj Jedan» : bolje živjeti sto godina kao milijunaš, nego sedam dana u bijedi..
