Izvanredno Ulyssesovo izdanje: Sezonu obilježila Oluja nad olujama
23.8.2010. // Radio Labin // Objavljeno u kategoriji Zabava
Sinoć je, posljednjim ovogodišnjim izvođenjem predstave Kralj Lear, zaključena deseta po redu sezona kazališta Ulysses. Brijunska tvrđava Minor kroz taj je period doživjela veliku promjenu – od obične odbačene poslijeratne utvrde, pretvorena je u jezgro kulture istarskoga poluotoka, usto zašećereno hrvatskom glumačkom kremom.
Zvjezdana Odiseja za jubilej
Simbolično ili ne, desetoga je srpnja u prepunoj pulskoj Areni, održana Odiseja – spektakularni koncert u čast desete obljetnice Ulyssesa. Prava kazališna atmosfera na velikoj amfiteatarskoj pozornici bila je savršeno ogledalo dosadašnjih Ulyssesovih produkcija, ali najvjerojatnije i idealna proročanska kugla iz koje su se mogli iščitati planovi ovog kazališnog tima.
Zamišljena kao retrosprektiva Kazališta, Odiseja je okupila umjetnike koji su doprinijeli stvaranju i afirmaciji Ulyssesa kao jedinstvenog kazališnog iskustva u ovome dijelu Europe. Tako su mikrofon u svojim rukama na amfiteatarskoj pozornici imali hrvatski glumci Zlatko Vitez i Goran Navojec, ali i velike glazbene zvijezde poput Balaševića, Montena, Rundeka, Lošića, Josipe Lisac, ali i oskarovke Vanesse Redgrave i Franca Nera. Usto, šlag na ovu koncertnu tortu bila je pojava utemeljitelja kazališta Ulysses, Rade Šerbedžije, koji je stvorio pravu euforiju i izazvao salve glasnoga pljeska. Nakon doživljene Odiseje, svi su bili spremni za novu sezonu, prepunu iznenađenja...
Potresna Žaba kao uvertira naletu novih kazališnih emocija
Gostovanje sarajevskoga Kamernoga teatra 55 na samome početku sezone, brijunsko – ulysseskoj publici ponudila je nešto drugačije. Nešto što možda nije bilo očekivano. Nešto što je jednostavno podosta udaljeno od standardnih kreativa i idejnih pravaca Ulyssesa.
Pažljivo satkana režija Elmira Jukića i izvanredna glumačka utjelovljenja predvođena Emirom Hadžihafizbegovićem pretvorili su scenarijske misli Dubravka Mihanovića u nadasve emotivno kazališno bivanje koje zaviri u svakoga gledatelja, u svaki kutak misli napete publike.
Priča koja govori o poslijeratnom iskustvu sarajevskoga brijača na rubu sloma, ispunila je brijunsku idilu pomalo otužnom i sumornom atmosferom. Tome su zasigurno pridonijele briljantne izvedbe Mirsada Tuke, Aleksandra Seksana i Moamer Kasumovića, koji su, uz Hadžihafizbegovića, nositelji Žabine radnje.
Jukić u razgovoru priznaje kako je bilo relativno zahtjevno na scenu postaviti ovaj komad, prvenstveno jer se radi o mučnim životnim pričama, no dodaje kako je glumačka profesionalnost tu imala veliku ulogu. Izvanredno odigranu, dodao bih.
Kazalište ponosa: Oluja nadmašila oluju
Ovogodišnja Ulyssesova uzdanica Lenke Udovički nazvana je Olujom. Nakon premijere, mogli smo pomisliti da je Udovički preplaćena na godišnju meteorološku prognozu, pošto su vremenski uvjeti bili savršene scenografske kulise kazališnoj Oluji.
Priča, najčešće smatrana Shakespearovom posljednjom porukom, prvenstveno govori o ljubavi te njenoj ukršenosti s osvetom i izdajom, o zločinu i teškom oprostu. Milanski vojvoda, čije je kazališno lice Rade Šerbedžija, na pustom otoku živi s kćeri i čitavom plejadom imaginarnih likova. Prospero je, slažu se kazališni povjesničari, Shakespearov autobiografski najrazrađeniji lik, a Šerbedžija je svojom teatarskom karizmom uspio ovaj lik dovesti do stanja savršenstva, gdje se vrlo teško razaznaju granice stvarnog i nestvarnog, životnog i kazališnog. On lik Prospera utjelovljava s punom energijom, a njegova glumačka moć publiku snažno tjera da postane dio izvedbe, da razmišlja o kazališnome trenutku.
Upravo je to najvjerojatnije presudno u cjelokupnom Olujnom dojmu, iako nisu zanemarivi ni efekti koji prate izvođenje. Cijela je glumačka ekipa usklađena i uigrana, a zvuci, svjetla i ostali tehnički dijelovi tjeraju na razmišljanje o stvarnosti predstave. Je li predstava stvarnost ili je stvarnost predstava? Odgovor na to pitanje znaju oni koji su doživjeli Oluju.
Krležijanski teatar zanio i opio publiku
Ovogodišnja repriza Krležine Pijane noći 1918., koja je postavljena pred tri godine u okviru produkcijskoga okvira Krleža danas, savršeno se uklopila u jubilarni, deseti line-up kazališta Ulysses. Lenka Udovički stvorila je remek djelo, i to je nedvojbeno. Nerealno izvrsna režija i tekst Miroslava Krleže, uz kreativne intervencije Ive Štivičića, pretvorili su Pijanu noć 1918. u, slobodno mogu reći, najbolje kazališno ostvarenje prvog desetljeća novoga tisućljeća. Novela govori o autobiografskom iskustvu koje je četrnaestoga studenoga Krleža doživio. Tada se prvi put u Hrvata pojavljuje ideja sukoba ideala i stvarnosti - ujedinjeno južnoslavenstvo suprostavljeno je konceptu hrvatske samostalne države.
Snažna poruka koju nosi scenografski element razdvajanja zastava na samome početku predstave gledateljstvu služi kao priprema onome što slijedi. Prava balkanska priča upotpunjana savršeno odigranim karikaturama mentaliteta ovih naroda pruža mogućnost iskustva u kom se spajaju povijesne činjenice i moć teatra kao ideje o životu.
Razbijeni tanjuri i čaše, proliveno šampanjsko vino, pucnjevi iz pištolja u kombinaciji sa zvucima trubača i ples nasred stola govore o našem mentalitetnom sklopu više negoli ikakva literatura. Iako to često volimo opovrgnuti, drago nam je kada netko zapleše uz ritam Diridike, a usto baci pokoji tanjur ravno u zid. Nasuprot toj općoj anarhiji, suprostavljana je mistična pojava Josipe Lisac, koja predstavi daje balans, svojom smirenom teatralnošću, koja je istovremeno i napeta i opuštena.Krleža je Pijanom noći na papir prenio atmosferu s početka prošloga stoljeća, a Štivičić i Udovički su, možda i sasvim slučajno, na scenu prenijeli današnji Balkan, kaotičan i pred općim rasulom.
Priča o pravdi i kaosu zatvorila sezonu
Kralj Lear prvi je dramski komad koji je Lenka Udovički postavila na Brijunima. Tada, 2001. godine, zasigurno nije mislila da će to, njenih ruku djelo, sloviti za najuspjeliji dramski pothvat ove velike redateljice. Sama dramska ideja igranja Kralja na Brijunima temelji se na njenom uklapanju u pejsaž i krajobraznu arhitekturu malobrijunske tvrđave Minor.
Tako se radnja Leara igra na čak pet različitih lokacija, koje su, po svojim scenografskim osobinama, posve različite, pa tako gledateljstvo ima osjećaj da prijelazi u različite kazališne svjetove. Na samome brodu, koji buduće gledatelje prijevozi do Brijuna, pojavljuje se Kralj Francuske, koji publici otkriva svoje planove o prošnji Kordelije, jedne od Learovih kćeri. Na taj se način pomiču granice kazališnoga iskustva, publika je ostavljena u neizvjesnosti – što će uslijediti, koja iznenađenja predstoje?
Dolaskom na otočje, još je napetija – lik sjedi na kamenu koji visi, a plesno i vokalno umijeće Putokaza vodi je do mjesta na kojem Lear svojim kćerima dijeli miraz. Već ovdje počinje kritika ljudskih osobina – ulagivanje i pretvaranje Learovih kćeri Goneril i Regan naizgled postaju vrline, no uskoro će postati najokrutnije mane. Pred publiku je postavljen jasan zadatak – ona treba razgraničiti pravdu i nepravdu, ponos i predrasude.
Šerbedžija je, igrajući Leara, vrlo sugestivan. Njegova moć da zapanji publiku nevjerojatna je, a snaga kojom zaokuplja pažnju najdublje ljudske misli iznova postavlja pitanje o stvarnosti kazališnog (z)bivanja. Svjetlosni efekti koji upotpunjuju izvođenje izvrsno su uklopljeni u brijunsku priču, a uigranost glumačke postave iznova dokazuje da se radi o biserima hrvatskog teatra. I to onim najsjajnim...
Ulysses AD 2011.
Unatoč sveprisutnim recesijskim prilikama, Ulysses je jedan od rijetkih koji ne posustaje. O planovima u Ulyssesu ne vole pričati, a živuća legenda Lenka Udovički o svojoj inspiraciji rekla je kako je ona i za nju samu misterij. Misterij koji na kraju ipak bude uspješno razriješen, a rezultat je uvijek poznat – briljatni kazališni komadi koji iznova oduševljavaju svježinom, kreativnošću i inovativnim pristupom. Proteklih deset godina u publici je sjedilo preko sto tisuća kazališnih entuzijasta, a ovogodišnju je uzdanicu – Oluju, vidjelo preko pet tisuća istih. Iz toga je vidljivo da je Hrvatima i više nego potrebno kvalitetno kazalište. Vjerojatno zato jer ulijeva nadu u nešto bolje, nešto optimističnije. Ulysses, kao što sam u tekstu spomenuo, tako ulijeva tračak nade da je stvarnost kazalište, a kazalište stvarnost. Treba nam samo redatelj koji će nam reći da izađemo iz svojih uloga... (Mario Gigović, foto: Ulysses)
ulysses rade šerbedžija lenka udovički ivo štivičić kazalište predstava oluja pijana noć žaba kralj lear miroslav krleža teatar