IZ POVIJESNE ŠKRINJICE LABINŠĆINE: Rudnik ugljena u Vinežu
26.12.2008. // Barkun // Objavljeno u kategoriji Zabava
Sve do otvaranja rudnika ugljena 1879. godine Vinež je tek malo seoce od nekoliko kuća razasutih uz stari put za Svetu Nedelju, a od tada će se početi pisati jedna zanimljiva povijest. Otvorio ga je glasoviti austrijski trgovac oružjem Josef Werndl, koji ga je 1881. godine prodao Trbovljanskom rudokopnom društvu. Iz te je godine i knjižica koja je regulirala odnose u samom rudniku, odnosno prava i obveze nadzornog osoblja i radnika u Rudniku kamenog ugljena u Vinežu (Dienst Ordnung Aufsichts-und Arbeiter-Personal der Josef Werndl'schen Kohlenwerke in Vbines-Albona).
Ta knjižica od svega 28 stranica teksta pisanog na njemačkoj gotici danas je njegova osobna karta i svojevrstan prozor u taj rudnik, koji već u svom početku ima 250 zaposlenih. Tim se dokumentom između ostalog navodi da su u njemu službeni jezici njemački, talijanski i ilirski, odnosno hrvatski, kojim se najčešće služilo domaće stanovništvo. Oni su mahom bili rudari, odnosno Hauer na njemačkom, a tek rijetki predradnici, koji su se na ondašnjem službenom jeziku nazivali Oberhauer, koja će i danas na labinskom govoru ostati zabilježena kao obahajar.
Osim naziva svih zvanja u rudniku, ovim se dokumentom dozvoljava rad u njemu mladićima koji imaju najmanje 14 godina, a poznato je da su krivotvorenjem dokumenata o starosnoj dobi ugljen kopala još mlađa djeca.
Radno vrijeme svih zaposlenika u vineškom rudniku iznosilo je 12 sati, u što se uračunavala i jednosatna stanka radi objeda i odmora, a radilo se u dvije smjene. Za određene službe postojala je i mogućnost osmosatnog radnog dana.
Pojedinim članovima Pravilnika do u detalje se definirala uloga svake službe, odnosno pojedinca u njoj, uz dužnost rudara da budu marljivi, da izvršavaju zadatke nadređenih bez pogovora, kako se Društvu ne bi nanijela šteta. Disciplinske kazne za nepoštivanje vrlo strogih pravila ponašanja u rudniku, kretale su se od smanjivanja ili oduzimanja nadnica, degradacije s rudarske hijerarhije do otkaza.
Knjižica o odnosima unutar rudnika glavna je uprava objavila 25. travnja 1881. godine, samo nekoliko mjeseci prije nego što će on dobiti novog vlasnika. Zanimljivo je da je Vinež samo devet godina kasnije imao telefonsku vezu s rudnikom u Krapnu, čiji je vlasnik bio i bankar Rotschild, a da se potkraj 19. stoljeća na rubu Vineža gradi i bolnica za rudare, u kojoj će mnogo godina kasnije jedno vrijeme biti i labinsko rodilište.
Dolaskom Istre pod Italiju sredinom 20-ih gradio se novo rudarsko naselje danas poznato kao Nove kuće, a u to vrijeme Vinež ima poštu, više trgovina i gostionica, ali nikada nije dobio svoju crkvu!
Iz prošlosti tog mjesta koje je danas prigradsko naselje Labina, vrlo je važan datum 2. ožujka 1921. godine, kada su nezadovoljni rudari predvođeni Giovannijem Pippanom, krenuvši s kasnije nazvane Karvove place, započeli veliki socijalni i klasni bunt poznat kao Labinska republika. Bio je to ujedno i prvi prosvjed u Europi protiv nadirajućeg fašizma, koji je imao posebne oštre forme u onim krajevima koji su rapallskim ugovorom i službeno ušli u sastav Kraljevine Italije.
Zbog siromašnih otkopnih prilika rudnik u Vinežu se zatvara već 1928. godine prepustivši svoje mjesto otkopima u Krapnu, Karloti, Raši, a krajem tridesetih godina i u Podlabinu, koji je tek nešto mlađi grad od Raše, koja le lani slavila 70. rođendan. (M. Milevoj)
Foto: Poziranje ispred rudarskog šohta i upravne zgrade početkom 20. stoljeća
povijest Labinština rudarstvo Vinež šoht