Istra – carstvo mozaika
28.11.2007. // Glas Istre // Objavljeno u kategoriji Zabava
Hrvatska obiluje mnoštvom mozaičkih nalazišta od kojih je većina u Istri.
Mozaik se promatra kao integralno kulturno nasljeđe nekog područja ili podneblja. Prvenstveno nam priča priču o načinu života tijekom dugih antičkih stoljeća. Pojavljuje se u svim tehnikama i oblicima, dekorativnim motivima, nerijetko istim figuralnim sadržajima, i na najudaljenijim područjima grčko-rimskog svijeta, i to u vremenski posve udaljenim razdobljima. Provincija Ilirik, odnosno prostor današnje Hrvatske, dijelio je sudbinu Rimskog Carstva od 1. stoljeća prije Krista sve do kasne antike te obiluje mnoštvom sačuvanih, ali i još neotkrivenih mozaika.
Pečat vremena i povijesni pregled mogu se iščitati iz mozaika, vjerodostojnih dokumenata raznih kultura i civilizacija, kojima tumačimo prošlost i stilove pojedinih epoha. Istra, kao sjecište mnogobrojnih civilizacija, obiluje mnoštvom mozaika i njihovih nalazišta. Zanimljiv je podatak da se od ukupne količine strapiranih (izvađenih konzervatorskim zahvatom) i in situ mozaika u Hrvatskoj polovina nalazi u Istri, a od toga veći dio najvrjednijih i najimpozantnijih u Poreču. Kompleks Eufrazijane definitivno spada u sam vrh svjetske kulturne baštine, a novim nalazištima podnih, pa i ostalih mozaika ne nazire se kraj. Jedan je od takvih i nedavno otkriven podni mozaik u sakristiji bazilike.
- Radovi na novopronađenim mozaicima u bivšoj sakristiji Eufrazijeve bazilike trajali su oko tri mjeseca i rezultirali su otkrićem mozaika iz ranokršćanskog perioda. Restaurirane su freske, a pod mozaika je zaštićen tehnikom opšivanja, odnosno zaštitnom metodom injekcije s vapnom zaštićuju se rubovi mozaika, kaže nam Ivan Matejčić, konzervator i savjetnik u konzervatorskom odjelu Pula, znanstvenik koji godinama predvodi radove na i oko Eufrazijeve bazilike.
Na pitanje kakvo je stanje mozaika u Istri Matejčić odgovara da je ono dobro i izražava vjeru u rad domaćih stručnjaka.
- Stanje istarskih mozaika je poput ostale arheološke baštine u zemlji. To ovisi o terenu i postojećem stanju na njemu. Sigurno ima boljih i lošijih primjera, ali čini mi se da ne zaostajemo za ostalim zemljama, kaže Matejčić. Navodi minorne razlike u očuvanju lokalnih mozaika u usporedbi s onima u inozemstvu. »Mozaike nastojimo sačuvati na licu mjesta, a to znači da ih moramo zaštititi. To se radi pomoću određene konstrukcije ili strehe. Strapiranje je tek nužno zlo, a isti proces nije neuobičajen i vani, kaže.
Mozaik se promatra kao integralno kulturno nasljeđe nekog područja. Kao ukras podova, zidova i svodova, svjedoči o stilu i načinu života tijekom antičkih stoljeća. Pojavljuje se u svim tehnikama i oblicima, dekorativnim motivima, nerijetko istim figuralnim sadržajima, na najudaljenijim područjima grčko-rimskoga svijeta, i to u vremenski posve udaljenim razdobljima. Provincija Ilirik, odnosno prostor današnje Hrvatske, dijelio je sudbinu Rimskog Carstva od 1. stoljeća prije Krista sve do kasne antike te obiluje mnoštvom očuvanih, ali vjerojatno i još neotkrivenih mozaika.
Sudbina mozaika – prekriveni zaboravom
Interes za naše mozaike počinje se buditi sredinom 19. stoljeća (znatno kasnije nego u susjednim zemljama), a bogata nalazišta u Istri i Dalmaciji privlačila su pažnju brojnih domaćih i stranih stručnjaka. Procvat znanosti o mozaicima kod nas se događa tijekom 50-ih godina dvadesetog stoljeća. Do sada su obrađeni materijali iz vremena principata Augusta, Flavijevaca, Antonina, Severa, pa sve do kasne odnosno kršćanske antike. Hramovi, terme, teatri, amfiteatri, bazilike, trijemovi i taberne oko foruma, slavoluci, kao i sve građevine koje su služile odvijanju društvenog, političkog i trgovačkog života izvorište su brojnih mozaika. U moru vrhunskih ostvarenja stručnjaci nerijetko nailaze na provincijalna ostvarenja, manje vješte izvedbe, ali iznimnog dokumentarističkog značaja.- Kada se na terenu susretnemo s bilo kakvom vrstom mozaika, nastane iznimno ushićenje jer smo na tragu još jedne neistražene priče o pojedinom prostoru i njegovim stanovnicima, kaže nam Kristina Džin, ravnateljica Arheološkog muzeja Istre, kako sama veli, stručnjakinja za mozaike.
- Vrlo je nezahvalan segment dokumentiranja mozaika. Mozaički su podovi položeni u vapneni mort, koji s vremenom gubi vezivno svojstvo. Također se sitno korijenje trave često infiltrira u fuge, pa ih treba detaljno i strpljivo očistiti sitnim škaricama. Neki su mozaici strapirani iz površine objekta, premješteni i prezentirani, a neki nakon što se dokumentiraju (fotografiraju) padaju u zaborav. Sve ostaje na fotografskoj memoriji poput mozaika u apsidi ranokršćanske bazilike sv. Andrije u Betigi (već je 30 godina pokriven i zatvoren za javnost). Nekada se iscrtavala svaka kockica mozaika, dok se danas dokumentiranje obavlja fotogeometrijskom metodom, kaže Džin.
Ranokršćanski se mozaik razvija u prvo vrijeme okupljanja kršćanskih zajednica u profanoj arhitekturi (tzv. domus ecclesia). Prisutan je i u crkvenom mobilijaru, ali i u skulpturi brojnih sarkofaga. Ribe, vaze, palme u središtu scene, uvijek zelena vegetacija s poganskih podova sele se u kršćansku umjetnost u istom obliku, ali s novim značenjem. Dakle, mitološke se scene pretvaraju u priče iz Starog i Novog zavjeta. Bizant, odnosno Justinijanovo doba od 6. stoljeća mozaiku je dao poseban pečat i »zlatno ruho«. Iz tog su doba crkva sv. Marije Formoze i porečka Eufrazijeva bazilika (samouvjeren zapis u apsidi i zidni mozaik). U tom periodu jenjava popularnost podnog mozaika, koji se »seli« na zidne lađe i u apside.
Definitivno najimpozantniji primjer podnih mozaika u Istri nalazi se na području Predeufrazijeve bazilike. Iako su originali strapirani i pohranjeni u Muzeju Poreštine, podni mozaici Predeufrazijane i dalje su vjerodostojan i ponajbolji primjer ranokršćanske umjetnosti u Istri.
- To je najprimitivniji oblik očuvanja mozaika, pogotovo u porečkom slučaju. Naime, nivo vode se stalno povećava iz godine u godinu za jedan milimetar tako da su mozaici izloženi stalnom naletu morske vode. Budućim naraštajima konzervatora ostaje na razmišljanje koju će tehnologiju koristiti za zaštitu tih mozaika, upozorava Ivan Matejčić.
Ornament manje imućnih građana
Iako u javnosti vlada mišljenje da je mozaik ostavština bogatih rimskih obitelji i kuća, istina je suprotna. Mozaici su, naime, bili standardni podni ukras manje imućnih građana, a izrađivali su ih razni umjetnici za bijednu naknadu. Vrjedniji se mozaici, rađeni od skupocjenijeg materijala poput zelenkastog mramora, nalaze u Rimu, dok su istarski pretežno od jeftinog domaćeg bijelog kamena, crnog vapnenca i crvene lomljene cigle. Upravo zbog tog razloga Istra obiluje mozaicima rađenim u te tri osnovne boje.Tu su i tipični ornamenti; linearni meandar, motiv spirala, zupčasti ornament, mreža rombova, motiv šahovnice, trokuti u nizu i zinnenornament, tj. motiv u obliku kruništa. Slijede motivi u obliku riblje kosti ili mreža od šesterokuta, šesterokraka zvijezda s rozetama, sferna rozeta, kao i kontinuirani meandar koji prati friz s motivom pješčane ure. Većina je motiva poznata još iz Pompeja; ukriženi meandar s kosim kvadratima, meandar u formi dvostrukog ključa, osmerokuti u nizu bez dekoracije, kasnije osmerokrake rombne zvijezde, ukriženi krugovi koji tvore četverolisne i šesterolisne rozete.
Unatoč obilju antičke, starokršćanske, bizantske, ali i suvremene mozaičke baštine, činjenica je da se sjaj, turistička atraktivnost i prava vrijednost pulskih (za razliku od porečkih) mozaika ipak zapostavlja.
- Ako ste to primijetili, onda je to tako, iako mislim da ni u Poreču stanje nije sjajno. O tome moraju skrbiti oni koji se bave turističkom djelatnošću. Osobno mogu reći da se radi na tome da u dogledno vrijeme izgradimo adekvatan i prohodan put koji bi vodio od ulaza u porečki muzej kroz kompleks Eufrazijane gdje će turisti imati kompletan uvid u postojeće stanje porečke kulturne baštine, veli Matejčić.
Evidentno je da su turistički putokazi nedovoljni i u lošem stanju, a razne marketinške metode njihova predstavljanja (izuzev raznih publikacija koje mogu i ne moraju doći u ruke zainteresiranih) neodgovarajuće. Na kraju ostaje pitanje hoće li se i mogu li nadležne institucije potruditi uzdignuti mozaik kao arhaični biser, u nedostatku nedovoljno zastupljene suvremene produkcije (Muzej suvremene umjetnosti), na još viši pijedestal kulturnog i nacionalnog identiteta kojim ćemo se očito još dugo, dugo dičiti.
Tesselatum, vermiculatum i piccatum
Slikarska tehnika ukrašavanja podova i zidova sitnim teserima kamena, opeke ili stakla položenima na podlogu od morta u paralelnim ili dijagonalnim redovima naziva se mozaikom. Iako je njegova pradomovina u grčko-rimskoj civilizaciji, svoju genezu doživljava u kršćanskom svijetu i Bizantu, gdje doseže vrhunac umjetničke ekspresije. Postoje tri načina izvedbe mozaika: opus tesselatum – sastavljen od kamenih kockica (koje nisu uvijek istih dimenzija), a između kockica vidljiv je vezivni materijal (tzv. fuge); opus vermiculatum – sastavljen od sitnijih kockica, međusobno tijesno povezanih tako da se jedva vide rubovi i prostor među njima. Tu je i mozaik od izuzetno finih i sitnih pločica, takozvani opus piccatum. Kockice su uglavnom iste veličine, a izrađene su od kamena, stakla ili glaziranih ulomaka keramike. U Rimu je bio popularan i crno-bijeli mozaik, koji će trijumfirati na cijelom Zapadu. Time se postiže brža proizvodnja, a elaborirani polikromni motivi s bogatim plastičnim slikarskim efektima prelaze u jednostavne linije ili crne siluete na bijeloj podlozi, vodeći ka grafičkom dvodimenzionalnom stilu.
Zapostavljeni Murtić
Postoje i primjeri modernih odnosno suvremenih mozaika. Jedan od njih je i sramotno zapostavljeni mozaik Ede Murtića u porečkoj Zelenoj laguni, dok se drugi mozaici našeg velikana poslijeratne apstrakcije nalaze u buzetskom Narodnom domu, ali i u riječkoj glavnoj pošti.
Katalogizirani hrvatski mozaici
Sustavna katalogizacija svih dosad nađenih podnih mozaika u Hrvatskoj nalazi se u knjizi Jagode Meder »Podni mozaici u Hrvatskoj od 1. do 6. stoljeća«. Knjiga obrađuje 58 lokaliteta i oko 130 mozaičkih nalaza, sačuvanih in situ, u muzejima, kao i one samo spomenute u literaturi, od čega se 40-ak nalazišta nalazi samo u Istri (Poreč, Katoro, Muntajana, Vrsar, Babariga, Betiga, razne urbane vile u Puli i duž zapadne obale Istre, Brijuni, Pomer, Ližnjan, Medulin, Plomin).
