Intervju: dr. Mario Mikolić - Tema fojbi se intenzivira zbog povrata imovine
21.4.2008. // Barkun // Objavljeno u kategoriji Zabava
Posljednji sukob između Saveza antifašističkih boraca Istre i Talijanske unije, čijem predsjedniku Furiju Radinu nije bilo dozvoljeno govoriti na obljetnici osnivanja talijanskog bataljuna „Pino Budicin“ ukazao je da pitanje fojbi i žrtava u Istri i dalje izaziva strasti i prijepore. O toj smo temi razgovarali s dr.sc. Marijom Mikolićem, autorom niza studija i članaka o povijesti Istre u razdoblju od 1918. do 1945. godine i dugogodišnjim veleposlanikom.
- Zašto ta tema još i danas, više od 60 godina nakon zbivanja, izaziva toliko sukoba i zašto se ta tema i danas koristi za argumentaciju oprečnih teza?
Odgovor bi zapravo trebao biti jednostavan. No, žalosno je kako se ovoj temi pristupa u susjednoj Italiji, posebice zbog toga jer se zna tko je i zbog čega ovo pitanje pokrenuo odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata.Kod nas se o toj temi dugo nije raspravljalo, jer se smatralo da je riječ o normalnoj pojavi u vrijeme rata, ali i zbog toga jer je „povijesnu istinu“ diktirao jednopartijski sustav Komunističke partije, koja je predvodila oslobodilački rat i koja je iz njega izašla kao pobjednik. Međutim, ta je tema pokrenuta u Italiji, ali ne da bi se dao objektivni povijesni odgovor, već da bi se osudio cijeli pokret za priključenje Istre Hrvatskoj kao nešto na što istarski Hrvati i Slovenci nisu imali legitimno pravo. Isto tako, ta je tema jedan od vidova kontinuiranog protesta, odnosno nepriznavanja činjenice Mirovnog ugovora u Parizu kojima je Italija izgubila Istru i druge krajeve do kojih je došla poslije Prvog svjetskog rata temeljem podmuklog Londonskog ugovora i bilateralnih ugovora s tadašnjom kraljevskom Jugoslavijom. U Italiji je Dan sjećanja na žrtve fojbi 10. veljače, a upravo je 10.veljače 1947. potpisan taj ugovor.
Može se, također, primijetiti da su temu inicirali talijanski neofašisti i iredentisti, prije svega oni koji imali sreću nekažnjeno se izvući iz ovih krajeva tijekom ili poslije rata. To i ne bi za nas bilo tako strašno da fašističku priču o fojbama nije prihvatila i službena Italija. Ta nas je činjenica, poslije tolikih godina prijateljstva i uspješne suradnje, sve iznenadila. Tako sada ispada da su Talijani, uključujući i fašiste, nevine žrtve,a da su Hrvati i Slovenci tzv. „slavokomunisti“ krvavi zločinci To je za nas neprihvatljivo, a ne odgovara ni povijesnoj istini. Cijelu ovu problematiku, naime, potrebno je postaviti u povijesni kontekst, u kontekst ukupnih procesa koji su se događali na ovim prostorima između dva rata i tijekom rata. Vrlo je dobro poznato što je fašizam učinio u vrijeme svoje vladavine u Istri, posebice protiv Hrvata i Slovenaca, uključujući i egzodus Hrvata i Slovenaca, iz političkih, a ne egzistencijalnih razloga. O tome se, međutim, u Italiji ne priča službeno, iako se ne može negirati da brojni talijanski povjesničari barem pokušavaju objektivno sagledavati povijesne činjenice. Međutim, talijanski ekstremisti ne žele priznati nikakve ranije počinjene zločine od strane fašista kao pojedinaca i od strane fašizma kao sustava. Ta nas činjenica s pravom vrijeđa.
No, bez obzira na sve to pošteno je od nas priznati da su fojbe tj. kraške i boksitne jame neosporna povijesna činjenica kao sredstvo egzekucije i zajedničke grobnice u sustavu partizanskog načina ratovanja. Ali ipak ne samo partizanskog, jer su fojbe u iste svrhe koristili kako nacisti tako i fašisti. Da su u fojbe bacani i živi ljudi, neki od njih prethodno na rubu jamskog otvora probodeni puščanim nožem s leđa, svjedočio mi je čovjek čije ime ne želim spomenuti, jer pretpostavljam da ima potomke, a koji je u tome osobno sudjelovao. Danas se pitam da li se on time samo htio hvaliti kako bi dokazao svoje „herojstvo“ ili možda nije bio ni svijestan počinjenog i da li bi danas, kada se o tome govori kao o zločinu, sve glatko negirao, kao što talijanski fašisti hladno i dalje negiraju svoj zločin.
U iznošenju stavova o fojbama često se licitira brojem žrtava. Imamo li točan broj?
Bojim se da do točnog broja nikada nećemo doći. I da se ponovo ide pretraživati fojbe i prekapati grobove, pitanje je da li bismo došli do boljih podataka poslije tolikog proteklog vremena. Do prvog je broja došla skupina ljudi na čelu s Arnaldom Hazarlichem iz Pule, koja je obavljala ekshumacije po zadaći njemačke okupacijske uprave, a u suradnji s preživjelim fašistima koji su se stavili u službu nacista. Zadaća tih fašista bila je prije svega da identificiraju žrtve, a mogli su identificirati samo njima poznate „camerate“. Hazarlich je sa svojom skupinom istražio podosta jama, ne znam točan broj, među kojima je bila ona kraj Vineža ili Golji, kako neki tvrde, ona u blizini Šurana, pa u blizini Semići, poneka na Proštini i Barbanštini i dr. i tom je prigodom ekshumirao mnoge žrtve. Prema jednom popisu koji je pronašao u jednom arhivu i zatim objavio riječki povjesničar A. Giron tu je ukupno 237 žrtava fojbi, dok talijanski pisac La Perna nabraja poimence 363, ali ne s kategoričkom tvrdnjom da je svatko na popisu žrtva fojbi. Na tom popisu su i osobe koje se nalaze na Gironovom popisu. Pretpostavljam da su oba popisa sačinjena prema tekstovima u novinama koje su tada pratile slučaj, jer njih u svom dnevniku citira i puljski odvjetnik Giovanni Marotti. Navedeno je istraživanje obavljano od studenog '43. do travnja '44. te postoji velika mogućnost da su u tim jamama bili i oni koje su Nijemci ovdje, zajedno s fašistonima koji su im pomagali, pogubili. Naime, G. Scotti navodi da su u jami blizu Šurani nađene i neke partizanske oznake. Inače, proizlazi da je najveći broj bačenih ljudi u fojbe bio u rujnu '43. odmah po kapitulaciji Italije.
No, ovo nije bilo iz čistog mira ili pijane naslade. Bio je to, ipak neadekvatan i krvav, odgovor običnog istarskog puka na bjesomučnu fašističku torturu kojoj je istarski čovjek, posebice Hrvat i Slovenac, bio podvrgnut tijekom 25 godina. Bilo je to ustaničko doba, kada vlast nije funkcionirala. Ljude je nosila bujica bijesa i oni su pravdu uzeli u svoje ruke. Pri tome vjerojatno su bili prvenstveno uhićivani notorni i istaknuti fašisti, ali se slobodno može pretpostaviti da su uhićene i nevine osobe. Lov na fašiste je bio širok, pa su bili uhićivani i oni koji su imali samo člansku knjižicu da bi lakše zadržali neki posao, zatim obični poreznici, vršitelji ovrhe, poslovođe i sl., dakle ljudi koji su se po prirodi posla mogli nekome zamjeriti, ali i ne baš sasvim nevini kao što su bili neki veleposjednici koji jeftino došli do seljačkih imanja putem dražbi koje je organizirala fašistička vlast. Bila je to i prilika da se poneki riješe vjerovnika itd. Sve u svemu u tom lovu na fašiste bilo je vjerojatno i mnogo osobnih obračuna. Meni su barem tako govorili mnogi stariji ljudi dok sam se svojevremno o tome raspitivao po Istri. Iskorišten je trenutak pada fašizma fašizma i kapitulacije Italije kada je prestao funkcionirati represivni sustav. Pismenih naredbi o lovu na fašiste nije bilo, ali može se pretpostaviti da je postojao politički naputak da se Istra mora očistiti od fašista, jer se u kasnijim službenim partizanskim izvješćima govori da Istra nije dovoljno očišćena. To je i dokazano – mnogi su fašisti preživjeli do dolaska Nijemaca kojima su se stavili na raspolaganje. Problem je bio u tome što nisu bili određeni ni precizni kriteriji, pa je prosudbu o nečijoj krivici donosio bliži ili daljnji susjed, svakako onaj koji je poznavao one koje je uhićivao i zbog čega ih je uhićivao. Problem je bio i u tome što na makar i formalno organiziranom suđenju uhićenici nisu imali branitelja, već jedino tužitelja, dok se riječ uhićenika rijetko uvažavala.
Inače, oni koji su vršili uhićenja i suđenja nisu bili jedino komunisti. U gradovima su možda i predvodili komunisti, ali ne i u prigradskim ili seoskim naseljima.U Rovinju su to, primjerice, bili članovi KP Italije, a u Poreču je na čelu odbora, u kojemu je bilo komunista, bio odvjetnik i nekomunist. U Pazinu je tek 24. rujna formiran središnji sud, međutim, ponovo bez branitelja, a ljudi su dovoženi s terena, odnosno temeljem lokalnih optužbi i djelovanja lokalnih pojedinaca i skupina. Na čelu Suda bio je Ivan Motika na kojega se u Italiji svaljuje najveća krivica za fojbe. Nema pisanih presuda, ali prema nalazima Hazarlića vidi se da je dosta njih završilo u jami, ali neki su bili i oslobođeni, a neki su dočekali Nijemce. Dakle, nije se slalo „autobusima u jamu“, kako pojedinci smišljeno insinuiraju, a ponajmanje može biti riječi o 12.000 žrtava fojbi.. Pretjeruju i oni, uglavnom naši bivši partizani, koji umanjuju i tvrde da je bilo 200-njak žrtava i da su svi bili fašisti. U jednoj talijanskoj knjizi vidio sam šemu jama u Istri koje su istraživane. U nekima se još naišlo na neke tragove žrtava, a u drugima ne. Zbog toga o brojkama, pored onih već navedenih, je vrlo teško govoriti, tim više što ih nisu samo partizani koristili.
U svakom slučaju, ako se doista želi pravu istinu, potrebno bi bilo zajedničko daljnje istraživanje. Dokumenti vjerojatno negdje postoje. Teško je kategorički suditi jedino na temelju svjedočenja pojedinaca, makar i pisanih i nastalih nakon godina od tih događaja, a posebice ako ih iznose bivši fašisti, ali dakako i komunisti akteri tih događanja. Inače, protivnik sam svake politizacije sa žrtvama rata. Primjerice, samo dva primjera kao ilustracija: župnik iz Rovinjskog sela Angelo Tarticchio i mlada učiteljica Norma Cossetto iz Labinaca. Svjedočenja su kontroverzna. Prema onome što sam čuo od sudionika, u pitanju svećenika riječ o osobnoj osveti, zaista divljačkoj, i njega su našli u boksitnoj jami blizu Lindara. Kod Norme Cossetto, koju sam osobno isticao kao primjer nevine žrtve i divljačkog iživljavanja, iz usporedbe svjedočenja bližnjih i kasnijeg nalaza obdukcije proizlazi da se i nebi moglo govoriti o divljačkom mučenju i masakriranju. Ipak je, bez suđenja izvršena odmazda nad osumnjičenima uz navodno njihovo priznanje. Postoje tvrdnje, koje je spomenuo i Scotti, da se Norma mogla spasiti da je prihvatila suradnju s partizanima.
U Istri se nisu u svakom kraju događali zločini, što opet potvrđuje tezu o privatnim osvetama. Špijuni i denuncijanti su najgore zlo, pogotovo kad nemate pravo na obranu, a takvih je ipak bilo i u Istri, iako se ranije to uporno negiralo. Sve revolucije i ustanci su strašno komplicirani, a da bi se došlo do istine sve treba staviti u kontekst. Ono što se dogodilo u Istri nije iz čista mira, jer fašisti su radili grozne stvari. To nije opravdanje, već pojašnjenje.
- O kojem razdoblju i okolnostima govorimo kad je riječ o fojbama?
To je period ustanka od 8. rujna do 2. listopada 1943. odnosno dolaska Nijemaca, a mašinerija ustanka nema kriterija. Onda dolazi period Nijemaca - o kojem se u Italiji ništa ne govori, a samo je u listopadu u Istri bilo 5000 žrtava, veliki je broj ljudi odveden u logore, a prokazivali su ih fašisti koji su izbjegli ustaničku osvetu. U to vrijeme zavladalo je zatišje među istarskim partizanima sve do početaka 1944. kada se partizanski pokret uspješno obnavlja i kada vodstvo KPH postepeno preuzima autoritarno vođenje partizanskim ratom. No, od sada ne obračunavaju samo s fašistima već i ideološkim neprijateljima - članovima KP Italije koji ne prihvaćaju priključenje Istre Hrvatskoj te s narodnjacima, koji su, inače, bili temelj istarskog ustanka. Odjednom su narodnjaci postali smetnja komunistima, poput HSS-a u drugim krajevima Hrvatske, pa se počelo tražiti načina da ih se udalji. Bilo je dovoljno da oni iskažu nezadovoljstvo s nekim metodama komunista, poput, primjerice, one da partizani zapucaju na Nijemce u blizini nekog sela, a onda Nijemci spale selo. Stoga su stradali i neki narodnjaci, poput Peteha. To je i vrijeme ateizacije: nemajući dovoljno istarskih kadrova KPH mobilizira mlade ljude, uspješno ih ideologizirajući. Jedan mi je poznanik, inače Crnogorac, koji je ovdje proveo rat, nakon što je pobjegao iz talijanskog zatvora, u jednom ne tako davnom razgovoru kazao da se i on sam iznenadio kada su se ti mladi hvalili kako su „ubijali Boga po kapelama“. Ono, međutim, što nitko ne govori i neće reći, a to ponavljam, jest činjenica da su razni doušnici, bilo fašistički bilo partizanski, nanijeli više zla nego neposredni izvršitelji. Dolazi kraj rata i pobjeda, opet masovna hapšenja, ali ne civila već istaknutih dužnosnika i suradnika njemačke okupacije.
Koliko je sve to bilo masovno? Volio bih da ovi koji nas optužuju izađu s popisom žrtava i s imenima počinitelja, te da se isti, ako im se dokaže krivica, procesuiraju. Zlo je bilo i mi ga priznajemo, čak i SAB pomalo priznaje. Međutim, nije fer da mi priznajemo, a da druga, talijanska strana sebe smatra isključivo žrtvom – jer radili su zločine između dva rata, radili su ih tijekom rata, poslije rata, srećom, nisu mogli. I oni koji u samoj Istri govore istu pjesmu kao u Italiji, trebaju biti objektivniji. Pretpostavljam da su mogli i od svojih roditelja čuti drukčiju istinu. Bojim se zapravo, a volio bih imati krivo, da se cijela priča razvija pojačanim intenzitetom i da je vezana je povratkom imovine, što je vrlo profitabilno, a ne iz stvarnog pijeteta prema žrtvama.
- Talijani imaju i promoviraju svoju istinu, a povjesničari ne pomažu. Što očekivati?
Nema tu mira dok svatko ne pomete ispred svojih vrata. Mi smo počeli: ne branimo ni partizane, ni komunističku partiju apriori, a osuđujemo svaki počinjeni zločin koji se može dokazati i zalažemo se za njegovo procesuiranje. Međutim, jedino naše pokajanje problem neće riješiti, već mora i Italija napraviti isto, ne može slušati bivše fašiste i njihove slijednike. Postavlja se pitanje zašto talijanski ljevičari šute, a odgovor bi mogao biti u tome da su s desničarima sklopili nepisani dogovor o međusobnom nenapadanju, jer su i talijanski komunisti svašta radili u pokretu otpora. Ako je Njemačka mogla zatražiti oprost za sva zla nacističke Njemačke, zašto Italija šuti i predstavlja se žrtvom, zaboravljajući i da je izgubila rat. Mi smo zločin naših prethodnika priznali, molimo da to učine i naši susjedi Talijani. Time, dakako, nevina žrtva neće dobiti zadovoljštinu, ali barem se nađimo u zajedničkom pijetetu prema žrtvama i priznajmo da su naši preci učinili zla jedni drugima.
Što se tiče povjesničara, mogu iznijeti osobni primjer. Osamdesetih sam na Pazinskom memorijalu tek napomenuo da postoje neke naznake o potencijalnom partizanskom zločinu, zbog čega sam bio napadnut kao čovjek koji napada i Partiju i ljude koji su bili u partizanima. U Italiji se, ipak, sve češće javljaju objektivni napisi, možda i više nego kod nas. Dvije vlade bi mogle formirati mješovito povjerenstvo da predloži rješenja o daljnjim koracima. Hrvatska bi sa svoje strane i dalje trebala na lijep, ali ipak ne dodvarački, način razgovarati s Italijom i pokušati ih pridobiti da i oni priznaju svoj dio krivice te da se zajednički iskaže pijetet i simbol trajnog sjećanja na nevine žrtve ratnih strahota. Svakako da treba vratiti imovinu koja je uzeta, ali ne nasumce, i ne da mi popuštamo, samo zato što nas oni napadaju. Italija bi morala napokon glasno reći da priznaje Parišku konferenciju i Ozimske sporazume, odnosno međunarodne granice, te obeštetiti one kojima je dužna. Hrvatska i Slovenija neka, također, ispune svoje obveze, ali bez prethodnih ucjena. Također, Italija konačno mora raskrstiti s fašizmom. U Italiji nitko nije odgovarao za fašističke zločine, te je stoga moguće da je primjerice, kako se navodi u mnogim izvorima i literaturi, Luigi Papo, strah i trepet Motovunštine, jedan od čelnika esula u Trstu i Monfalconu, a da druge i ne spominjem.
Više objektivnosti treba i kod onih Talijana u Hrvatskoj koji drže stranu talijanskim stavovima, posebno tvrdnji da su fojbe bile uzrok egzodusa, jer to jednostavno nije točno, Talijani iz Istre su počeli organizirano iseljavati već u jesen 1943,. i to najprije oni koji su bili doseljeni u vrijeme fašizma. Daljnje organizirano seljenje je nastavljeno poslije rata, a iz Pule i poslije 1947., te nakon 1954. Svi su oni otišli dobrovoljno, jer su po svojoj volji tako optirali. Mnogi su kasnije ilegalno prelazili granicu ili su u Italiji ostajali prešavši granicu s ispravnom putovniciom. Među onima koji su otišli je bilo i dosta Hrvata. Bilo je svakako i političkog pritiska, ali je osnovna motivacija za odlazak bila u neprihvaćanju novog statusa u njima neprihatljivoj državi i sustavu. No, strahu su sigurno doprinijeli tzv. dobrovoljne, zapravo prisilne, radne akcije, na mnogim objektima, pokušaji kolektivizacije, koja nije ni malom trgovcu ili gostioničaru dozvoljavala privatnu aktivnost, obavezna davanja u zadruge od ljetine itd. Svatko je imao svoje razloge za odlazak i svatko je vjerovao u bolji život preko granice. Dakako, mnogi su od njih išli iz čisto ideoloških i političkih razloga. Sve je to, s ove distance gledano, tragično i žalosno, pa bi i samu politizaciju toga vremena, odnosno pokušaj profitiranja na njemu, trebalo smatrati zločinom.
(Razgovarala: Mira Bošnjaković Memedović)
Mario Mikolić fojve Vinež Golji 2.svjetski rat povrta imovine partizani talijani
