In memoriam: Savka Dabčević-Kučar, hrvatska političarka i ekonomistica (1923 - 2009)
6.8.2009. // Nacional // Objavljeno u kategoriji Zabava
Savka Dabčević-Kučar, jedna od najvažnijih političarki u povijesti ovih prostora, umrla je danas u obiteljskoj kući u 86. godini života. Njezin najznačajniji politički testament je vođenje pokreta poznatog i kao Hrvatsko proljeće od 1971. godine - pokreta koji većina Hrvata doživljava kao uvod u nezavisnost ostvarenu dvadeset godina poslije. U izboru koji je tjednik Nacional proveo prije 3 godine, upravo je Savka Dabčević proglašena najznačajnijom Hrvaticom svih vremena.
Savka Dabčević-Kučar rođena je 6. prosinca 1923. na Korčuli, u obitelji Hrvata podrijetlom iz Boke Kotorske. Njezin otac Antun bio je pravnik i na neki način također je ušao u nacionalnu povijest kad je 1895. sa Stjepanom Radićem i njegovim prijateljima spalio mađarsku zastavu prilikom dolaska Franje Josipa I. u Zagreb. Poslije je završio pravo u Beču, a potom je bio službenik od Benkovca, Zadra do Korčule, da bi karijeru završio na funkciji banskog savjetnika u Splitu. Boravak u Zagrebu imao je, ako ništa drugo, presudni utjecaj za ime Dabčevićeve kćeri, koja je nazvana Savka po liku iz pjesme Petra Preradovića, jednog od vodećih pjesnika Hrvatskog narodnog preporoda.
U svojim memoarima Savka Dabčević-Kučar tvrdi da je odrasla u dobro situiranoj obitelji, dok je ideološki još kao gimnazijalka podržavala lijeve pokrete koji su se u to vrijeme jedini suprotstavljali fašizmu i nacizmu. Unatoč tomu, prve dvije ratne godine nije se angažirala i partizanima je pristupila tek nakon kapitulacije Italije u jesen 1943. Već nakon nekoliko dana umalo je nastradala kad je u mjestu Milna na Braču shvatila da je okružena ustašama koji su izvršili desant na otok. Spasila ju je mještanka u čijoj se kući skrivala do dolaska partizana i, kako sama tvrdi, od tog jutra kad se našla pred ustašom koji je imao uperenu pušku, slovo "U" doživljava kao jednu od najgorih životnih trauma. Paradoks jugoslavenske politike bio je da su je srpski unitaristi 70-ih godina najčešće optuživali za obnovu ustaštva.
Ostatak rata Savka Dabčević-Kučar provela je kao jedna od voditeljica izbjegličkog logora u El Shattu i u Jugoslaviju se vratila tek potkraj 1945. Upisala je Ekonomski fakultet u Zagrebu i kao odabrana partijka provela dvije godine na školovanju u Lenjingradu. Potom je 1948. uslijedila Rezolucija Informbiroa i raskid s SSSR-om tako da se morala vratiti u Zagreb, gdje je 1949. diplomirala ekonomiju. Iduće godine postala je asistentica, a potom i jedna od prvih žena doktorica ekonomskih znanosti u Hrvatskoj. Paralelno s akademskom karijerom razvijala je i političke veze. Bila je bliska suradnica poznatog zagrebačkog gradonačelnika Većeslava Holjevca, a početkom 60-ih uključena je u izradu "Bijele knjige", zamašnog pokušaja privredne reforme koju su pokrenule socijalističke vlasti. U dva navrata birana je u Saveznu skupštinu i Centralni komitet SKH, gdje je 1964. dobila prvu doista relevantnu sinekuru - postala je sekretar za ideologijska pitanja.
Četverogodišnje razdoblje 1967.-71. bila je kulminacija karijere Savke Dabčević-Kučar. Najprije je imenovana predsjednicom Izvršnog vijeća, dakle, preuzela je republičku vladu. Netom prije toga Tito je iz političkog života eliminirao Aleksandra Rankovića, što je dovelo do određene liberalizacije i slabljenja partijskog utjecaja. U Hrvatskoj je počeo jačati heterogeni nacionalni pokret, poslije prozvan Maspok ili Hrvatsko proljeće. Iako su se tada u javnosti etablirale do tada malo poznate osobe poput Vlade Gotovca, Marka Veselice, Dražena Budiše ili umirovljenog generala JNA Franje Tuđmana, neformalni vođe Maspoka bili su Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo. Iz današnje perspektive njihovi zahtjevi - zadržavanje više novca u republikama, izgradnja autocesta i prestanak hapšenja političkih neistomišljenika - bili su benigni pokušaj redefiniranja federacije, međutim i tako nevine inicijative izazvale su bijes komunističke vlasti. Bez obzira na sve, i suparnici i pobornici doživljavali su Savku Dabčević-Kučar predvodnicom tadašnjeg nacionalnog pokreta. Osobito je postala moćna nakon 1969. kad je postala predsjednicom CK SKH.
Politička karijera Savke Dapčević-Kučar prekinuta je 1. prosinca 1971. na partijskoj sjednici u Karađorevu, a uskoro je izbačena iz Saveza komunista i svih javnih funkcija. Budući da nije imala dovoljno radnog staža za odlazak u mirovinu, 1972. se zaposlila u Republičkom sekretarijatu za financije, gdje je dijelila ured s mladim pripravnikom koji joj je postao jedan od najboljih prijatelja. Bio je to Zdravko Rogić, tada mladi ekonomist koji je 90-ih postao zamjenik guvernera Hrvatske narodne banke. Tih godina počela je učiti i kineski, a s obzirom na to da u državi nije bilo rječnika, Rogić joj je sa službenog putovanja u Parizu donio francusko-kineski rječnik. Ona i Rogić i dalje su jako bliski prijatelji. Poslije tri godine stekla je uvjete za mirovinu i od tada do 1990. u obiteljskoj kući živjela povučeno i bez pojavljivanja u javnosti. Njezini ukućani pričaju kako su znali da je kuća ozvučena i pod nadzorom, međutim trudili su se voditi normalan život.
U vrijeme stvaranja samostalne hrvatske države Savka Dabčević Kučar bila je epizodist. Jedva su je nagovorili da 1990. predvodi Koaliciju narodnog sporazuma, u kampanju je ušla mlako i sa zadrškom i u velikoj je mjeri odgovorna za trijumf Franje Tuđmana i HDZ-a. Njezini suradnici tvrde da je mjesecima odbijala povratak u politiku rečenicom "Nije još vrijeme", a za to vrijeme Tuđman, Šeks, Đodan, Domljan i Brozović pretvorili su HDZ u novi hrvatski Maspok. Nakon kolapsa na prvim izborima potkraj 1990., osnovala je Hrvatsku narodnu stranku koja je dvije godine poslije osvojila sedam posto glasova. U kolovozu 1992. kandidirala se za predsjednicu, no osvojila je svega šest posto, odnosno desetak puta manje glasova od Tuđmana.
Iduće tri godine provela je kao saborska zastupnica, a potom se 1995. povukla iz aktivnog političkog života. Živila je u Zagrebu, gdje je objavila dvotomno zanimljivo djelo "71. Hrvatski snovi i stvarnost".
Više na Wikipediji
savka dabčević kučar politika povijest in memoriam komunizam SFRJ