IN MEMORIAM - SIMO MRAOVIĆ
16.12.2008. // Jutarnji list // Objavljeno u kategoriji Zabava
Bio je pjesnik, novinar i romanopisac čije su riječi uvijek bile prepoznatljive među tuđim riječima
ZAGREB - Posljednji tekst, koji je objavio u svojoj stalnoj rubrici u tjedniku Novosti, započeo je pričom o tome kako se jutros probudio a da više nije mogao pomaknuti ni ruke ni noge. Znači, to je ta smrt, pomislio je u svom tekstu. Ali nije bila.
U toj je priči bilo i lakoće i neobavezne duhovitosti, kao i kad bi pisao o strategijama udvaranja ili tjednima provedenim na književnoj stipendiji u nekoj austrijskoj provinciji. Ta dosljednost, vjerojatno, govori o njegovoj privatnoj osobi, ali više od toga svjedoči o stilu, o načinu pisanja i o onome po čemu se prepoznavao među drugim piscima.
Konstantin bogobojazni
Nakon što je 2002. objavio svoj jedini roman, o Konstantinu bogobojaznome, koji je isto tako nastojao biti samo lak i duhovit dok je 1991. išao Jelačić placem premirući od straha zato što je krivoga roda, napali su ga i izvrijeđali giganti hrvatske književne kritike. Nisu se suzdržali ni od nacionalnih invektiva. Odgovorio im je žestoko i jedini put s olovnom težinom i bez imalo humora, u tjedniku Nacional. Drugdje nije dobio podršku, samo muklu kolegijalnu šutnju. Te je godine dopustio da “Konstantin Bogobojazni” uđe u konkurenciju za Ninovu nagradu, za najbolji srpski roman. Sigurno je i on imao ljudskih mana, mogli bi o tome svjedočiti prijatelji i svi koji ga vole, ali taj se hrvatski pisac srpskoga roda znao nositi s teretom svoga identiteta.
Znao je lijepo recitirati. Kada bi se ukazala prilika, usred kasnonoćnog tuluma, nakon književnih večeri po malim hrvatskim gradovima, pred zaljubljivim knjižničarkama i njihovim od srama zarumenjelim mladićima, izgovarao bi stihove Josipa Severa. Činio je to kao da je glas iz groba velikoga i ukletog pjesnika, ali svejedno nikoga ne bi bilo strah, niti bi kome bilo neugodno. Slušatelje je sigurno prevodio preko rijeke koja se prelazi samo jednom. Možda bi kasnije odrecitirao i poneku svoju pjesmu, ako su slušateljice na tome baš inzistirale. Ali uvijek je započinjao sa Severom. Eto, sada je zauvijek zamuknuo i Severov glas.
Umjetnik lijepog udvaranja
U vrijeme FAK-a dobio je priliku da pokaže svoje lijepo govorenje, da slaže grimase, koluta očima, zagleda se u nebo, čini neke čudne klaunovske pokrete. Da radi sve ono u čemu je recitirajući uživao i u čemu je uživala njegova publika. Ali opet je to izazivalo ljubomoru i zavist.
Jednom mu je jedan, koji će kasnije postati razglašeni urednik, ovako rekao pred jedan FAK: “Snizili smo kriterije, pa i ti možeš nastupiti.” Uzvratio mu je neka vrati kriterije gdje su i bili, i nije nastupio. Bili su zavidni na njegovu lakoću, na to što im je izgledao kao netko tko je daleko od svake socijalne i privatne patnje, bili su ljubomorni na to što se tako lijepo udvarao i što je od toga činio hapeninge u kojima su svi bili sretni i zadovoljni.
Nakon “Konstantina Bogobojaznog” povukao se tamo gdje ga nisu mogli naći i gdje ih nije ugrožavao, u ženske magazine, među savjete o ljubavi, životu i seksu, u slatku iluziju lifestylea. Trebao mu je neki drag svijet s kojim će se družiti i u kojem će biti voljen, pa ga je tamo i nalazio. Iz niza razloga bio je autsajder, i bio je te činjenice u svakome trenutku svjestan, ali se s pozicijom autsajdera znao nositi. Da nije znao, vjerojatno bi odavno napustio svoj grad i izbisao bi svoj meki kaj, kojega će njegovi prijatelji i poznanici lako prizvati u sjećanje i čuti će ga još dugo, kao što se čuje sve ono što je stvarno i što mimo nas, ali zbog nas, uvijek postoji.
Kada se razbolio, postao je voljen. O njemu se počelo lijepo i s uvažavanjem pisati po svim našim novinama. Spominjali su ga u anketama, isticali njegovu poeziju i kolumne, govorili i pisali o “Konstantinu Bogobojaznom” kao o važnoj i ozbiljnoj knjizi. Najednom je cijeli svijet postao pažljiv i čestit. Nisu više bili ljubomorni i zavidni, pa su se, konačno, mogli pokazati kao dobri ljudi. Njemu je bilo drago vjerovati da su ljudi oko njega dobri i da nema razloga za strah.
Naslovnica teleteksta
A kada je posljednja vijest o njemu objavljena na naslovnoj stranici teleteksta, uz najvažnije vijesti za taj dan, skoro da si mogao osjetiti ponos. Dobro bi bilo vjerovati, pa onda digitalnim fotoaparatom uslikati naslovnicu teleteksta i poslati je mailom tamo gdje je sad on u našoj izgubljenoj vjeri. Njemu bi bilo drago. Takve dragosti nije sakrivao i nije se pravio da mu je svejedno.
Simo Mraović bio je pjesnik, novinar i romanopisac. Svaka mu se riječ prepoznavala među tuđim riječima i u magmi teksta koja svakodnevno teče kroz nas. Za svaku se znalo da je Simina. To znači da je bio istinski pisac, a od toga većeg u književnosti nema.
