Harterino fluorescentno ruho!
7.6.2010. // Novi list // Objavljeno u kategoriji Glazba
Baš kao što je pomaknuti, netipični i nadrealistični humor Jonesa, Palina, Idlea, Cleesea i Chapmana jednostavno bilo nemoguće svrstati u određenu kategoriju, pa je skovan pridjev »pajtonovski«, vizualni identitet Hartere možda je najjednostavnije opisati po sličnom principu – »mrletovski«. Fluorescentni cirkus Damira Martinovića, svestranog riječkog umjetnika čiji je potpis na prošlim izdanjima »vrištao« iz Hartera Hotela i Elektro-svetišta te pokazao i dokazao kako se skladišta i napušteni tvornički pogoni mogu pretvoriti u zanimljive i ugodne koncertne interijere, u proteklih je mjesec dana ponovo metastazirao, pa nema sumnje da će i na šestom izdanju riječkog glazbenog festivala, osim audio trpeze, pažnju posjetitelja svakako plijeniti njegovo unikatno vizualno ruho.
Prepoznatljivom isprepletanju šarenih religijsko-mitoloških motiva u novoadaptiranim se hladnim skrovištima pridružuju božanstva i grobnice – Marrakesh, policijski hram, Tutankamonova grobnica u kojoj se odaje počast Ri Rocku, zatim 2012. godini pa čak i anđeoskom liku Jadranke Kosor koja će, veli Mrle, zasigurno spasiti cijelo čovječanstvo. Dio je to otkačenih autorskih nadahnuća i fascinantne, nove kolekcije Harterinih interijera koji prošarani fluorescentnim bojama, pod fluorescentnom rasvjetom, stvaraju poseban ugođaj.
– Ideju o uređenju malih prostorija unutar Svetišta zapravo je potaknulo prošlogodišnje izdanje festivala. Naime, kako se za vrijeme trajanja Hartere konstantno điram uokolo, promatram gdje se ljudi najviše zaustavljaju, što im najviše privlači pažnju, tako sam skužio da se ekipa rado »motala« po njegovim malim, sasvim skrivenim rupicama. Genijalno! Poriv k osmišljavanju, odnosno pružanju mogućnosti da u istim tim prostorijama ovoga puta »legalno« borave, zavlače se u njih, ljube se, igraju i hvataju – kliknuo je odmah, prisjeća se Mrle koji novouređene, svojevrsne »intimne zone« svakako smatra ogromnom prednošću ovogodišnje Hartere.
Zbog programskog opsega, nije čudno što mnogima višesatni boravak u masi postane prilično naporan, pa odmor u tematski osmišljenim, bajkovitim separeima sjeda k'o melem.
– Apsolutno zadovoljstvo posjetitelja misao je vodilja svih koji rade u organizaciji Hartere, pa tako i ja kao autor uređenja unutrašnjih festivalskih prostora nastojim da se ljudi ovdje osjećaju što ugodnije. Adaptiranje prostorija nagriženih vremenom tako je opet bio golem izazov, posebice jer jev bilo potrebno sve realizirati s prilično malo novaca. Najviše promjena pritom je svakako doživjelo Elektro-svetište u kojemu će se kroz dva dana predstaviti dva kluba – Sirup i Ambasada Gaviolli. Ono dakle postaje zaseban stage, imat će šank koji čuva poznati bijeli konj bez princa, veliku kuglu u centralnom dijelu, te nove, vrteće holograme. Također, Marganovo namjeravamo oplemeniti velikim, kristalnim lusterom, dok će plan koji imamo za gornju terasu ovisiti o vremenskim prilikama, objašnjava Mrle.
Upravo ondje trebala bi biti zona »chillanja«, ona koja je prošle godine pripadala Hartera Hotelu.
– U kulinarskim majstorijama Šumskog kuhara, ali i, ovisno o afinitetima i inspiraciji, koječemu drugome, na terasi bi se uz jedan novi, lijepi kipić guštalo i na ogromnom krevetu od dvjesto kvadrata. Kamp je ove godine na izoliranom mjestu kraj Hotela koji smo pak, osim po većem stageu i renomiranim izvođačima, oplemenili i svojevrsnim mobilnim stropom. Naime, ovogodišnja instalacija na stropu Hartera Hotela je divovski fluorescentni val od najlona, koji pokreću veliki, ručno izgrađeni mehanizmi ekscentra koji rotaciju motora pretvaraju u gibanje »vala« dugačkog oko dvadeset i pet, a širokog devet metara. Ako su vam se svidjeli lanjski rotacijski »lusteri«, ovogodišnji val vjerojatno će vas oboriti s nogu, otkriva umjetnik.
Fanatična energija
Mrle napominje kako sve njegove ovogodišnje ideje sigurno ne bi ovako dobro zaživjele da nema velike i dobre energije, kako one ljudske tako i kreativne, Dina Mijatova i Sanjina Perića iz grupe »What The Funk«. Uz njih, tu su i stare snage Hartere – Borna Mance i Branko Kovačić.
– Radi se o gotovo fanatičnoj energiji bez koje bi realizacija uređenja Hartere bila samo obična maštarija. Jako sam zadovoljan kako je sve ispalo, ma zapravo, najsretniji čovjek na planetu kada krene nova priča o festivalu. Ono što me jako veseli nakon šest godina rada jest činjenica da su se ljudi sve više počeli zanimati i željeti upravo u halama izvoditi svoje performanse, radionice. A to i jest pravi cilj! Nije cilj sam festival, već uključivanje što većeg broja ljudi. Cilj je širiti Harteru. I da, nema dvojbe – bit će totalni rastur, zaključuje Mrle zbog kojega se ona o »odijelu koje ne čini čovjeka« sasvim opravdano može preslikati na novu, »odijelu koje riječki festival čini najposebnijim na svijetu«.
Rijeka tvornica papira Hartera6 Harterino fluorescentno ruho umjetnost